Stvaranje pisane književnosti u nekom narodu ili kraju uvjetovano je ponajprije pismenošću stanovnika, ali i gospodarskim činiteljima. Kako je Bosanska Posavina, kao i cijela Bosna i Hercegovina, dugo bila pod turskom okupacijom, u njoj do 1823. godine nije bilo javnih škola u kojima bi se opismenjavala djeca njezinih žitelja te je jedini pismeni sloj društva bilo svećenstvo koje je, nažalost, imalo većih poteškoća i briga nego što je bavljenje književnim radom pa osim ljetopisnih zapisa, nije stvaralo značajnija književna djela, a ako ih je i stvaralo, ona su nestala u vrtložnim vremenima te nisu do našega vremena sačuvana niti kao spomen.

Budući da je spomenute 1823. godine fra Ilija Starčević osnovao prvu pučku školu u Bosni i Hercegovini, smještenu u Tolisi, u kojoj se već u prvoj školskoj godini školovalo od osamdeset do stotinu učenika (kako nam svjedoči fra Martin Nedić u Ljetopisu Učilišta[1]), stvorili su se uvjeti za opismenjavanje stanovništva koje se u ovoj školi nije pripremalo za svećenički poziv, nego je ostajalo živjeti u Posavini time unapređujući život svojega kraja pa su se stvorili i povoljniji uvjeti za književni rad.

Književnost 19. stoljeća

Devetnaesto je stoljeće u Hrvatskoj obilježeno ponajprije hrvatskim narodnim preporodom čije ideje u Bosnu i Hercegovinu prenosi fra Martin Nedić. Buđenje nacionalne svijesti, nastojanja oko stvaranja jedinstvenoga književnog jezika i pravopisa, ugledanje na stariju književnost itd. glavne su značajke ovoga razdoblja prepoznatljive i u književnim djelima koja nastaju u Posavini. Ipak, prije pojave ilirizma (hrvatskoga narodnog preporoda ili romantizma) u našim je krajevima postojala književnost na latinskom jeziku.

Naime, autorizirana književnost Bosanske Posavine započinje pojavom fra Ambroza Matića (Blaževac kod Modriče, 24. ožujka 1795. – Garevo kod Modriče, 24. srpnja 1849.) koji je pisao djela na latinskom jeziku. Značajna je njegova zbirka Isitirion (Doček) iz 1827. godine u kojoj donosi sedam pjesama posvećenih biskupu fra Gabrijelu (bratu Rafinu) Barišiću, a napisana je prigodom njegovoga povratka iz Italije u Bosnu. Fra Ambroz Matić se pojavom ove zbirke ubilježio u red bosanskohercegovačkih latinista, koji su stvarali književna djela u duhu svojega svećeničkoga poziva, ali i u duhu europske klasicističke književnosti.

Fra Martin Nedić (Tolisa, 1. travnja 1810. – 26. svibnja 1895.) bio je prvi bosanskoposavski autor koji je svoja djela pisao narodnim jezikom. U književnosti se pojavio 1835. godine objavivši u Karlovcu epsko djelo Razgovor koga vile ilirkinje imadoše u pramalitje 1835. godine i time svoj književni rad ugradivši u temelje književnosti stvarane u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda (ilirizma), što mu je donijelo i zasluženi naziv prvoga ilira Bosne. Fra Martinov književni rad do sada nije u dovoljnoj mjeri istražen, ali ono što je poznato daje mogućnost donošenju zaključka o zanimljivosti i, osobito, o povijesnoj vrijednosti njegovih tekstova. Vjeran peru cijeloga života, fra Martin je napisao još niz dužih i kraćih epskih djela koja su izrastala na temeljima narodne poezije i starije, osobito dubrovačke književnosti, a najpoznatija među njima su Ratovanja slovinskog naroda protiv Turcima, Stanje redodržave Bosne Srebrenite, Poraz bašah a zavedenje nizama u Bosni, Kitica od devet u raznih zgoda ubranih cvjetova i druga. Posebno treba istaknuti prozne tekstove fra Martina Nedića koji su zanimljivi, kako zbog jezika kojim su pisani, tako i zbog sadržaja, pogotovu zbog povijesnih raščlambi koje su u njima donesene te njegov rad može biti zanimljiv i jezikoslovcima i povjesničarima.

