Koji je prvi problem današnje moderne, sluđene, opančarske Srbije, koja ostavlja utisak loše vođenog koncentracijskog logora? Prvi problem je da nema pismenih ljudi koji bi ludilu i lažima srpskog predsjednika Aleksandra Vučića mogli suprotstaviti sirovu snagu jednostavnih činjenica. U Srbiji je ludilo službeni pogled na “dom i svijet” i dok je to kralježnica srpske politike za sve okolne države slijede godine gnjavaže sa srpskim bedastoćama.

Dragan Velikić, jedan od najboljih srpskih pisaca, sažima, u razgovoru od 7. svibnja, za direktno.rs srpske probleme - gledano iz Srbije.

“Ovo poniženje pameti i poštenja, kakvo Srbija nikada u istoriji nije doživela, može samo da nastavi da metastazira, dok pacijent najzad ne umre, zajedno sa bolešću, Koliko će agonija još trajati - to niko ne može da predvidi. Kada tri decenije imate negativnu selekciju kadrova, ne računajući pokušaj uspostavljanja pravne države u vreme Zorana Đinđića, onda ne treba da čudi što smo tu gde jesmo, nastavljajući da tonemo svakoga dana u svakom pogledu - i moralno, i materijalno... Ovo i nije država, ovo više nije ni simulacija države, ovo je mafijaško leglo koje trenutno drži sve konce upravljanja sistemom u svojim rukama...            ...Bilo je buna, ali je bilo i pet vekova robovanja... Ne bih ja izvlačio paralele sa prošlošću, ne ide nam to baš u račun. Zašto? Možda smo takvi, možda nam je dovoljno da nam deca odu na bolje mesto, a mi ćemo se već nekako snaći u dotrajavanjima sopstvenih života. I deca nam odlaze. Nekad su se pametna deca vraćala sa visokih škola iz inostranstva, vraćala se da ubrzaju promene na bolje u svojoj Srbiji. Možda su te promene bile prebrze, možda osnova ovog naroda, gotovo nepismenog pre jednog veka, nije mogla sve to da podnese i ponese? Ja to o nepismenosti ne govorim kao neko prebacivanje, niti se stidim toga - to je zaista bio rezultat nesrećnih istorijskih okolnosti.”

Na ovo stanje duha, nadovezuje se drugi (i, vjerojatno, posljednji!) pismeni Srbin, književnik Svetislav Basar: “Što bi rekli Zemunci – Čika Ljubina ulica je bila zakon, a ko je bio čika Ljuba, po kojoj je dobila ime, to nikoga, uključujući moju malenkost, nije interesovalo. Da me je neko tih godina navratio da nagađen tko bi čika Ljuba mogao biti, rekao bih da je to zacelo morao biti neki trgovac koji je držao gvožđaru u ulici koja će jednog dana poneti njegovo ime.Već sam bio prešao pedesetu, „Rupa“ odavno nije bila „Rupa“, kad se sasvim slučajno – iz teksta u Rotopalanci – obavestih da je čika Ljuba bio glavom i bradom Ljubomir Nenadović, sin prote Mateje, po mom sudu prvi stoprocentno pismen Srbin. Ni danas ih nema mnogo više.”

Tu se vrtimo u vrlo uskom središtu problema. U zemlji koja je imala vrlo dugu i vrlo sumornu povijest pod Turcima, i koja nije imala nikakve književnosti, ni arhitekture (osim turske!), postoji stalna potreba da se sve skupa nadoknadi - i to nasilno. “Ako nemaš - ukradi, ako te uhvate - laži!” Ili se sjeti Jasenovca! “Smrt činjenicama, sloboda Srbima!”

Magalomanija malog, nepismenog naroda, koji je kulturološki prespavao nekoliko stoljeća, u simbiozi sa šizofrenim diktatorom - kao što je Aleksandar Vučić! - daje megolomanske, blesave projekte, koji nisu slučajni incidenti, nego službena politika Srpske akademije. Institut za srpski jezik osnovala je Srpska akademija nauka (danas SANU) 1947. godine zbog realizacije projekta izrade velikog “Rečnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika”. To ludilo od rječnika nepostojeće države i nepostojećeg jezika uključivalo je “sve srpske zemlje” pa tako i “srpski Dubrovnik, srpsku Dalmaciju, srpsku Bosnu, srpsku Hercegovinu, srpsku Slavoniju i srpsku Liku”, dakle sve što je napisano na hrvatskom i srpskom jeziku! Prva knjiga izašla je iz tiska 1959., 2015. godine je došao do slova P s ukupno 19 tomova, a 2018. godine izašao je 20-ti tom. Ako ikada bude završen taj suludi projekt trebao bi imati 35-40 tomova. Naravno, to je najveći rječnik nepostojećeg jezika u svemiru! Ili barem u “regijonu”! 

Na to ludilo od rječnika nadovezuje se logično projekt “Istorija dubrovačke književnosti” pod predsjednikom akademikom Milosavom Tešićem. Iz tog projekta izranjaju hrvatski dubrovački književnici kao srpski u “Deset vekova srpske književnosti” Matice srpske. U tom drugom megalomanskom projektu krpanja nepismenosti, planirano je da se u 200 knjiga objavi sve što Srbima treba, pa su tu i Gundulić i Držić, ali i poezija Dubrovnika i Boke kotorske!

Sve te dileme agresivne, primitivne i nepismene Srbije - koja treba luđačke pseudo-kulturne projekte, što uključuje i “Andrić-grada” Emira Kusturice (kojim se izmišlja nepostojeća srpska arhitektura renesanse i baroka), rječnik nepostojećeg srpsko-hrvatskog jezika, te otimanja hrvatskih pisaca za veliko-srpske potrebe - lijepo, na izrazito srpski način, razrješava Svetislav Basara u kolumni u danas.rs od 7. svibnja:  “Tema naše današnje kolumne u suštini je smrdljiva i glasi: zašto čovek u Srbiji, da bi uspeo u životu – naravno, po ovdašnjim aršinima uspešnosti – mora biti govno od čoveka? Kao što, pretpostavljam, znate, moja malenkost je antropološki pesimista (što nije isto što i mizantrop) sledstveno čemu u svakom ljudskom biću, uključujući sopstveno, vidi potencijalno govno. Biti govno neotuđivo je ljudsko pravo, ali nije obaveza. Civilizacija, kojoj uprkos snažnom otporu i mi Srbi pripadamo – a koja se polako uliva u septičku jamu – nastala je upravo iz napora da se od govneta napravi pita. Ponekad je to i uspevalo.” 

A ponekad nije... Svakako treba spomenuti da Velikić i Basara pripadaju vrhovima srpske suvremene književnosti i da su obojica, kao dva rijetko pismena Srbina, bili i veleposlanici svoje nadrealne domovine: Svetislav Basara na Cipru (2001.-2005.), a Dragan Velikić u Austriji (2005.-2009.)... Srpskom ludilu nema kraja i ne može se razriješiti mirnim putem. Septička jama se prelila...      

 

F.Perić