Veljača u svijesti Hercegovaca osta u tragičnom sjećanju, a lipanj u svijesti čitavog svijeta i čitavog hrvatskog puka. Tih dana počeli su važni povijesni događaji. Komunisti, htijući ubiti dušu jednog naroda, pobiše 12 franjevaca i još neutvrđen broj civila i vojnika 7. veljače 1945. na Širokom Brijegu.

Nastavi se tada komunističko progonstvo hrvatskog naroda koje započe, iako je i prije bilo primjenjivano, početkom tzv. završnih operacija za oslobođenje Jugoslavije. Krenuše s Visa, uz potporu Britanaca, i posijaše smrt, oni rekoše oslobođenje, na svome putu. Prije Širokog Brijega, na Daksi ubiše njih 53, među njima i padra Pericu, tvorca one glasovite pjesme Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata. I tama izgledaše neprobojna, uz žarke molitve hrvatskog Božjeg puka, sve do lipnja 1981. Tada puče glas da se ukazala Kraljica mira. Komunisti odgovoriše vojnicima, oružjem, psima. Nije pomoglo. Glas se uporno širi sve do današnjeg dana u zadnji, najzabitiji kutak ove kugle zemaljske. Deset godina poslije toga ozari se lice hrvatskog naroda. Upravo na obljetnicu Gospina ukazanja započe život njegova država u ove naše današnje dane. Nedavno sam imao priliku, kao vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, progovoriti u Glasu Koncila o ubojstvu 66 hercegovačkih franjevaca i o povijesnim prilikama u kojima se to dogodilo te koji su današnji stavovi o svemu tome. Na to se skladno nadoveza obljetnica ubojstva hercegovačkih franjevaca koja se, makar skrivećki, obilježavala od prvog trenutka. Ove godine malo se proširi u vidu 1. Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca. Uto u Večernjem listu Zvonimir Despot porazgovori s Tomislavom Karamarkom, ministrom unutarnjih poslova u državi Hrvatskoj, i lavina krenu. Hrvatsko društvo jače nego ikada progovori o žrtvama koje napraviše komunisti tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata, a i kasnije. Sada se ozariše lica pojedinaca koji su ostarjeli, stekli svoju djecu, unuke, a da nikada nisu vidjeli oca, majku, brata, sestru... koje pojede komunistički mrak. Ima priča da je to zbog prikrivanja prodaje voda i zbog skore osude nastanka hrvatske države kao udruženog zločinačkog pothvata. Ali...

Razmišljam, zar je sve ovo nastalo slučajno? A i tisuće drugih stvari mogle bi se nabrojati ovima spomenutima. Ni kao čovjek, ni kao vjernik ne mogu prihvatiti nikakvu slučajnost. Komuniste je vodila slijepa mržnja, Đilas je volio govoriti o plemenitoj mržnji,  hrvatski puk je vodila žarka vjera u Boga koji je pravedan, sve vidi i nikada ne će ostaviti svoje na cjedilu. Tako i bi. Mržnja ustuknu pred ljubavlju i dobrotom. Otvoriše se vrata raja, još ovdje na zemlji, i počesmo ga uživati. Lijepo o tome progovori Vicka u jednome razgovoru pa spomenu da neki žive i pakao na zemlji, jer tako hoće. Naravno da su me kosnule te riječi. Žao mi svakoga onoga tko tako odluči, iako je svojevoljno odlučio. Prodati svoju dušu za određena uživanja određen broj godina ovdje na zemlji, a onda čitavu vječnost patiti, nema smisla ni po kakvoj logici. Međutim, zamamni su pipci prijevare i ljudi ponekada na sve nasjednu. Jednostavno rečeno neka im je Bog na pomoći.

Nije slučajno izabrana ni župa Međugorje gdje će se Kraljica mira ukazati. Je li to zbog toga što je tu ubijen prvi franjevac kad su komunisti krenuli razrušiti, ne smo vojnički osvojiti, Široki Brijeg, stvarno ne znam. Bog to zna. Znam samo da je dolaskom franjevaca Široki Brijeg procvjetao i postao ne samo vjerničko, nego i narodno, kulturno... središte mnogo šireg područja od Hercegovine. Trala ga je kroz to vrijeme i glad, i rat, i nesklona vlast, ali je on ostao vjeran zasadama katoličanstva i hrvatstva. I zbog čega bi uopće bilo važno saznati odgovore na ova i slična pitanja? Kod onoga tko dobro razmišlja ti odgovori će uvijek biti samo ispunjavanje znatiželje. Puno je važnije osluškivati Božji glas kroz događaje oko Kraljice mira i kroz svakodnevne događaje te donesenim zaključcima mijenjati svoju i svijest ljudi oko sebe. Budu li se ovim vodili i svi oni koji ovih dana istražuju komunističke zločine, ne će pogriješiti. Tragično bi bilo, i uvrjeda prema žrtvama, kad bi počeli razmišljati u terminu »Oko za oko, zub za zub«. Mržnja ne, istina da! To je put koji će dovesti do pročišćenja ne samo žrtava i njihovih, nego i onih koji su ih učinili žrtvama. Istinsko pokajanje je uvijek moguće i nikada ga ne treba isključiti. Takav čovjek će otvoreno progovoriti o svemu što je radio i onda od Boga i od ljudi zapitati oproštenje. Bog će mu ga zacijelo dati, a trebali bismo i mi ljudi. I opet tu ništa ne će biti slučajno. Ovaj svijet vodi mudra ruka, bez obzira što nam njezini protivnici stavljaju kriva zrcala da kroz njih promatramo stvarnost i nakon svega zaključimo da to nije tako. Svijet je svrhovit, samo ga imajmo snage prepoznati.

Miljenko Stojić