Zoran Milanović (samoprozvani “premijer”) je najgori predsjednik vlade od osamostaljenja. Svojom je nesposobnošću, ali isto tako diletantizmom svojih najbližih suradnika, uništio zemlju, otjerao (mlade) ljude, izazvao međunarodne skandale te kompromitirao i zlouporabio policijski, sigurnosni i sudski aparat.

Stoga i njegova obitelj vrvi skandalima: otac prijeti novinarima, supruga mu, prema nekim indicijama, radi kao liječnik bez liječničke licence, brat Krešo osumnjičen je za pogodovanje i reket, a nedavno je protiv Boška Poljaka (Milanovićeva bratića i “penzionisanog” JNA oficira ) podignuta kaznena prijava zbog sumnje da je javnu ustanovu oštetio za skoro 50 tisuća kuna.

Nadalje, SDP-ovi ministri su pred istragama, čak i ako ih ministar Orepčić pokuša zaštiti - Zmajlović, Bauk, Miljenić, Ostojić, Matić i Maras. Da se ne spominju oni klaunovi od ministara/ministrive: Šipuš, Violić i Pusić. Zoran Milanović u potpunosti je okružen aferama i korupcijom – politički, poslovno i obiteljski. S druge strane, oni koji tvrde da je on četiri godine zdušno radio protiv hrvatske države – imaju pravo – ali je potrebno naglasiti da je on to činio po nalogu nikad maturirale Vesne Pusić, kaljingradskog doktora Ive Josipovića, odnosno političkog oca svih udbaša, Budimira Lončara i udbaša kojima se sada sudi u Njemačkoj.

Nikad trijezan Zoran Milanović nije u stanju obaviti zadatak, makar to bilo njegovo poslanje i za uništenje hrvatskog narodnog tkiva, već je državu doživio kao svoju pozornicu i neiscrpno vrelo novaca, lagodnosti i užitaka. Na engleskom se puno ime Partije kaže: “Social-democratic party”, no imenica “party” u engleskom znači i zabava ili tulum. I to je bila tragična četverogodišnja vladavina Zoke Milančeta – jedan jugoslavensko-srpski tulum i beskrajna zabava (“dernek”) gdje se mnogo pije (Stazić), pleše po stolovima (Zlatar-Violić), tuče i batina (Ranko Ostojić), te, naravno, i “peva” (Peđa Grbin). Zato se sada u SDP-u dva suprotstavljena tabora dijele na partijce i partijanere kojih je uduplo više.

Sad se u Partiji javio ozbiljan protukandidat – Zlatko Komadina – čovjek čvrstih sovjetskih uvjerenja te pravi boljševik, podvrsta streljnikov. Za razliku od Zokija, koji je iz stranke otjerao Holy, Kolarić, Josipovića, Linića, Denonu i drugove, Komadina okuplja i vodi stranačku politiku ujedinjavanja Partije kako bi opet zasjala onim komunističkim sjajem kakvog je imala za vrijeme Staljina, Tita i Račana. Unatoč tomu što je predsjednik stranke (zasad, a i dalje zasigurno) i bivši predsjednik vlade, Zoki ustraje u svojem ludilu i bunilu te se ne nazire kraj takvom ponašanju.

Kad bivši skojevci, predsjednici i članovi komiteta, bivša omladina Jugoslavije, Titovi pioniri i ostali nositelji i primatelji štafeta, budu glasali na unutarpartijskim izborima, moraju voditi računa o tomu žele li SDP kojeg čine ljudi bivše vlade ili će se opredijeliti za Komadinu koji će Partiju ujediniti oko sovjetske ideje, odnosno Račanove ideje.

Ako bi (s naglaskom na ako), jednoga dana Partija opet došla na vlast, onda je svakako na čelu države bolje vidjeti luđaka no boljševika, a s time bi se mogli složiti i članovi partije. Zato je sigurno da Zoki hametice pobjedjuje Komadinu uduplo. U biti je pred Partijom jednostavan izbor: bolje, odnosno Milanović, ili “boljše” (na ruskom – više), odnosno Komadina. Za Hrvatsku i njezin narod je u svakom slučaju bolji Milanović, jer unatoč svemu, on je nostalgičar za Jugoslavijom samo po čuvenju; bio je premlad kako bi se sjećao svih “divota i lepota” totalitarnog komunizma, dok su Komadina, s njime i Picula te možebitni povratnik Linić, pravi boljševičko-kominternovski um, vrlo dobro baždaren i za socijalističko samoupravljanje i svi oni sljubljeni s neodrživom planskom ekonomijom. Život je zanimljiv – tko bi rekao da će luđak Milanović jednoga dana biti u interesu Republike Hrvatske?!

Za Hrvatsku bi bilo najbolje da nema ni Milanovića ni Komadinu, da se boljševizam u Hrvatskoj ugasi, ali za koga bi onda samoupravljači glasovali. Ovako mogu glasovati dok se ne umore, dok se Hrvatska od njih ne umori. Dakle za sada, ipak Zoran Milanović je manje zlo, samo logorejični luđak, a to je bolja dijagnoza od staljinista.

 

Mila Marušić

Share
0