Poznavanje i sricanje engleskog jezika i velike plaće euro zastupnika i dalje su glavni predmet medijskih i kuloarskih razgovora i ogovaranja u Hrvatskoj. Riječ je o dvanaest izabranih. Nehotice se dobiva dojam u javnosti da većina hrvatskih građana i medija gleda na cijeli projekt Europske Unije kao na tvornicu novca kojim će se 12 hrvatskih svetaca koristiti.

Zanimljivo da hrvatski mediji, a konačno i porezni obveznici, nikada ili rijetko kada, postavljaju slično, ali izravnije pitanje: A što radi sedamdesetak hrvatskih diplomata u Bruxellesu i koliko su oni plaćeni? A tri hrvatska veleposlanika u Bruxellesu? Koliko su lobirali za generale Antu Gotovinu i Mladena Markača od 2003. do 2010.? Ili  još bolje, koji su rezultati njihova rada? Koliko su održali predavanja i izlaganja na njemačkom, engleskom i francuskom jeziku po brojnim NATO vojnim i špijunskim centrima u Bruxellesu, Namuru ili Monsu, bilo o hrvatskoj vojnoj doktrini, bilo o Bašćanskoj ploči, ili pak o monetarnoj politici Hrvatske? Znaju li oni isti dan stručno reagirati na povremene natpise u belgijskim novinama "da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio građanski rat",  ili da se u Hrvatskoj govori "srpsko-hrvatski jezik"? Tema ima napretek. Ima nekoliko stotina hrvatskih diplomata od Sydneya do Santijaga, od Stuttgarta do Stockholma. Znači ako hrvatski mediji i građani već postavljaju pitanje "kakav će biti oblik sinekure hrvatskog sretnika u EU klupama," njihova je također građanska dužnost da prvo upitaju hrvatske diplomate u inozemstvu: "gospodine doministre, ili savjetniče, a koje su vaše profesionalne reference, kakvo je vaše znanje stranog jezika, kakvu ste školu završili, tko je vas ovdje postavio, imate li vi tonski zapis barem jednog vašeg predavanja na francuskom ili engleskom jeziku, i konačno, koliko iznosi vaša mjesečna plaća koju mi, hrvatski porezni obveznici, plaćamo?" Diplomatske plaće hrvatskih dužnosnika u inozemstvu, u usporedbi sa prosječnim primanjima  hrvatskih građana, nisu male.  Dapače, plaće hrvatskih diplomata su prilično pozamašne, i kreću se od 2 do 3 pa čak i do zavidnih 4 tisuće eura mjesečno, plus plaćena stanarina-i to sve u trošku hrvatskih poreznih obveznika. A brojno  tehničko osoblje i njihove mjesečne plače, bolje je ovdje ne nabrajati.

