U povijesti hrvatske književnosti česta su imena svećenika-književnika. Od začinjavaca preko Džore i Marina Držića, Mavra Vetranovića, Juraja Križanića, Andrije Kačića Miošića, Matije Petra Katančića, Petra Bakule, Grge Martića do Lucijana Kordića i Miljenka Stojića. Upoznali smo se s njihovim radom kroz razne epohe i pravce, pratili njihov utjecaj na kulturna i društvena zbivanja u vremenima u kojima su živjeli i radili. Ostavili su veliki i neizbrisivi trag i dali ogroman doprinos u svim književnim rodovima: u lirici, epici i drami. Zaokupljeni različitim temama i motivima, od religioznih, domoljubnih i općenito životnih i univerzalnih tema koji okupiraju običnog čovjeka, pridonijeli su razvoju naše kulturne baštine; posebice su zaslužni za neizbrisiv prilog kraljici pisane riječi-poeziji. Toj brojnoj skupini svećenika-pjesnika pripada i fra Vendelin Karačić.

Suradnik je brojnih časopisa, zbornika i glasila, auktor stručnih i znanstvenih radova, te zbirki pjesama, predan i samozatajan djelatnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokome Brijegu. Promicatelj duhovne i književne riječi fra Vendelin Karačić je u Nakladi Matice hrvatske Široki Brijeg i Franjevačke galerije u Širokome Brijegu 2011. godine objavio zbirku pjesama Odjeci.

*  *  *

Ružo, o čisto protuslovlje, slast

ničiji biti san među toliko vjeđa.

R. M. Rilke, 1925.

Knjiga pjesama Odjeci sadrži 109 pjesama podijeljenih u pet ciklusa: Odjeci iskona, Odjeci davnine, Odjeci tišine, Odjeci života i Odjeci neba. Ono što povezuje sve cikluse jest riječ odjeci. Svako ponovno iščitavanje ovog pjesničkog rukopisa pronalazi svoj odjek unutar čitatelja (popunjavajući ona mjesta neodređenosti po Romanu Ingardenu) evocirajući razne misli i osjećaje poput: tuge, sjete, dječje radosti, ljubavi, svjesnosti o prolaznosti života, ali i svjesnosti o Božjoj prisutnosti i poimanju da su svi ljudi braća. Svi ciklusi u knjizi odišu Novozavjetnim reminiscencijama i istinama, te kao takvi podsjećaju na časoslov (brevijar) u kojemu se nalaze molitve namijenjene svećenicima, u odgovarajući sat. Nije li dakle ova knjiga upravo lirski časoslov jedne duše? I ne podsjeća li, barem djelomično, na Časoslov R. M. Rilke aludirajući na ružu kao "čisto protuslovlje" onoga što jest i mjesta na kojemu jest? Fra Vendelin Karačić je misaoni lirik (poput Ivana Gundulića primjerice) sklon dubokim promišljanjima i kontemplacijama, mistik u pjesništvu, te i na taj način blizak bratu Franji Asiškome (Pjesan o bratu Suncu). Gradeći kuću od jezika, jezičnu umjetninu, tvrđavu koja se ne da osvojiti ni pokoriti unatoč jakim vjetrovima i olujama, fra Vendelin Karačić je svoju poetiku utemeljio na simbolima i aluzijama o prolaznosti života, ali i onoj tihoj, kršćanskoj, pomirenosti s tom činjenicom.

U prvom ciklusu Odjeci iskona pjesnik tematski zadire u tajne života, tajne čovjekova postojanja, u unutarnji svijet gdje su proljeća i vjetrovi, prolaznost i vječnost. Aktualizira spoznaju da nema ničeg novoga pod suncem i kapom nebeskom. Pjesma Ja nisam ja upravo o tome svjedoči: O kako velik si Ti/ koji reče: Ja jesam// Ja nisam Ja// U meni sva su proljeća/ Sve draži bivanja, ali/ i sve zime ledene/ sve gorčine pelina// U meni je prolaznost/ i budućnost slućena/ što je bilo i što će biti/ a u svemu tome ipak/ i jesam i nisam ja/. Sve je u nama, nikad izvan nas; i proljeća i zime, i draži i gorčine, zemni prah i život vječni, u nama su skrivene tajne u kojima "vrvi život i rubove mrtvila razara". Između tih krajnosti, života i smrti, vječnosti i prolaznosti baulja čovjek. I nosi sa sobom sve što mu život neumitno natovari na pleća.

Pjesma Hod i prohod također aludira na životnu putanju, na prostranstva ali i na sužene aleje života. Dok se žrvanj vremena okreće/ bruji radost putovanja// posrćući žurno hodim/ pokraj rijeka obećanja/ hoteć' ući u puninu/ tražim luku sveimanja/. Ljudski život je veliko prostranstvo, ali čovjek je zbunjen prolaznošću, sve nekako propusti, pa život proteče pokraj njega, poput rijeke. Ostaje mu nada da će se na koncu ugrijati uz "Božanski krijes", uz "Oca svjetla".

