Dr. fra Miljenko Šteko, novi je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. Do sada je bio na službi vikara Provincije, župnog vikara u Međugorju te ravnatelj Informativnog centra »Mir« Međugorje i Radiopostaje »Mir« Međugorje u svjetski poznatom molitvenom središtu. Izabran je za provincijala drugog dana zasjedanja Kapitula provincije. Rođen je u Tomislavgradu 1969. Službovao je do sada na Humcu, u Posušju, u Zagrebu i Međugorju. Ekskluzivno za Večernji list ovih je dana govorio o pitanjima vezanim  za rad Provincije, o međugorskom fenomenu, župama gdje je radio i djelovao …i drugim pitanjima iz života i rada hercegovačkih franjevaca.

- Izabrani ste za novog provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Znači li to i puno više obveza za Vas?

-Obveza mi ni do sada nije nedostajalo. Sada su samo malo drugačije i odgovornije. Nekih ću se samom ovom službom osloboditi da bih mogao prihvatiti druge. Ono što ostaje isto, i prije i za vrijeme i poslije bilo koje službe, je franjevački način života u Crkvi. Svi smo mi to svjesno i slobodno izabrali i to je horizont u kojem se sve odvija.

>>Fra Miljenko Šteko novi provincijal hercegovačkih franjevaca

-Koji su najvažniji projekti i zadaci pred vašom Provincijom u slijedećem razdoblju i jeste li zadovoljni s dosada učinjenim?

-Teško mi je to reći jer ne mogu nekako jednim pogledom i odgovorom sve obuhvatiti, a nemam još ni cjelovit uvid u sve. Ono gdje me prva pomisao vuče je nevjerojatna širina i snaga ove naše Hercegovačke franjevačke provincije, odnosno fratara. Kad smo sad na Kapitulu sagledali sve gdje djelujemo i što radimo, čovjek bi pomislio da to radi tisuće ljudi, a ne dvije stotine. Naši fratri djeluju u različitim zemljama i kontinentima i svugdje se osjeća snažan zamah, pokretljivost, živost. Ali ima, sigurno, kao i svugdje u životima, onoga, da se slikovito izrazim, kad je motor u automobila pokrenut, a ručna je kočnica povučena. Dogodi se bolest, iščezne snaga. Projekata i zadataka, ukratko, ima mnoštvo, no najvažniji je čovjek, osoba. Osobno mi se čini da je najvažnije da je nutrina, duh dobar. Svatko od nas zna po svom raciju i iskustvu da život ovdje na zemlji nikad neće biti u potpunosti ispunjen, a niti će neki projekt, pa ne znam koliko dobar, human i plemenit, u potpunosti ispuniti naše srce. Držim, da biti svjestan toga, pročišćuje nas same od svakog lažnog očekivanja uspješnosti. Na kraju, Sveto pismo kaže da pogled Božji nije kao čovjekov pogled. Čovjek gleda prividnosti, a Bog gleda srce. Zato su relativne sve te naše mjere.

.-U posljednje vrijeme dosta ste radili na unapređenju informativnog rada u župi Međugorje, gdje ste i bili na službi. Dokle ste o tom pitanju došli?

-Znate kako je to kod nas: Zajednica ima negdje neku potrebu, razgovara se i onda se određeni fratar zaduži za neki posao. Tako sam i ja bio zadužen, uz ono pastoralno i duhovno, pomalo voditi brigu i o Informativnome centru. Ali, bez lažne skromnosti, nisam ja nešto puno tu učinio. Drugi su to sve započeli prije mene, a i ovo vrijeme dok sam bio tu, imao sam izvrsne suradnike koji su radili dobro. Zbilja osjećam zahvalnost u srcu što sam imao takve ljude s kojima sam mogao surađivati, raditi, planirati. Možda može zvučati prepotentno, hvalisavo, ali sam uvjeren, ne želeći omalovažiti nikoga, da npr., uz druge stvarnosti tamo, Radiopostaja Mir Međugorje nema usporedbe u širem krugu ovoga ozemlja. Uživao sam raditi s tim ljudima i u tim prostorima.

-Kakva su vaša dosadašnja iskustva s vjernicima župe Međugorje, budući da ste više godina, prije izbora za provincijala, bili župni vikar u ovoj župi.