Ministarstvo bilježaka, očitovanja, prepisaka-i sitnih špicla

Usprkos računala, ipoda, mobitela, Hrvatska je po pisanju zapisa, očitovanja, pismenih denuncijacija, "disciplinskih" kleveta, špiclovanja i bilježaka - apsolutno prva zemlja na svijetu. Kada bi se ponovno rodio hrvatski romanopisac Ante Kovačić, napisao bi danas nastavak svog romana U Registraturi, s time da bi njegov glavni junak Ivica Kičmanović nosio danas ime Ivica Beskičmanović. Jer veliki je strah ušao u kosti hrvatskih birokrata. U Hrvatskoj se danas svatko boji svakog. Službenik, pogotovo ako je školovani povratnik, koji po svom radu, znanju i nastupu odskače od prosjeka, tek je onda žrtva šikanacija.  Sjetimo se samo anonimne gđe Karoline Vidović-Krišto s hrvatske dalekovidnice. Probleme koja je ona doživjela na svojoj mreži i koži nemaju nikakve veze s dnevnom politikom. Karolina Krišto imala je kardinalnu manu: ona je vrlo zgodna žena, njezina je fizička motorika je bez glume, njezina je maskara neprimjetna, njezin ruž ne strši balkanskim crvenilom koji kolje oči, a njen njemački "hochdeutsch" jezik, bez i najmanjeg trunka jugoslavenskog akcenta, svakog njemačkog profesora može posramiti. Takva pojava, takva dama, morala je strašno razjariti postskojevke sa Prisavlja. Je li to nešto novo? Nimalo! Hrvati koji imaju dulje povijesno  pamćenje znaju kako su partizani ubijali hrvatsku građansku klasu u Zagrebu, u Sarajevu, ili Varaždinu u ljeti 1945. godine. Nisu to oni činili iz klasnih ili komunističkih pobuda, nego poglavito iz patološkog jala prema pametnijim, školovanijim i ljepšim Hrvatima.  Ne treba  za to tražiti podatke u nekakvoj ustašoidnoj literaturi. Dovoljno je čitati  bivšeg komunističkog snagatora, Jugoslavena Milovana Đilasa koji je u svom svjetskom klasiku, knjizi, Nova klasa (1956) najbolje opisao ponašanje svojih bivših komunističkih drugova-koji su ga kasnije smjestili u dugogodišnji zatvor.  Već u zimi 1944, godine, piše Đilas, pridošli komunisti u Beogradu, međusobno su se počeli svađati tko će prvi zgrabiti bolji stan na Dedinju od nekog deložiranog starog Beograđana ili nekog likvidiranog folksdojčera. Međusobne komunističke svađe, a zatim i nemilosrdne međusobne čistke i isticanje "ja, ja, ja!",  dovela su do urušavanja njihovog jugoslavenskog projekta 1990. godine. Nastavak krvave priče znamo.

A koliko stoji tek papir za bilješke mastodontske hrvatske administracije, bilješke koje u načelu nitko ne čita, a koje su u pravilu pisane u trećoj osobi i opisno, i gdje se brkaju jednostavne i složene rečenice, i gdje u pravilu jedna složena rečenica zauzima cijeli paragraf ili stranicu. Mnoštvo fiktivnih stručnjaka, pogotovo u osnovnim i srednjim školama, u pravilu se bave  sitnim denuncijacijama i prepričavanjem tuđih priča. Broj bilježaka hrvatskih diplomata, često s oznakom "povjerljivo", u pravilu sadrže prozu koja se sastoji u prepričavanju tekstova iz lokalnih stranih medija, a u najboljem slučaju u šarenilu opisa plesova i pjesama iz hrvatskih nogometnih klubova iz Geelonga ili Ludwigshafena. U konačnici hrvatski privid ili simulakra sastoji se od nove registrature državnih službenika. Jer tragove fingiranog rada svaki djelatnik mora panično nekako "očitovati", tj opravdati -- ako ne u stvarnosti, onda u simulakri, ili rečeno hrvatski u prividu.  Budimo malo psiholozi. Dobar projekt, tek kada zaživi, zahtijeva kratku bilješku, a ne a priori u kondicionalnom smislu kakav "bio on trebao biti". Možda bi Hrvatski sabor morao donijeti zakon o  zabrani kondicionalne uzrečice "trebalo bi", koja se već 20 godina vrti na svim valnim dužinama u svim školama i svim uredima Hrvatske. Većina hrvatskih birokrata glumi stoga hrvatsku nadrealnost, a ne realnost, ili rečeno postmodernim jezikom, bitan je privid njihova rada, jer osmišljenog rezultata rada nema, ili ga ima malo. A u slučaju  Hrvatske taj privid, ta simulakra, prelazi u serijsku grotesku već pune 22 godine. Cijenu hrvatske simulakre ili groteske platili su najviše hrvatski ratni dragovoljci i hrvatski iseljenici. Posljedice prividne Hrvatske gledamo danas, a one će uskoro imati tragične, a možda i strašne posljedice.

