Analizirajući sadržaj iznimno dobro napisanog i činjenicama potkovanog osvrta Nakon Tuđmana hrvatskom su politikom upravljale inozemne obavještajne službe, koji je portal HRsvijet objavio prije nekoliko dana, uhvatih samog sebe kako, zapravo, pokušavam analizirati međusobnu oprečnost između nekadašnjeg Tuđmanovog suverenizma i današnje politike podaništva, koja je zahvatila sve pore hrvatskog društva.

 

Ta podanička politika, naravno, nije hrvatski izum, niti se primjenjuje jedino u Hrvatskoj. Ona je osmišljena u velikim neokolonijalnim političkim i gospodarskim središtima i putem nekoliko vrsta obrazaca izvozi se na područjima od posebnog interesa međunarodnih središta moći.

Bolji poznavatelje ove materije znaju da se spomenuta strategija „izvoza demokracije“ stručno naziva „Strategija oblikovanja okružja“ i sastavnim je dijelom dokumenta potpisanog 1997. godine od strane tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona.

Samo realiziranje „Strategija oblikovanja okružja“ na taktičkoj i operativnoj razini je  propisano čitavim nizom naputaka, planova, podsjetnika, zapovijedi i drugih dokumenata, različitih  razina tajnosti, izrađenih za potrebe djelovanja diplomatskog osoblja, tajnih službi, vojske, politike, policije, nevladinih udruga, medija i mnogih drugih institucija uključenih u realizaciju strateških zamisli velikih sila za XXI stoljeće.

Naravno, ciljevi jedne ovakve strategije nisu niti malo slučajni. Pažljivo analizirajući tu strategiju dolazimo do zaključka kako je njena temeljna svrha osiguravanje globalnih interesa vodeće svjetske sile i njenih saveznika u čitavom svijetu. Naravno, uz bok američkim odmah su i interesi  njihovog glavnog partnera Velike Britanije, te čitavog niza savezničkih regionalnih sila.

U tako zacrtanom realiziranju  strateških ciljeva velikih sila  kroz XXI stoljeće, mali su  narodi i države jednostavno osuđeni naći se na udaru interesa velikih. Tako se koncem devedesetih na udaru interesa velikih sila našla i mala Hrvatska, čija je pozicija dodatno otežana činjenicom da je u međunarodnim odnosima doslovce bila „neželjeno čedo“.

Stvaranje samostalne i nezavisne Hrvatske, naime, nije bilo  planirano, a time niti željeno, od strane međunarodnih  krugova moći. Hrvatska država je bila isključivo plod želje hrvatskog naroda, koja je provedena kroz politiku tadašnjeg HDZ-a i dr. Franje Tuđmana.

U okviru postblokovskih promjena zapravo je bila planirana konfederativna Jugoslavija, koja je dugoročno trebala ući u ugovoreni savez sa još nekim državama s krajnjeg europskog jugoistoka, što je u konačnici trebalo dovelo do stvaranja Balkanske unije.

Balkanska unija nije nikakav novi izum. Na njenoj je realizaciji, kroz malu ANTANT-u svojedobno radio i srpski suveren Aleksandar Karađorđević. Taj isti projekt nastojao je ostvariti i Josip Broz.

Međutim, i unatoč činjenici da je nakon okončanja II. svjetskog rata pitanje širenje Brozove sfere na Albaniju, Bugarsku i Grčku bilo pitanje dana, do toga nije došlo.

Brozov uspon prema tronu zapadnobalkanskog neokrunjenog suverena zaustavio je Staljin, a sve priče jugoslavenskih komunista o Titovom „NE“ Staljinu plod su jugoslavenske i britanske promidžbe.

S druge, pak, strane, Tuđman je u prvoj fazi bio pristao na razgovore o „demokratizaciji Jugoslavije“, čekajući pogodan trenutak za uspostavu hrvatske neovisnosti. Kad se taj trenutak dogodio, prilika je i ostvarena. Hrvatska država stvorena je bez ijedne  strateške pogreške ili izgubljene ozbiljnije bitke, uz nametnuti embargo i izrazitu nesklonost međunarodnih krugova.

Danas, skoro dva desetljeća kasnije, svjedoci smo pokušaja zatiranja hrvatske suverenosti i povratka na projekt Zapadnog Balkana, na čemu intenzivno radi ogroman dio nekadašnje jugoslavenske strukture inkorporirane u hrvatski politički, medijski i gospodarski sustav.

Drugi dio, odnosno ostatci ostataka nekadašnjeg HDZ-a  predvođenog Jadrankom Kosor, uporno nastoji Hrvatsku uvesti pod skute EU-a, ne pojašnjavajući na koji će način osigurati suverenost u toj višenacionalnoj zajednici velikih europskih naroda.

Upravo u tom sukobu dva politička koncepta čiji čelnici u ozbiljnim procesima srljaju kao „guske u maglu“ rodile su se mnoge afere koje su državu uvele u najveću političku krizu od njene obnove.

Ono što rijetki zamjećuju, svakako je velika opasnost koja u ovom srazu dvaju sluganskih politika prijeti opstanku Hrvatske države.

Na današnjoj domaćoj političkoj sceni, na žalost, ne postoji respektabilna suverenistička snaga koja dalji  proces urušavanja i rastakanja države može zaustaviti. Proces okupljanja malih državotvornih stranaka je jako upitan i dug proces s neizvjesnim ishodom. Preuzimanje HDZ-a iz ruku anacionalnog vodstva je još manje izvjesna mogućnost.

Ono što u ovoj fazi svakako treba napraviti je izgradnja širokog suverenističkog bloka koji će onemogućiti  crvenu-kukuriku  koaliciju da na predstojećim izborima dobije dvije trećine mandata u Saboru.

Ukoliko prespavamo naredne izbore onda ćemo se sigurno probuditi bez samostalne  Hrvatske; u Balkanskoj uniji, odnosno u trećoj Jugoslaviji.

 

Ilija Zovko

 

Share
0