Tražimo li jednu zajedničku nit koja povezuje sve glavnostrujaške medije u Hrvatskoj, vrlo brzo dolazimo do zaključka kako je to sumnjičav stav prema hrvatskoj državi kao takvoj. Taj se odnos kreće od sumnje u njezinu svrhovitost do jedva prikrivenog neprijateljstva.

Suvremeni se čovjek gotovo stalno nalazi u situaciji u kakvoj su bili jugoslavenski komunisti u vrijeme Rezolucije Informbiroa: kroz vrlo kratko vrijeme morali su preći put od veličanja Staljina do skidanja njegove slike sa zida i gaženja po njoj. Danas su takvi preokreti dio svakodnevice na gotovo svim područjima života.

Kavana je u Europi svojevrsna suputnica prosvjetiteljstva i bitna oblikovateljica društvenosti modernoga čovjeka. Kavana i njezina novija inačica kafić jesu svojevrsne institucije europskog načina života, društvenosti i kulture. Kavane imaju i svoju političku dimenziju, s njima se a često i u njima rađaju i razvijaju ideje o društvenoj preobrazbi u smislu osvajanja sve većeg prostora slobode.

Godinama već Hrvatsku se sve više medijski, sportski, kulturno, pa i politički uvezuje u region. Prostor bivše Jugoslavije postojano se pokušava proturiti kao samorazumljivi okvir u kojemu bismo se trebali osjećati kao u proširenoj domovini. Neki se uistinu tako i osjećaju, ali svojevrsna je tortura nametati osjećajnost te jedne manjine većini. Sukladno tomu, ovu bi temu širenja svojevrsnog zapadnobalkanskog Me Too pokreta možda bolje bilo zanemariti i pisati o nečemu drugom.

Postmoderna je skončala, ali njezino ludo sjeme upravo sada daje plodove. Čudovišta se rađaju u glavama iza nekog snenog prozora, nečujno, a već sutra luduju ulicama, skaču po krovovima. Dubravka Oraić Tolić, uz Viktora Žmegača najveća živuća hrvatska teoretičarka književnosti, u jednoj od najvažnijih hrvatskih knjiga iz toga područja, Teoriji citatnosti, eksplicira kako se destruktivni, protutradicijski naboj prvo ugnijezdio i prevladao u umjetnosti da bi u završnoj fazi provalio u stvarnost u vidu totalitarnih sustava boljševizma, fašizma i nacizma urodivši tako brojnim ljudskim patnjama, zločinima i nezamislivim stradanjima.

Iako je iz naslova razvidno o čemu namjeravam pisati, prvo nekoliko riječi o samim pojmovima. Hrvatska desnica nije dobar naziv, prvo stoga što je podjela 'desno-lijevo' postala anakrona i ne funkcionira na odgovarajući način ni na globalnoj razini, drugo zato što je u Hrvatskoj još davno pravo nazivati se ljevicom uzurpirala jugoslavenska struja te već dugo o nekakvoj hrvatskoj ljevici ne može ni biti riječi, otprilike od smrti Augusta Cesarca ili barem hrvatskih proljećara, a ako nema nečega što bi se moglo nazvati hrvatskom ljevicom, onda nema smisla govoriti ni o hrvatskoj desnici.

Nema se baš previše smisla osvrtati na kolumne Ante Tomića. Predvidiv je do klišeja, kako u izražajnom tako i u idejnom – da ne kažem ideološkom – pogledu. Međutim, s vremena na vrijeme treba podsjetiti na obrazac po kojem se prave tekstovi poput Tomićevih jer je to postupak karakterističan ne samo za njega, nego i za cijelu jednu skupinu propagandista jugoslavenske obnove.

Vrhunac ovogodišnjeg Došašća bješe dolazak cjepiva. Cjepivo kao spas u posljednji čas, kao truba koja najavljuje dolazak spasonosne konjice. Onda kao kontrapunkt tom olakšanju i ushićenju: vidimo Capaka kako jaše na praznoj kutiji. Na Ivandan bi upriličeno prvo promidžbeno cijepljenje.

Još je samo nekoliko dana do Božića, a nema čak ni hinjene božićne radosti, kamoli istinske. Gledam maskirane ljude kako tumaraju zagrebačkim ulicama s turobnom sjenom na čelu i nekom izgubljenošću u očima. I sva ta gibanja ostavljaju nekakav neodređeni dojam uzaludnosti nalik kretanju muha suočenih s preprekom prozorskog stakla.

Postoji ona stara sentencija ''Bolje šutjeti i biti smatran glupim, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju''. Na žalost, nema od nje neke velike koristi jer ona malo koga spriječi da nastavi govoriti. Jedan od onih koji vole odgovarati i kada ih nitko ništa ne pita, jest i Predrag Matić Fred.