Slunj nije bio oslobođen, nego okupiran od 14. studenoga 1942. do 20. siječnja 1943.

Graničarski gradić Slunj je tada bio okupiran od šumskih odmetnika, koji su se sami nazivali četnici i partizani, k tome Narodno-oslobodilačka vojska, samopredstavljana kao »osloboditelji« Slunja...

Mi Slunjani, međusobno (povjerljivo i tajno!) smo ih nazivali: Zločinci, neprijatelji, okupatori, banditi, šumski odmetnici, pljačkaši, palikuće, ubojice i koljači...

Ovdje ću iznijeti samo jedan podatak. Četniko-partizani su popalili više kuća i crkava u Slunjskome kraju, nego sve druge vojske zajedno koje su se tijekom rata kretale po tome dijelu Hrvatske. To isto vrijedi i za broj poubijanih ljudi. Četniko-partizani su tu uistinu bili vodeći zločinci.

»Narodni sud« i četničko-partizansko mučilište u Slunju

Nedaleko zgrade slunjske škole u mojem neposrednom susjedstvu, u kući Bare Lovrenčić s vrlo visoko ograđenim dvorištem, bio je smješten takozvani »Narodni sud«, što znači i četničko-partizansko mučilište u Slunju. Tu su obvezno prije ubojstva prolazili obred mučenja zarobljeni hrvatski vojnici i brojni civili, kojima je unaprijed bila pripisana neka krivnja radi koje su mučeni i ubijeni.

Ta Lovrenčićeva kuća je jedva tridesetak metara udaljena od kuće pisatelja ovih redaka, što ovdje iznosim radi vjerodostojnosti podataka vezanih uz Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića.

Četničko-partizanska mučenja i ubijanja nedužnih ljudi

Vidio sam, čuo sam i zapamtio sam brojna zločinstva koja su u meni susjednoj Lovrenčićevoj kući, u podrumu i u dvorištu s visokom ogradom, vršili komesari i ubojice – zločinci četniko-partizani, zločinstva kakova ne pamti Slunj niti iz najstrašnijih vremena ratovanja s Turcima.

Tu su šumski banditi, četniko-partizani – samozvani »osloboditelji«, dovodili svakodnevno skupine novih neprijatelja i »neprijatelja« na mučenje, a one izmučene su odvodili na ubijanje, pretežno u slunjski Jelvik, u Grabarje i u obližnje grmove. Najstrašnije mučenje ljudi obavljali su četniko-partizanski batinaši i ubojice iz »Narodnog suda« noću pa se jauk od bola mučenih ljudi, Hrvata iz Slunja i okolice, čuo nadaleko u susjedstvo. Da bi se jauci mučenih ljudi manje čuli, običavali su mučitelji svirati hrmoniku, pjevati i prisiljavati mučene ljude da i oni pjevaju.

Ovakove scenarije nalazimo u potresnoj poemi »Jama« od Ivana Gorana Kovačića. Evo samo dvije kitice iz V. pjevanja:

»Korak po korak pošli smo; stali opet:

Krkljanje, udar, pad i opet korak.

Začuh zvuk jače. Ukočen, ko propet,

Stadoh. Na usni tuđe krvi gorak

Okus oćutjeh. Sad sam bio treći

Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,

Sav um pomuti i na čula leže,

I za njom svjetlost k'o stotine zora:

Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!

Silno svjetlo bez ijedne sjene,

K'o oštar ubod igle usred zjene.«

U ovim stihovima je slika stanja i ponašanja četniko-partizana kakovo je Goran doživio prvih dana i noći za svoga boravka u Slunju od 31. prosinca 1942. do 5./6. siječnja 1943. To napose vrijedi za prvu noć u Slunju, koju je zajedno s Nazorom proveo Goran u kući »Narodnog suda« u kojoj su se, napose noću, »obredno« sprovodila najstrašnija mučenja nedužnih ljudi, Hrvata iz Slunja i okolice.