Bit ću i velik i malen/ sred tmice uzdignuta čela/ jer u meni je osmijeh Neba/ (pjesma Tajne svemira). Zaviriti u tajne svemira i ostati uzdignuta čela, zadržati sklad u svom mikrokosmosu i sjediniti se u veliki mozaik-makrokosmos, svojstveno je mističarima, pjesnicima koji su svoja estetska i etička načela pretočili u stihove, u mudre i duboke životne istine. Ciklus Odjeci iskona prožet je mišlju o prolaznosti života, o jeseni koja stere svoja krila, o opalom lišću (poput Jesenjeg lišća Victora Hugoa), ali slijedeći nauk brata Franje Asiškoga fra Venelin Karačić u svojim stihovima tiho i postojano nudi prostor za slutnju i čežnju za vječnošću.

Slijedi ciklus Odjeci davnine. Ako se spomenu neki naslovi: Gradina, Varda, Hrast samac, Suhozid, Stubla, Kamenica, Solilo, Stećak, Tilova glavica, Šuplja pećina, Tri ćuprije, Greb popa glagoljaša, Bilig kameni… da se naslutiti da je ovo ciklus koji tematski obuhvaća davninu jednog podneblja, hercegovačkoga krša i škrte zemlje, domovinu vitezova koji leže pod stećcima, suhozide i duvarove, žuljevite ruke i vatru na ognjištu. Bratimljenja između čovjeka i zemlje, čovjeka i vremena, udaljenost i bliskost sa precima i generacijama koje slijede pretočeni su u stihove pjesme Iznad zamke vremena: Hoće li zauvijek/ od iskona do nakraj vremena/ stara i nova istina trajati/ što zbunjuje, u osami/ zarad obilja zemnog ili bijede duševne/ neka nikoga ne krivi/ jer iz srca ljudskoga staze ishode/ koje u spas ili u propast odvode/.

Spoznaja da je sve u nama, i spas i propast, i sreća i nesreća, i ljubav i mržnja, mir i nemir suočava nas s mišlju da je čovjek sam sebi velika nepoznanica. I da se u čovjekovoj nutrini kao u nekoj velikoj riznici može svašta naći. Ali također nam je bitna činjenica da onaj koji pozna sebe, onaj koji sebe osluškuje s namjerom da razumije a ne osuđuje, potpuno prihvaćajući ono što jest, to je čovjek spreman da se "uzdigne iznad zamke vremena".

Pjesma Moj vrta, besprijekorno je stilski i leksički dotjerana, po meni najbolja pjesma u knjizi, asocira na Tagorinog vrtlara, Gradinara, koji obrađujući svoj vrt obrađuje i preispituje svoju dušu: I pita san se/ što uvik divije bolje restu/ od pitomi' trava/ Pouku nađo'/ di more nać svak/ kad sam u srce svoje pogleda/. Ciklus pjesama Odjeci davnine obogaćen je lokalizmima, arhaizmima i ikavicom kao stilemima. Bude sjećanja i na trenutke uskrsavaju minula vremena "kad se sidilo na ognjištu, kraj vatre, kad su dica jila kruva, a didovi i ćaće šutke motali škiju. Bila su to vremena kad su se ljudi okupljali i pjevali na gumnu, nosali grebene i gargaše, vremena kad su pojate bile pune ovaca, naćve brašna, a na stublu vazda neko navraćao". Nema više tih vremena. Žal za njima iskazan je u pjesmi Tuga pustoši: Danas di plača dičice nema/ budućnosti neće ni biti// I plače baka stara:/ osta ognjište naše pusto/sa mlom umire ovi dom/. Nestalo je života tamo gdje ga je najviše bilo. Nestale su pastirske igre, nestalo je pjesme, nestao je pastirski svijet sličan onome iz ekloga i pastorala u idiličnim arkadijskim prostorima ( o kojima je nekada davno pjevao Nikola Nalješković). Ostala je pustoš i žal za izgubljenim vremenom.

