Početkom epskih devedesetih don Anto Baković je jednom prilikom ustvrdio da je ''narod bez države kao govno na kiši.'' Možda malo neumjesna metafora za jednog svećenika, ali vrlo slikovita i dobro pogođena. Ako je narod predugo bez zaštite državnog okvira, on se s vremenom rastepe baš kao i spomenuta stvar na kiši.

Ovoga sam ljeta bio na misi u Povljani na Pagu. Pozornost mi je privukla činjenica da je svećenik hostiju davao isključivo na jezik. Jedan je sredovječni gospodin njegovana lica pružio dlan da primi hostiju, međutim svećenik mu je nije htio dati.

Pjevač Marko Perković Thompson jedan je od najprogonjenijih ljudi u Hrvatskoj. Njegovi ga progonitelji kao psi goniči slijede od grada do grada, od zemlje do zemlje i pokušavaju onemogućiti u onome što najbolje radi i od čega, u konačnici, živi. U pjevanju. Uz udruge, aktiviste, medije, preferirane stavotvoritelje i druge javnike, tom se progonu sve više pridružuje dobar dio politike i neke državne instituciji.

Dok mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije nije postao patrijarhom Srpske pravoslavne crkve, to jest dok je stolovao u Zagrebu, oko njega se, kako pišu novine, okupljao krug mahom lijevih zagrebačkih intelektualaca, zapravo projugoslavenski nastrojenih intelektualaca jer se u Hrvatskoj uobičajilo da se jugoslavenstvo prikriva navodnim ljevičarstvom.

Na vrhuncu turističke sezone već se slute jesenja događanja. Četvrti, peti ili koji već val korone, treća, četvrta itd. doza cijepljenja, nastavak izbezumljivanja i slamanja stanovništva, zatiranje sloboda i snižavanja standarda života. Usporedo s tom velikom svjetskom pripoviješću o porobljavanju naroda teku naše lokalne hrvatske priče.

Pogleda li se razvoj i dinamika ideoloških i političkih razmišljanja u hrvatskoj kulturi kroz izjave samih kulturnjaka te kroz njihova djela, uočljiva je jedna zakonomjernost. To je to znakovito napredovanje ili nazadovanje, kako za koga, od ustaše do antifašista. Upravo tu formulaciju izrekao je ovih dana kazališni redatelj Branko Šmit u intervjuu Večernjem listu.

Polagana ali postojana srbizacija Hrvatske odvija se pred našim očima. U kontekstu doskočice o lošoj i dobroj vijesti to je, na žalost, dobra vijest. Loša je vijest da to nije pretjerano ni važno. Naime, sa Zapada nam dolazi novi oblik kolonizacije, perverzno protuljudske po svojoj naravi i dosad neviđeno totalitarne po svom zahvatu u život običnog čovjeka i ljudskih zajednica općenito.

Pričali su mi neki Imoćani, davno, osamdesetih, o jednom njihovom koji se objesio. Ostavio je, pričali su, poruku: Ljudi, višajte se dok ima grana! Sad legenda ili istina, ne znam, ali oproštajni savjet odlazećeg ostajućima vrijedi razmotriti.

Oxfordski rječnik proglasio je izraz post-truth (postčinjenično) za međunarodnu riječ 2016. Pridjev 'postčinjeničan', odnosno 'postčinjenično' u srednjem rodu, tu je definiran kao "onaj koji se odnosi na ili obilježava okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na oblikovanju javnog mišljenja od apeliranja na emocije i osobna uvjerenja".

Prije desetak godina zbog tekstića Što je nama Momo Kapor? vodio sam kraću polupolemiku s Igorom Mandićem, koji se upeo braniti tada već pokojnog Momu Kapora. Kojega ja, istini za volju, nisam ni napadao nego sam tek konstatirao da se potkraj života odao četnikovanju te da za Hrvatsku nije pretjerano važan pisac.