Prva četničko-partizanska strijeljanja nedužnih Slunjana

Uz brojne poubijane zarobljenike hrvatske vojske i ranjenike i civile u tome »prvom oslobođenju Slunja«, 14. studenoga 1942., uslijedila su prva ubijanja nedužnih Slunjana po presudi »Narodnog suda« (abecedno): Stjepan Katić, Adam Kos, Slavko Kovačević, Joso Moćan, Joso Obajdin i Ivan Pavlešić. Iza ubijenih ostale su obitelji s četvero do osmero djece.

Prije ubijanja ovih posve nedužnih ljudi, izvršenoga u dolini Nikole Neralića usred bijela dana, četničko-partizanske ubojice su strašno mučili žrtve, što je ustanovljeno kasnije pri ekshumaciji istih. Primjerice, posve nedužnom čovjeku, inače hotelijeru Slavku Kovačeviću, naživo su skidali kožu. Drugim žrtvama su sjekli udove i organe: iskopali oči, rezali jezik, ušesa, nos... To se je odvijalo baš onako kako je satkana čitava »Jama« Ivana Gorana Kovačića.

Četničko-partizanski obred mučenja žrtve prije ubijanja

Teško je vjerovati da je ikoja vojska, sudionica u Drugome svjetskom ratu, toliko mučila žrtve prije ubijanja kao što su to činili četniko-partizani. Oni su u svoja ubijanja neprijatelja i potvorenih neprijatelja ugradili obred mučenja, kakov jedva može pojmiti normalan čovjek. Za ovdje ponavljam, jer je strašniji nego strašan, samo jedan primjer, kojeg sam već naprijed spomenuo: 15. studenoga 1942. zazidali su u jednoj prostoriji dvorišne kuće Nikole Neralića u Slunju 22 (dvadeset i dva) živa ranjenika. Nada Galjer i Mješina Kukić su se hvalili da su oni dali zazidati 22 ranjena ustaška zločinca, a to su bili malne djeca, svi ispod 20 godina starosti. Nepojmljivo je u kakvim su mukama umirali ovi mladi ljudi, samo zato jer su bili hrvatski vojnici. U usporedbi s ovim oblikom smrti, četničko-partizanska batinanja i naživo rezanja prije ubojstva žrtve bila je »milost«. I za ovakove zločine nalazimo svjedočanstvo u Goranovoj »Jami«.

U kući »Narodnog suda« proveli su prvu noć pjesnici Nazor i Kovačić

Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić su prelaskom preko Kupe dobili pratećeg komesara »anđela čuvara«. Taj komesar ih je vjerojatno radi raznih ispitivanja, provjere identiteta i sigurnosti... doveo u zgradu »Narodnog suda« u Slunju. U tome »Narodnom sudu« Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić su proveli prvu noć, na koju su se drugog dana tužili govoreći da nisu mogli spavati.

 

Tu su čuli dernjavu batinaša, četničko-partizanskih komesara, mučitelja i jauk nedužnih ljudi – Hrvata iz Slunja i okolice, koje su šumski banditi već mrcvarenjem ubili, a nakon toga ih mrtve ili polužive odvozili u prirodne bezdane i zaostale rovove bivše Jugoslavenske vojske, u šuma-parku zvanom Jelvik... Tu su ih dotukli tupim predmetima i samo zasuli zemljom pa su ih njihovi najbliži noću iskopali i potajice sahranili u groblju.

Predpostavljam i vjerujem da je Ivan Goran Kovačić noćenjem u četničko-partizanskom »Narodnom sudu« i mučilištu dobio prvu klicu inspiracije za svoju poemu Jama i za naprijed navedene stihove iz pjesme »Naša sloboda«. Upravo u prvoj kitici te pjesmice je prikazao pravi »obraz« četničko-partizanske slobode, a u čitavoj poemi »Jama« sve najstrašnije što je u Slunju, u »Narodnome sudu« doživio, vidio i čuo od učiteljica Jelene i Lucije Cindrić.