Tijekom 19. stoljeća u Bosanskoj se Posavini pojavilo još nekoliko pisaca koji su dali značajan doprinos razvoju pisane riječi. Jedan od njih je i fra Mato Mikić (Kostrč, 1. travnja 1826. – Ulice kod Brčkog, 13. prosinca 1852.), ljetopisac koji je napisao Kroniku Bosne Srebrne u tri sveska. Fra Mato Mikić bio je učenik i sljedbenik prosvjetiteljskih ideja fra Martina Nedića, koji ga je naučio turskom jeziku.

Odjeci hrvatskoga narodnog preporoda našli su svoje mjesto i u djelu fra Blaža Radomira Dominkovića  (Tolisa, 22. travnja 1832. – Breške kod Tuzle, 26. rujna 1867.) koji je ispjevao epsku pjesmu naslovljenu Narodna pjesma o pokretu raje 1858. i o poslanicih njihovih u Carigradu sljedujuće godine 1859. u proletje od Ra…ra, koja se u rukopisu čuva u toliškom samostanu.

Na tragu prosvjetiteljskih nastojanja koja su u njegovom zavičaju započela u prvoj polovini 19. stoljeća bio je i fra Bono Dobroslav Nedić (Tolisa, 19. travnja 1841. – 2. siječnja 1903.), autor povijesne pripovijesti s tematikom uzetom iz 17. stoljeća, naslovljene Dva zarobljenika. Djelo je prvi puta objavljeno u Pečuhu 1885. godine, a doživjelo je i pretisak 1994. godine (u sklopu obilježavanja 750. obljetnice  prvoga spomena imena Tolise). Fra Bono je 1887. godine napisao i pjesmu Baron Josip Filipović ulazi s vojskom u Bosnu godine 1878., Kratku povijest župe, crkve i samostana toliškog (1887.) te Uputstvo za gajenje šljiva (1889.). Ipak, u narodu je fra Bono Nedić ostao ponajviše zapamćen po pripovijesti Dva zarobljenika u kojoj je Bosanska Posavina po prvi puta postala mjestom radnje književnoga djela.

Veoma je zanimljiv i rad Jose Mikića, krojača iz Kostrča, koji je u Novom Sadu 1897. godine objavio knjižicu Pijanstvo – dvije trije protiv rakije, koja je postala svojevrsni priručnik za odvikavanje od alkohola.

Književnost 20. stoljeća

Dvadeseto će stoljeće u svjetskoj povijesti biti zapamćeno po dvama strašnim ratovima, Prvom i Drugom svjetskom ratu pa se i književnost koja je nastajala između njih naziva književnošću između dva svjetska rata, a književnost koja je nastala poslije Drugoga svjetskog rata često se naziva poslijeratnom književnošću. Koliko su ovi nazivi neprecizni, govori i činjenica da su pojedini autori koji su djelovali u nekom od ovih razdoblja doživjeli i Domovinski rat te bi svakako bilo neprimjereno njihov opus svrstati prema vremenu omeđenom  ratovima. Ipak, neosporno je da su povijesna i politička zbivanja svakako utjecala na razvoj književnoga stvaralaštva i u Bosanskoj Posavini.

Na derventskom su području u ovom razdoblju djelovali Mirko Šestić (Dažnica kod Dervente, 26. srpnja 1862. – Dubica, 10. lipnja 1929.) koji je pripovijetke i književnopovijesne  osvrte objavljivao u periodici, a autor je i životopisa Život Ivana Frane Jukića. Treba spomenuti i Antonija Sunarića (Derventa, 18. travnja 1880. - ?), autora zbirke pripovjedaka Preludij (1903.), zbirke pjesama Intermezzo (1905.) i drugih djela.

Na gradačačkom je području u prvoj polovini 20. stoljeća djelovao Dragan Dujmušić (Gradačac, 6. listopada 1884. – Varaždin, 14. rujna 1916). Godine 1912. objavio je zbirku pjesama Iskre srca moga.