U veljači samo imali duhovnu obnovu župe. Bila je svaku večer prepuna dvorana. Nakon predavanja, ostajali smo dugo u razgovoru sa župljanima. Od tada me prati osjećaj žalosti što nisam više svoga vremena bio župni vikar. Volim svećenički posao. Volim ljude. Zavolio sam ovu našu župu i župljane, ali toliko drugih obveza izvan župe i pastorala jednostavno mi je crpilo vrijeme i snagu. Iskreno osjećam da su nemjerljivo više oni dali meni nego ja njima. I sad se ispričavam svakome kome sam obećao svratiti u kuću a nisam uspio.

- Nezaobilazno pitanje za vas je što nas je Međugorje naučilo u proteklih četvrt stoljeća?

-Osobno sam sve ovo vrijeme boravka u Međugorju proživljavao s osjećajem duboke odgovornosti. Tolike sam čuo kako svjedoče da su u Međugorju naučili onu vrstu molitve o kojoj je u jednoj katehezi progovorio i papa u miru, Benedikt XVI., o vrsti molitve koja se u kršćanskoj tradiciji naziva molitva srca. Ovdje sam i sam tu molitvu osjećao duboko u nutarnjoj povezanosti sa sakramentalnim životom. Meni je, u svakom slučaju, ovo vrijeme provedeno u Međugorju bilo istinsko milosno vrijeme. Toliko molitve na ovim molitvenim mjestima. Toliko sati provedenih u ispovjedaonici. Ne znam, što bih u kratkim crtama mogao izdvojiti, ali mi se suvislom, s dozom nostalgije, čini jedna rečenica koju sam negdje pročitao - tužni smo jer nismo sveci. A mogli smo postati, imali smo i poticaja i primjera u osobama koje su upravo ovdje učinile promjenu života iz nekih tužnih ponašanja u drugačije, ljepše, bolje – u smislu raspoloživosti volji Božjoj.

.Vatikansko Povjerenstvo utemeljeno vezano za Međugorje dolaskom novog Pape, što trenutačno radi? Imate li informacije o tome?

Svi znamo i to je službeno priopćeno kako je Sveta Stolica pri Kongregaciji za nauk vjere osnovala Međunarodno istražno povjerenstvo za Međugorje. To je, čini mi se, službeno priopćeno u ožujku 2010. iz Tiskovnoga ureda Svete Stolice. Znamo po tom priopćenju da su u povjerenstvu, osim predsjedatelja kardinala Camilla Ruinija, i naši kardinali Vinko Puljić iz Sarajeva i Josip Bozanić iz Zagreba. U Povjerenstvu je više stručnjaka i vještaka raznih grana znanosti. Kao što je i najavljeno od početka, rad Komisije nije otvoren javnosti. Koliko znam, ništa se u tom pogledu još nije promijenilo, tako da više informacija o tome nemam.

-.Iako je velika kriza i recesija u svijetu broj hodočasnika koji dolaze u Međugorje se ne smanjuje. Čak prošla godine bila je rekordna po podjeli sv.pričesti. Kako to komentirate?

-Ovo naše vrijeme naučilo nas je stalno mijenjati odjeću, vozila, aparate, elektroničke naprave, a onda i mjesta u koja putujemo. Uvijek nešto drugo i drugačije. Pa i u duhovnosti. Ono što je ovdje drugačije je da ljudi dolaze i vraćaju se u Međugorje, bilo zgodno ili nezgodno. Dolazili su ovdje i u onim teškim ratnim vremenima, dolazili su i kad je rat prošao. Neki po stotine puta. I to je činjenica koja sama za sebe govori. Odnosno, najbolje bi bilo pitati te ljude. Oni najbolje sami sve objašnjavaju i tumače. Ja bih eventualno mogao samo prepričati što oni kažu o svom obraćenju ili ozdravljenju.

-Kad spominjete ozdravljenja, poznato je da to mnogi svjedoče u Međugorju. U molitvenom programu se i moli za ozdravljenje. Kako Crkva na to gleda?