Tekuća vremena hrvatskog identiteta

Tema koja je također zauzela maha u hrvatskim medijima poznavanje je engleskog jezika,u najmanju ruku kao da se samo engleski jezik govori u Bruxellesu. Što opet samo govori o skrivenom kompleksu manje vrijednosti hrvatskih službenika prema europeizmu i prema amerikanizmu. Zanimljiv je jedan povijesni podatak. Čitajući starije prepiske iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća hrvatskih partijaca iz bivšeg Centralnog komiteta SR Hrvatske sa svojim partijskim kolegama u SR Srbiji, nailazimo na tone spisa sa velikim brojem srbizama i napadnog isticanja jugoslavenštine. Riječ je o strahu hrvatskih bivših partijaca da im partijski drugovi iz Srbije slučajno ne zamjere što su Hrvati - ili ne, daj bože, da ih se optuži za " ustaško- klerofašističke-liberalno-revizionističke devijacije"! I evo novog paradoksa koji daje ukupnu sliku tekućih vremena i rastačućih identiteta hrvatske političke klase. Hrvatska ima rijetku sreću u ogromnoj biološkoj nesreći da je nakon Bleiburga i masovnih iseljavanja, dobila postotno najbrojnije iseljeništvo na svijetu. Pod stvarnim okolnostima, kada bi svako hrvatsko ministarstvo, svaka državna služba, zaposlila samo u svom resoru 10 do 15 posto Hrvata rođenih i školovanih u inozemstvu, cijela slika Hrvatske začas bi se promijenila. Kapital Hrvata u inozemstvu nekoliko je puta veći od BND-a Hrvatske. O fiktivnim milodarima, tzv. eurofondova ne bi bilo više riječi. Danas, umjesto da Hrvatska vrvi službenicima koji stranom svijetu pokazuju kako bolje znaju jezik od svojih stranih sugovornika i kako su u stanju nametati ritam, tempo i temu govora, događa se upravo suprotno; hrvatski službenici skrivaju se od samih sebe u vječitoj fobiji da moraju biti papskiji od pape, odnosno veći europeisti od euro-birokrata.

Tekuća vremena ujedno su i vremena dolazećeg izvanrednog stanja. Graditi novu državu sa starim jugoslavenskim i titoističkim strukturama, čak kada su one dobronamjerne, i čak kad se skrivaju iza sumnjivog ultrahrvatstva, daju mučne i suprotne rezultate. Jaz između Hrvata u Hrvatskoj nije nikad bio danas veći i opasniji od 1945 godine. Hrvatska ne nosi samo teško breme posljedica Domovinskog rata, nego također zastrašujući teret 1945. godine i jugoslavenskog poraća. Jaz između Hrvata iz domovine i dijaspore nikada nije bio dramatičniji. A u Hrvatskom saboru teško da netko iz tzv. oporbe suvislo znade nešto kazati u korist iseljene Hrvatske.
U tekućim vremenima, pred izvanrednim stanjem, svatko voli davati svoje prognoze. ( "trebalo bi!!")  Nije to apsolutno ništa novog u povijesti.  Hrvati su bili najsretniji i najjedinstveniji kada su bili u nedavnom ratu i kada je njima stvarno prijetila opasnost da nestanu sa zemljopisne karte. No tada su građani Hrvatske mogli  prepoznati osnovnu političku kategoriju -- "tko je moj neprijatelj, a tko je moj prijatelj."  Danas, u miru, u tekućim vremenima rastačućih identiteta, svatko ratuje u Hrvatskoj sa svakim, svatko mrzi svakog. Neprijatelj nije više izvan zidina nego unutar zidina, a njega je teško prepoznati. Upravo je to bilo slučaj i u mitskoj Troji,  ali i u stvarnom starom Rimu za vrijeme građanskog rata između Sulle i Maria, u prvom stoljeću prije naše ere. Tada se rimska politička klasa međusobno krvavo istrebljivala. Marius se morao koristiti stranim gladijatorima kako bi se odupro protivniku Sulli premda je rimski Senat nekoliko godina ranije donio odluku da se iz Rima izbace svi stranci. Ima jedna stara emigrantska ali i postemigrantska hrvatska poslovica čije je preneseno značenje danas aktualno, a možda i sudbonosno: "Udba nas je u emigraciji ujedinila, a slobodna Hrvatska nas je razjedinila."

Tomislav Sunić / Hrvatski tjednik