Mogućnost da u književno oblikovanom tekstu iznese svoja iskustva i doživljaje stečene u Prvom svjetskom ratu iskoristio je Mato Blažević (Bosanski Šamac, 16. listopada 1893. – Slavonski Šamac, 1953.) koji u romanu Zaboravljeni grobovi (1937.) prikazuje stradanja Hrvata Bosanske Posavine na raznim bojištima na kojima su se borili za interes Austro-Ugarske Monarhije  sudjelujući u ratu u postrojbama BH-3 regimente. Potresna su njegova svjedočanstva o patnjama ljudi koji se bore ne za interes domovine ili za obranu svojih domova, nego za volju tuđe carevine i politike koju ne razumiju, ali kojoj su, stjecajem povijesnih okolnosti, bili podložni. Drugo značajno djelo Mate Blaževića je roman  Izgubljene bitke sastavljen od dvaju dijelova: Zemlja koja bježi i Potop. To je drugo poznato djelo u kojemu je Bosanska Posavina mjestom radnje. Riječ je o prirodnoj nepogodi, o poplavi koja je zahvatila Prud i Bosanski Šamac 1932. godine. Izlijevanjem iz svojega korita rijeka Bosna je postala uništavateljicom te autor prikazuje kolektivni strah, ali i ocrtava ljudsku psihu koja se pod utjecajem katastrofe mijenja pa od vrijednih i poštenih seljaka postaju zavidnici i pakosnici. Djelo je objavljeno u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu 1944. godine. Blažević je također i autor kratkih priča koje je objavljivao u raznim časopisima.

Pučko književno stvaralaštvo izraslo na temeljima usmene književnosti našlo je svoj odjek u djelu pučkoga pjesnika Ive Nedića Mikića (Tolisa, 1899. – 1965.) koji je u epski deseterac pretočio povijesnu pripovijest Dva zarobljenika fra Bone Nedića te ju je pod naslovom Nedićka ponudio svojim sumještanima. Premda epski spjev Nedićka nije izvorno djelo nego je nastalo na temelju predloška, ono je zanimljivo kao književno-povijesna pojavnost stoga što je pripovjedni tekst fra Bone Nedića, zbog zavičajne tematike kojom se bavi, utjecao na pučkoga pjesnika koji ga je pretočenoga u stihove želio ponuditi na čitanje ljudima svojega kraja i tako im ga približiti, budući da je stanovništvo bilo u manjoj mjeri naviknuto na prozne oblike. Ivo je Nedić spjevao i niz pjesama, od kojih je najpoznatija Na grobu prvoga ilira, spjevana povodom četrdesete obljetnice smrti fra Martina Nedića 1935. godine, a prvi puta tiskom objavljena u zajedničkoj  zbirci pjesama Posavski motivi (1991.).

Na derventskom su području djelovali  fra Juro Vuletić (Šušnjari kod Dervente, 11. prosinca 1892. – Osijek, 2. veljače 1973.) koji je pripovijetke, crtice i članke o narodnim običajima objavljivao u časopisima i kalendarima (Napredak, Glasnik sv. Ante, Franjevački vjesnik, Vrhbosna, Dobri pastir i Bosna Srebrena),  Gavro Gavranić (Bukovice kod Dervente, 5. listopada 1893. – Bugojno, 9. veljače 1945.) koji je kritičke osvrte na književna djela objavljivao u časopisima, Domagoj Šimić (Foča kod Dervente, 22. prosinca 1909. – Livno, 1993.) koji je književne radove objavljivao u đačkom listu Cvijet, a surađivao je i u almanahu Selo i grad te u Luči, Bosni srebrnoj, u kalendaru Dobri pastir i Marija među nama te Stipo Barišić (Komarica kod Dervente, 1918. – Doboj, 6. srpnja 1944.), pjesnik čije su pjesme objavljene posmrtno (Pjesme Stipe Barišića, 1976. i Tiha molitva, pjesme i proza, 1996.).