Ono što vidite u Međugorju glede molitve za ozdravljenje utemeljeno je u tradiciji i nauku Crkve. Naći ćete mnogo psalama koji govore upravo o molitvi za zdravlje. Isus prihvaća bolesnike, saginje se nad njima i liječi ih. Molitva za ozdravljenje prožima čitavu povijest Crkve i liturgiju. I Crkva je tu jasna. Ima i jedan naputak o molitvama kojima se moli ozdravljenje. Napisao ga je prigodom Jubileja 2000. papa u miru Benedikt dok je još bio pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Općenito se može reći da Crkva to gleda dobronamjerno i govori poticajno. Ali i upozorava na određene poteškoće. Npr. u tom se naputku upozorava na bitnost sakramenata, što često kod nekih padne u drugi plan. Ljudi se okupe na misu za ozdravljenje a gotovo zaborave da su na svetoj misi. Isto je i s izlaganjem Presvetoga oltarskog sakramenta. Crkva traži da se poštuju liturgijske odredbe i poziva na oprez kad se govori o karizmama liječenja. I da nikad ne smetnemo s uma kako i patnja ima smisla i kako nam je svima određeno u ovom smrtnom tijelu koje slabi, obolijeva i nestaje, odlaziti s ovoga svijeta.

- Od nedavno je na čelu katoličke Crkve novi Papa Franjo.Kako  komentirate njegov izbor i njegove prve papinske poteze?

-Na radiju sam komentirao izbor pape simultano prevodeći što se u Vatikanu događalo. Sjećam se dobro trenutka kad je kardinal Tauran objavio s lože bazilike sv. Petra ime 265. Petrova nasljednika koji je uzeo ime Franjo. Jednostavno sam ostao toliko zatečen da sam zastao u prijevodu. Kao da sam blokirao. A onda Papin pozdrav: "Braćo i sestre, dobra večer!“ Stotine je misli prošlo mojom glavom u tom trenutku. Potom molitva za Benedikta XVI. s Očenaš, Zdravomarijo i Slava Ocu. I na kraju najjača poruka kad je prije blagoslova zamolio vjernike za jednu uslugu da se u tišini mole za njega. Sve je to bilo toliko jako, impresivno. Imao sam dojam da sam i sam dio onog okupljenog mnoštva koje ga tamo pozdravlja pljeskom i usklicima: "Živio Papa Franjo". Ali od svih Papinih izričaja najviše me oduševila njegova marijanska duhovnost i pobožnost. Već je tu večer najavio da će sutra otići i pomoliti Majci Božjoj, Gospi. I tako je bilo. Došao je u središnju marijansku crkvu u Rimu i donio veliki buket cvijeća. Nešto neopisivo lijepo, priprosto, znakovito. Znakovito kao i izbor imena. I ja sam one večeri bio u nedoumici je li ime Franjo izabrao po Franji Ksaverskome, Saleškom ili Asiškom. A onda je za koji dan riješio sve naše nedoumice, spominjući riječi kardinala Claudia Hummesa: "Ne zaboravi siromašne", te kazao da je to upravo sv. Franjo Asiški, čovjek mira, siromaštva i očuvanja svega stvorenoga. Ono što svima nama poručuje sve ovo vrijeme sažeto je u onom njegovu uzdahu i zazivu - O kako bih želio Crkvu koja je siromašna i za siromašne. Nama franjevcima to je poseban poziv i izazov.

- Evo Papa je uzeo ime Franjo, a u Vašem životopisu stoji, između ostaloga, da ste studirali i franjevaštvo. Koji su vam franjevački likovi najdraži?

