Vjerojatno ne bih ni znao za Laktaše da za vrijeme bivše Jugoslavije nisu bili usputno mjesto na putu iz BiH za Zagreb. Laktaši piknjjca na nešto detaljnijoj karti i ništa više.

Međutim, kada sam ovih dana na radiju čuo vijest ''Cibona poražena u Laktašima'', bilo mi je jasno da je vrag odnio šalu i da smo pali dublje u balkanski mrak negoli smo to bili osamdesetih prošloga stoljeća kada je Cibona vedrila i oblačila diljem Europe.

Otkako su regijoljubci ugurali hrvatske klubove u novu jugoslavensku ligu, hrvatska košarka tone u tone. I tako iz zavodljivih priča o jakoj ligi dođosmo do sramote nekoć velikog kluba u malim Laktašima. Sličnu sudbinu lutkari iz sjene dugo već pripremaju i hrvatskom nogometu. Uspiju li u svojim nastojanjima, zaboravite hrvatske uspjehe na svjetskim ili europskim prvenstvima, a Dinamo će – sad kad su se riješili Mamića – biti sretan ako izvuče bod u Zenici ili Leskovcu.

Ono čega se Tuđman potkraj života pribojavao danas se neskriveno i neometano provodi. Svatko tko se tomu pokuša suprotstaviti biva proglašen zatucanim ustašom i fašistom. Zato je ministar Hasanbegović ''fašist'', a ne zato što bi imao neke veze s fašizmom ili fašističkim načinom razmišljanja. Uostalom, Hasanbegović je vjernik i konzervativac, a fašizam i nacizam su izvorno modernistički, avangardni i ateistički pokreti, svojevrsni rukavac lijeve, progrsivističke misli. No, ovdje te finese ionako nisu važne, ovdje se već više od sto pedeset godina radi o jednom te istom: Bi li k slavenstvu li ka hrvatstvu. Sve drugo je samo kamuflaža, izgovor ili stvar taktike.

Danas kad su se ideološke čarke rasplamsale i prijete požarom, jugoslavenska narav tzv. antifašista sve više dolazi do izražaja. Tom jugoslavenstvu četništvo nikada nije bilo zazorno koliko svako hrvatstvo. Partizani antifašisti bili su još kako-tako protiv četništva kao konkurentne grupacije u borbi za prevlast na južnoslavenskom prostoru. Današnjim samoprozvanim ''antifašistima'' četništvo nije nimalo zazorno jer ga vide kao saveznika u borbi za obnovu Jugoslavije. Tako hrvatski ''antifašisti'' uglavnom nisu protestirali kada je u Srbiji rehabilitiran Draža, ne bune se ni protiv rehabilitacije Nedića, prvog državnog čelnika u Europi koji je ''riješio židovsko pitanje'', ne smeta im ni vojvoda Nikolić, ne smeta im što episkop Porfirije pjeva o popu Đujiću, ne smeta im ni to što Novak Đoković zajedno s punom dvoranom pjeva četničke pjesme na košarkaškoj utakmici, kao ni gotovo redovito ritualno spaljivanje hrvatskih zastava u Beogradu…

Svjedočimo tako svojevrsnom sunovratu Hrvatske, a da ni sami ne znamo kako je do toga došlo. Doista, kako je došlo do toga da Cibona bude poražena u Laktašima, a da rodbini hrvatske predsjednice, čiji su djed i baka – usput budi rečeno – bili u partizanima, u Rijeci dobacuju da su ustaše!? Dok kao društvo ne nađemo odgovor na to pitanje, Hrvatska će i dalje biti rastakana, a Hrvati proganjani. Ovaj put, da stvar bude gora, u vlastitoj državi.

Očajnički pokušaj HDZ-a da kroz ''suradnju'' s Mostom spasi što se spasiti može samo produžava agoniju i ne sluti na dobro. Jedino ako Karamarko i Brkić imaju neki rezervni plan, no to je u ovoj konstelaciji političkih snaga malo vjerojatno. Čini se da je najbolje što se iz ove situacije može izvući raspisivanje novih izbora nakon što se provedu kakve-takve promjene u ključnim institucijama, što osiguralo koliko-toliko poštene izbore. Jer Most je, sada je to prilično razvidno, osnovan da se razdržavljujuće strukture očuvaju, a ne da budu lustrirane i maknute od poluga moći u Hrvatskoj.

 

Damir Pešorda

Share
0