U brčanskom je kraju rođen Tin Tinović -Augustin Augustinović (Skakava Gornja, 20. ožujka 1917. – Carrizal, Venezuela, 24. srpnja 1998.), svećenik koji je od 1952. godine djelovao u Venezueli kao misionar, a autor je pjesama, pripovjedaka i književnih kritika koje je objavljivao u periodici. Značajna su tri djela Augustina Augustinovića koja su objavljena u domovini, a to su: Povijest Isusova (1984.), Priče iz doline (1997.) i Od obale do obale (2004.).

Luka Blažanović (Donji Hasić, 1957. – 1992.) djelovao je na području općine Bosanski Šamac, a pisao je pjesme koje su objavljene posmrtno 1997. godine pod naslovom Posljednja pjesma.

U Agićima kod Dervente rođen je Anto Gardaš (21. svibnja 1938. – Osijek, 10. lipnja 2004.), pjesnik, romanopisac i književnik za djecu koji je za sobom ostavio veoma bogat opus: Na jednoj obali (pjesme), Balade o kapetanovu povratku (pjesme), Jež i zlatni potok (priče i igrokazi), Tajna zelene pećine (roman), Ljubičasti planet (roman), Zaboravljena torba (priče), Bakreni Petar (roman), Izum profesora Leopolda (roman), Duh u močvari (roman), Filip, dječak bez imena (roman), Damjanovo jezero (bajke) i dr.

Na derventskom je području rođen i Miro Sirovina (Pjevalovac, 5. studenog 1957.), pjesnik i novinar koji je pjesme objavio u zbirci Miris zimzelena 1986. godine.

U Gornjoj je Tramošnici rođen Nikola Vidaković (14. siječnja 1939.) koji je pripovijetke i reportaže objavljivao u raznim časopisima.

Na modričkom je području djelovao Anto Adžamić (Donji Kladari, 15. svibnja 1942.), a pripovijetke je objavljivao u časopisima.

Od književnika s područja župe Tolisa u ovom se razdoblju dubinom svojega pjesničkog doživljaja, ali i tragičnom životnom sudbinom istaknuo Miroslav Baotić (Kostrač, 3. ožujka 1948. – Zagreb, 6. travnja 1970.), prerano preminuli student filozofsko-teološkoga studija na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, koji za svoga kratkog života nije uspio objaviti niti jednu knjigu, ali su mu pjesme pod naslovom Nemirni drvoredi objavljene posmrtno, a dnevnik Posljednji drhtaji srca još je u rukopisu.

Ambro Marošević (Tolisa, 1949. – Beograd, 1987.) u književnosti se pojavio 1978. godine objavivši zbirku pjesama Olovke za večeru. Zbirku Svakodnevne balade objelodanio je 1983. godine, a zbirka Puklo je pred očima objavljena je posmrtno 1988. godine. Poezija Ambre Maroševića u sebi nosi svijest o tragičnosti ljudskoga postojanja; ima u njoj ujevićevskih crta i jesenjštine, ali i puno samosvojnosti i prepoznatljivosti kolorita posavske duše. Marošević je zasigurno bio najveći boem među posavskim pjesnicima

Marko Vukić Skejo (Tolisa, 19. rujna 1949. – 2006.)  već je 1992. godine, u jeku ratnih razaranja, objavio zbirku pjesama Ratni posavski motivi. Godine 1994. Vukić je objelodanio zbirku Terra Tolis na vjetrometinama života, a 1997. godine pojavila se i treća njegova zbirka naslovljena Nek' zvone zvona, u kojoj je donio i najzrelija svoja pjesnička ostvarenja.

Zlatko Jakobović (Brčko, 1946. – Gunja, 2005.), dramski pisac i pripovjedač, zanimljiv je po svojim dramama. Otkrivajući ljudsku potrebu za smijehom, u književnosti se pojavio objavivši knjigu Ploča u glavi/Untrofor (1997.). Kasniji njegov rad vezan je uz istraživanje povijesti staroga Egipta, a svoje je spoznaje umetnuo u dramski ciklus egipatskih drama: Ramzes, Amenofis III., Tutankhamon i Kleopatra. Zanimljive su i njegove drame iz suvremenoga života naslovljene Bećari, Štibra i Nevjesta.

(Nastavlja se)

Mato Nedić

[1] Arhiv Franjevačkoga samostana u Tolisi