Istina je da su Židovi razapeli Isusa, ali to ne možemo uzeti kao opći stav. Prednjačile su, naime, pritom njihove odnarođene društvene i vjerske vlasti. One su imale svoj pogled na tijek događanja, a taj Isus im je sve brkao. Morao je zbog toga umrijeti.

Istina je i da je puk vikao: »Raspni ga, raspni«. Ali nije sav i nije bio ogrezao u tom stavu. Dopustio si je potpasti pod utjecaj vlasti misleći da je to pravi put. Tragično je zbog toga pogriješio. Ne može reći da nije kriv, da je sve bilo mimo njegova htijenja.

No, Petar im na Duhove nudi spasenje. Isus je Krist spreman oprostiti im, povesti ih novim putem kroz život. Jedini je uvjet da se pokaju, da odbace stari put. Nakon toga mogu se krstiti te ispunjeni Duhom Svetim poći ovim svijetom propovijedati Božju riječ i neprestano je svjedočiti svojim životom. Jer, oni su vidjeli Boga.

Tako bijaše u ta vremena. A kako je sada s nama? Na kojoj smo mi strani u svome svakodnevnom životu? Imamo li snage obratiti se i pokajati, bez obzira koliko nam prijestupi bili teški, ili jednostavno nastavljamo dosadašnjim putem?

A nije da nismo griješili, i kao pojedinci i kao zajednica. Najprije u ona nesretna jugokomunistička vremena. Potpadali smo pod njihov utjecaj jer nam se činilo da ne možemo ništa protiv njih, da je lud svatko onaj tko im se opire, da treba čuvati sebe, snaći se... Pa su onda došla teška, ratna vremena. Lomio se jedan svijet, a rađao drugi. Jesmo li ostajali na visini svoga kršćanskog lika ili smo dopustili da nas događaji ponesu? I sada smo u vremenima relativiteta. Ništa nije sveto, nema ništa što bi trebalo nasljedovati. Važno je samo skupiti što više onoga opipljivoga za sebe i za svoje bližnje, a za one druge baš nas briga. Vrijedimo samo ako smo to uspjeli.

U ova uskrsna vremena i u vremena koronavirusa vidimo da bi naš put trebao biti sasvim drukčiji. To je put ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku. Tek ako to uspijemo možemo reći da pravo vidimo.

Upravo dok ovo pišem nazva me prijatelj iz drage Srednje Bosne. Uz čestitanje Uskrsa razvezosmo priču i o okolnostima u kojima živimo. Pa mi reče da piše knjigu o našim velikanima koje su nam gurnuli ustranu kroz protekla vremena. A oni predstavljaju naše blago, uzore koje bismo trebali slijediti. Zaključismo da nije važno koliko je veliko ono što smo napravili, važno je da smo se zaputili u pravom smjeru. On nam je očitiji što nas se više uključi u napore dostići ga.

Usudimo se prepoznati Boga u današnjem vremenu. Učinit će nas to jakima i bogatima, sretnim ljudima na krhkoj i prolaznoj zemlji.

 

Miljenko Stojić