Slijedi ciklus Odjeci tišine. Ovaj ciklus tematski objedinjuje sljedeće: nadu, slutnju, sreću, neizvjesnost, noć, mjesečinu, cestu, rijeku, misao, kišu, jablana, lahor, snijeg, san, probdjevenu noć. Sve navedene teme i motivi su univerzalni za sva vremena i za sve ljude. Švicarski teoretičar i povjesničar književnosti Emil Staiger u svojoj poetici na jednom mjestu kaže: "Kad se dogodi sklad između pjesnika i trenutka nastaje pjesma. I ona traje upravo onoliko koliko je trajao taj sklad. Pjesma, dakle nije odraz vanjskoga, niti unutarnjega jer je u lirici i subjektivno i objektivno neodvojivo." Da se zaključiti kako fra Vendelin Karačić uranja u trenutak i iz tog kontakta crpi obilje pjesničkih uradaka koje podastire pred čitatelje, sa željom i namjerom da se podijeli ono što je najvrjednije, izniklo iz tišine, izniklo iz dubine čovjekova bića, sublimirano s vanjskim svijetom i uobličeno u najprofinjenije verse. Sljedeći stihovi: Pjesma je rođendan mladosti/ u kojemu izvor i uvir/ istom se jutru raduju/ da prije mraka obznane:/ Usne na kojima pjesma počiva/ gnijezdo su vječita rađanja/ podsjećaju na one iz Rilkeovog Časoslova: Ja živim u kruzima koji se šire/ i njima sve više obuhvatit žudim/ (…) ja kružim i kružim okolo Boga/ tog prastarog tornja već hiljade ljeta/ i ne znam još, jesam li soko il vihor/ il velika pjesma ovoga svijeta/. Pjesništvo ima Božansku snagu. Pjesništvo ima preobražajnu moć poput Orfejeve i Ovidijeve pjesme ili pak Preobraženja A. B. Šimića. A što su drugo preobraženja nego li naša težnja za trajanjem, naš pokušaj da" umjesto u prah na koncu pređemo u zvijezde".

Četvrti ciklus pod nazivom Odjeci života objedinjuje pjesme u kojima se život promatra iz neke druge perspektive, iz pozicije biljaka i životinja. Ovaj ciklus pjeva o svim stvorovima na zemlji, o lasti koja svija gnijezdo, o zelembaću i kornjašu, pauku i bubamarama, o cvijetu koji se otvara pod suncem. U pjesmi Kornjaš: Stotine pokreta uzalud/ ali mali stvor ne odustaje/ nožicama tanašnim/ uprazno lamata/ (…) I uzniku vlastitih oklopa/ život se osmjehuje/. Borba je neminovna za sve žive stvorove. Mali kornjaš je zbrinut od strane prirode, nema mogućnost racionaliziranja i promišljanja, ali on se bori iako je hrptom zemlji okrenut. Njegov rod prastare muke ponavlja. U toj nevinoj borbi i otvaranju cvijeta, u lastinu krilu i paukovoj mreži, u letu bubamare je tajna života. Ista ona koju čovjek nosi u sebi.

Posljednji ciklus pjesama Odjeci neba objedinjuju cijeli pjesnički opus u jednu cjelinu-nebo. A nebo je širina u fizičkom i metafizičkom smislu, te ovaj ciklus obiluje sljedećim temama: otajstvo, ljubav Isusovu, križ, Golgotu, brata Franju i širokobriješke mučenike. Ovaj ciklus odiše ljubavlju prema bratu čovjeku i još jednom potvrđuje poslanicu sv. Pavla: Kad bih sve jezike ljudske/ i anđeoske govorio/a ljubavi ne bih imao/bio bih mjed što ječi/ ili cimbal što zveči/ gdje uočavamo poveznicu sa sljedećim stihovima iz pjesme Ljubav povrh svega: povrh svega ljubav/ njoj nema zakona/ ni zapreka// načela ne mogu je sapeti/ niti je zemlji mogu/ oteti nebesa/ (…) jer ljubav rađa i oživljuje/daruje a ne uzima/ na prvo mjesto stavlja Boga/ na drugo čovjeka/ i obje ih Bogočovjek/ u jedno spaja/. Posljednji ciklus je svojevrsna oda ljubavi, ljubavi prema čovjeku, ljubavi prema Bogu. Ona je snaga koja pokreće, sila koja ruši sve prepreke i barijere, te dopire do najudaljenijih mjesta čovjekove nutrine.

***

Čovjekova potreba da se izrazi stara je koliko i sam čovjek. Tragovi te ljudske potrebe svuda su oko nas: na licima umjetničkih slika, u notama veličanstvenih arija, u svakom stihu koji je zabilježila ljudska ruka, u kamenim skulpturama. Sve je prožeto vječitom čovjekom težnjom za vječnošću, sa željom da se ostavi trag u kamenu, drvetu, na pergameni, na papiru. Ta iskonska borba čovjeka i vremena, neprijatelja svega živoga, rezultirala je najveća umjetnička djela. Ali u ta djela je udahnuta Božja snaga i prisutnost, otisak Božanskog prsta.

Jednom prilikom August Rodin je rekao: „…svugdje sam umjesto Boga stavljao skulpturu“. U esejima i pismima njegovog prijatelja i suradnika R. M. Rilkea nalazimo i objašnjenje o važnosti udjela Božanskog u umjetnosti. Udio Božanskog u poeziji uistinu prepoznajemo u Odjecima fra Vendelina Karačića. U svakom retku ove stihozbirke osjeća se mir i sjedinjenje s Apsolutnim. Osjeća se življenje u tišini i susret s onim najbitnijim, susret s Božanskim u čovjeku.

Na samom koncu citirala bih Novozavjetnu misao: "Budni budite i u svako doba molite". Pozvani smo da među našim vjeđama uvijek bude molitva i budnost. Nikada san, nikada ona Rilkeova proturječnost ruže.

Sonja Jurić