U suvremenoj Hrvatskoj puno je problema koje nam je ostavio “nezaboravni drug Tito”, "ljubičica bijala" i lažni bravar svih naših naroda i narodnosti, pravi diktator i jedan od desetorice najvećih zločinaca XX. stoljeća.

Taj seoski lukavac, polupismen na nekoliko jezika, učio je od najopasnijeg paranoičnog luđaka svog doba - nezaboravnog druga Staljina! Što je drug Tito naučio od Velikog Vođe, koji je pobio jedva 20 milijuna Rusa?

U moskovskom hotelu “Lux”, boravištu agenata Kominterne, naučio je nekoliko važnih stvari, koje nam i danas zagorčavaju život. Naime, u tom hotelu, u kojem je Staljin ugostio svoje brojne “korisne komunističke budale iz Kominterne” (Komunističke internacionale), drug Tito je shvatio da ljudski životi ne vrijede ništa, da je cinkanje najlakši i najbrži način da se, kao polupismeni marginalac i štićenik zagrebačke šefice Kominterne Irine Aleksander, uspne do “najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti”. Na tom putu gazio je sve koje je poznavao, a cinkao je i one koje nije poznavao.

U tom “luxsuznom” hotelu za euro-komunistički ološ, u kojem nije bilo vrata, radi lakšeg prisluškivanja, u kojem nije bilo tople vode, osim za veće praznike, u kojem nije bilo privatnosti, radi razvijanja "kolektivnog duha" i jednostavnijeg cinkanja, drug Tito je shvatio da je Istina precijenjena i da su osnov moderne politike: uvjerljivost cinkanja i zavodljivost laži. I efikasne tajne službe! Od Čeke i NKVD-a, do OZNA-e, KOS-a, UDB-e i SID-a!

Uz neodoljivu Ruskinju Irinu Aleksander, koje se zagrebački komunisti nevoljko prisjećaju, a koja je stvorila “ubojicu-kukavicu” Broza, zbog čega je, gotovo sigurno, završila u Paklu, iako s velikom zadrškom, jer nas je napustila, preko Ženeve, tek 2002.(!), drugi tvorac kralja cinkaroša bio je “nezaboravni drug” Ivan Krajačić, umjetničkog imena Stevo, neočekivano dobar Hrvat i očekivano dobar Rus. Te dvije osobe omogućili su beznačajnom seoskom lukavcu iz Hrvatskog Zagorja, da se domogne moći kojoj nije bio dorastao, ni kulturološki, ni intelektualno, ni moralno.

Apsolutna moć apsolutno kvari, a drug Tito učio je od druga Staljina kako se uz pomoć apsolutne moći (i tajnih službi!) ostaje dugo na vlasti. Drug Tito desetljećima je lagao da nije sudjelovao u Španjolskom građanskom ratu, a tamo je postao kukavica-ubojica. Naime, sudjelovao je u masovnim likvidacijama španjolskih falangista i komunista, koje je sprovodio Staljinov NKVD, no vjerojatno nije nikoga ubio. Iako njegova umjetnička imena Walther i Tito (oba po pištoljima!) bude sumnju i u taj podatak. Cijeli život druga Tita je satkan od laži, pa bi biografiju Vladimira Dedijera iz 1953. trebalo čitati tek kao hagiografiju “Svetog Josipa Neradnika Kumrovečkog”. U toj hagiografiji spominje se i obitelj Aleksander, u vrlo zanimljivom kontekstu. Naime, bili su vlasnici prvog poznatog portreta “najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti” - prije no što je itko znao za J. B. Tita?!?

Na žalost, J. B. Tito stekao je puno loših navika u hotelu “Lux”, koje Hrvati i danas ispaštaju. Naime, shvativši osnov Staljinove komunističke filozofije - “Nema čovjeka - nema problema!”, a njegujući seosku lukavost, iako je znao da su tijekom drugog svjetskog rata na području Yugoslavije ukupni demografski gubici iznosili oko milijun stanovnika, a kako je planirao Nijemcima dostaviti podatke o 1.700.000 stradalih (radi veće odštete!), jednostavno je prihvatio srpske laži o Jasenovcu. Problem je bio u tome što je J. B. Tito točno znao što se događalo u Jasenovcu i Staroj Gradiški, zahvaljujući vrlo utjecajnom komunistu, drugu Pavlu (Paji) Gregoriću, čija je žena Marina bila u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Marina Gregorić bila je dugo veza između komunista i ustaša, a bila je, uzgred i ljubavnica Mladena Lorkovića, ministra unutrašnjih poslova NDH. Ustaše i komuniste dijelio je tek jedan krevet!

Kako je Irina Aleksander bila ljubavnica druga Miroslava Krleže - pa je Tito dobro znao kome duguje svoj prvi komunistički uspon! - naložio je Pavlu Gregoriću da osobno pozove, zajedničkog prijatelja Krležu u partizane. Međutim, uvijek kukavica Krleža, ipak je ostao patiti u “paklu” Zagrebu do kraja rata. Drug Miroslav Krleža bojao se oslobođenja Zagreba 1945. samo zato što je odbio direktan poziv Pavla Gregorića, odnosno J. B. Tita! Međutim, Tito je, ipak, prvenstvo dao Krležinoj intervenciji kod Irine Aleksander, oprostio mu je kukavičluk (pravdao ga je svojim u Španjolskoj i Drvaru 1944.!) i uskoro je Krleža postao “arbitar elegancije” na dvoru komunističkog zločinca i lažnog bravara!

S druge strane, Pavle Gregorić u tišini se odrekao Marine, koja je likvidirana u logoru. A drug Tito, znajući sve, u maniri druga Staljina, nadoštukao je “700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu”, na stvarni milijun demografskih gubitaka, iako je točno znao veličinu i srpskih, i svojih laži! Kako je točno znao što se događalo u tim logorima, nikad mu nije palo na pamet da ode u Jasenovac! O kojem je sve znao i Ivan Krajačić, zvan Stevo.

Drug Pavle Gregorić bio je osnivač i tajnik ZAVNOH-a, blisko je surađivao s Andrijom Hebrangom, bio je ministar za Hrvatsku u jugoslavenskoj vladi, savezni ministar narodnog zdravlja, veleposlanik u Italiji, te potpredsjednik Narodne skupštine Yugoslavije (1958.-1977.). Umro je u Zagrebu 1989. godine.

Zahvaljujući ljubavnicama, šaputanjima na jastuku i lažima “genocidni Hrvati” i dalje se moraju opravdavati zbog svoje “genocidnosti”. A bila je tek riječ o jednom seoskom lukavcu i nekim zagrebački ljubavnim trokutima. Dok se ozbiljno ne raščiste stvari s Irinom Aleksander i Marinom Gregorić, Jasenovac ostaje crna nadgrobna ploča prvog lažljivca svih naših naroda i narodnosti, nezaboravnog bravara i trostrukog narodnog heroja, koji se kalio u moskovskom hotelu Lux. I koji danas odmara u beogradskoj “Kući cveća”. Gdje mu se naivci idu pokloniti...

 

F.Perić

Share
0