Premještaj došljaka u kuću učiteljica – sestara Jelene i Lucije Cindrić

Ovdje iznosim jedan točan podatak, kojega nisam uspio pronaći u nijednome literarnome izvoru. Prema točnom pamćenju Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić su došli u Slunj 31. prosinca 1942. O tome je brujio iz usta četrniko-partizana čitav Slunj. Komesari su držali govor iza govora hvaleći se dolaskom pjesnika na »oslobođeni teritorij«.

Sa svojim vršnjacima išao sam u rano predvečerje u Crkvu jer sam bio ministrant i rado sam slušao statističke podatke koje je svećenik iznosio za proteklu godinu. Na Mostacu (bivši središnji trg u Slunju) jedan je komesar držao vrlo glasni govor o pridošlim »narodnim pjesnicima Vladimiru Nazoru i Ivanu Goranu Kovačiću, koji su već u oslobođenome Slunju.«

Pjesnici su po zapovjedi svojih gospodara napustili Slunj tijekom 5./6. siječnja 1943., uoči dana Sveta tri kralja.

Već drugog dana dolaska u »oslobođeni« Slunj premješteni su Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić iz kuće »Narodnog suda« u susjednu, vrlo lijepu kuću slunjskih učiteljica Jelene i Lucije Cindrić. Tu su ostali nekoliko dana, točno do 5. siječnja 1943., a zatim su ih noću njihovi domaćini četniko-partizani odpremili preko Lađevca, Šturlića, Cazina i Ostrožca u Bihać i...

U kući učiteljica Cindrić nisu imali stalnog komesara, nego je ispred kuće stražario jedan četniko-partizan. Ova pripomena je jako važna, jer su bez komesara mogle učiteljice Cindrić slobodno govoriti Nazoru i Goranu o četničko-partizanskim zločinstvima.

Pripominjem da su ove dvije učiteljice moje rođakinje – tetke u drugome koljenu sa ženske strane rodoslovnog stabla. Ovo iznosim jer sam uz osobno doživljeno dobivao od svojih tetaka, već onda, a napose kao odrastao čovjek, brojne podatke o ponašanju Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića i o svim četničko-partizanskim zločinima o kojima su im obadvije učiteljice mnogo govorile. One su predviđale da će upravo kroz mene biti zapamćena ta istina i možda nekada proširena u javnost.

Uz moje osobne doživljaje četniko-partizana kao strašnih ubojica, učiteljice Jelena i Lucija Cindrić su mi proširile znanje o zločinstvima četniko-partizana koji su sebe nazivali Narodno-oslobodilačka vojska... Ove umirovljene učiteljice su neiscrpno govorile Nazoru i Goranu o svim četničko-partizanskim zločinstvima u Slunju i u Slunjskome kraju.

Jauk užasa mučenih ljudi iz »Narodnog suda« čuo se je najstrašnije noću

Do moje kuće, do Cindrićeve kuće (udomiteljice Nazora i Gorana) i po čitavom susjedstvu je dopirao jauk mučenih ljudi iz četničko-partizanskog »Narodnog suda« i mučilišta u Lovrenčićevoj kući, podrumu i dvorištu. Od toga jauka, ponekad svirke harmonike i pjesme, nije se moglo noću spavati u čitavom susjedstvu, uključujući i Cindrićevu kuću, u kojoj su tada stanovali Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić.

Tu je Ivan Goran Kovačić dobivao i obogaćivao inspiraciju za svoju potresnu poemu »JAMU«, za koju su sestre učiteljice Jelena i Lucija Cindrić govorile da je započeta u njihovoj kući, u Slunju. Onda je to bila kuća broj 42, a sada je Stara cesta 7, Slunj.

 

NASTAVLJA SE

 

Autor: Miljenko Stojić

 

Vezani članci

>>

>>

 

 

Share
0