-Mnogi su mi dragi. Zapravo, svi su mi dragi, a neki posebno upečatljivi. Naravno da su tu na prvome mjestu sv. Franjo i sv. Klara. U intelektualnom smislu, svakako je najznačajniji sv. Bonaventura, sveučilišni profesor u Parizu i pisac mnogih teoloških i filozofskih djela. On je svojom intelektualnom sposobnošću i svetačkim životom, posebno u ulozi generala Reda, usmjerio franjevačku misao - i nazvan je Serafskim učiteljem. U teologiji je prepoznat kao stvarni učitelj mistične teologije. Odmah do njega moram spomenuti i blaženog Ivana Duns Škota koji zaključuje vrijeme zlatne skolastike. U franjevaštvu se drži da je on najbolje teološki izražavao ideale svetoga Franje. Posebno zaslužan za proučavanje njegovih djela je pok. fra Karlo Balić, a i danas hrvatski franjevci istražuju i priređuju njegova djela u Rimu u Škotističkoj komisiji. A od onih kod nas nepoznatijih, zanimljiv je npr. sv. Didak Alkalski. Taj andaluzijac, samouk u teologiji, uzdržavao se od svoga skromnog vrta, pravio razne posudice i košare pa utržak davao sirotinji. Kasnije, kao franjevac, samostanski brat potpunom predanošću vrši svaku povjerenu službu. Dolazi u Rim na kanonizaciju sv. Bernardina Sijenskoga i tu, budući da se pojavila kuga, sebe potpuno daje oboljelima i siromasima. Njega posebno vole u Španjolskoj i čitavoj Latinskoj Americi, zavičaju našega Pape. Zanimljiv i hrabar je sv. Josip Leoniški, koji je u šesnaestom stoljeću posluživao kršćanke zarobljenike u Carigradu. Proživio je tolika mučenja samo iz ljubavi prema drugim osuđenicima. Onda, sv. Benedikt Labre, francuz, zaštitnik rubnih skupina u društvu, skupina na koje se danas u franjevačkom svijetu gleda s posebnom pozornošću u evangelizaciji. On je živio putujući i hodočasnički život s Novim zavjetom, časoslovom i knjižicom Nasljeduj Krista. Osobit je bio i sv. Srećko Kantalicijski. Do svetosti je prispio kao prosjak. Kažu da je uživao prositi za bolesnike i rimsku sirotinju. Zanimljiva je i sv. Elizabeta Ugarska, zaštitnica Franjevačkoga svjetovnog Reda, koja je svojim životom i radom brisala granice ondašnjih stališa. Ili pak, bl. Anđela iz Folinja, žena uronjena u doživljaje izvanrednih mističnih iskustava. Od naših fratara istaknuo bih, osim pobijene braće, fra Didaka Buntića koji je u brizi za konkretnog čovjeka pokazao ljepotu franjevačke karizme. On se brinuo za staro i mlado, za vojnike i ubožnike, a nezaštićeno i izgladnjela dijeca Hercegovine bila su osobita njegova briga. On gleda otvorenih očiju oko sebe, promišlja, sanja, moli i djeluje. A redovništvo, franjevaštvo oplemenilo je i onu ljudsku dimenziju, tako da njegova ozbiljnost i strogost izgledaju toplo, odvažno i sveto. Moglo bi se nabrojiti čitavu plejadu svetačkih života. Zaista me svi nadahnjuju. U njima vidim svu ljepotu života. Ljepotu na koju nas Bog poziva.

- Zašto baš ljepotu, što je to ljepota života?

-Lijepo je ono sržno u našim životima, u bivovanju. Kršćanin očekuje na kraju svoga duhovnog puta ljepotu blaženoga gledanja, koju nazire već ovdje živeći okrenutost Bogu. U tom svjetlu možemo promatrati i sve svetačke likove, osobito one koji nam pokazuju put obraćenja od ružnoće grijeha u ljepotu milosti.

-U Međugorju ste razgovarali s nogometnim zvijezdama Robertom Mancinijem i Gigi Buffonom možete li nešto kazati o tim susretima s vama, koje su, ustvari , oni i tražili?

-Razgovarao sam s tolikima, samo što su mediji nekako više bili zainteresirani za ove poznate. A i takvih je bilo mnogo više skrivenih u, nazovimo je, običnost svakodnevlja. Toliki bi došli u potpunoj povučenosti i uspjeli je sačuvati. Moj je dojam da je svaki taj poznatiji čovjek koji je u Međugorje dolazio, dolazio sa svojim duhovnim potrebama, isto kao i svaki drugi tražitelj. Oni su samo tražili svećenika, a ja sam stjecajem okolnosti bio taj. Ne radi se tu o nekoj mojoj posebnosti, još manje karizmatičnosti.

-  Imate li nešto na kraju kazati našim čitateljima, osobito vjernicima?

-Evo,vrlo kratko: držim da bi bilo važno osloboditi se pritiska trenutno nametnutih vrijednosti, vratiti se srži kršćanske poruke koja je nadživjela sva zgodna i nezgodna vremena, zato jer ta poruka nije uvjetovana prolaznošću vremena ni sustava. Radovao bih se kad bi svi mi zauzeli onaj stav carinika iz Evanđelja koji se osjeća grešnim i kaje se i želi drugačije i bolje živjeti, a ne farizeja koji isključivo sebe smatra pravednikom. Samo tako, imajući pred očima opće dobro, možemo ući i u dijalog s drugim i drugačijim od nas.

Marijan Sivrić / Večernji list