Oligarhija interesnih sfera

Svjedoci smo povijesti svakoga trenutka u našemu životu. No postoje događaji koji bremenito obilježavaju stoljeće i ostavljaju duboki trag u povijesti. Drugi Svjetski rat, pad Berlinskoga zida, raspad Sovjetskog saveza I oslobađanje država koje su bile u tzv. Istočnoj Europi.

Već godinama od kako je zapadni svijet zadesila recesija i ekonomska kriza možemo vidjeti na djelu kako se polako raspada jedan ekonomsko politički sistem koji djeluje poput hobotnice duboko ukorijenjen u svim porama bivšega modernog I sada već post modernog društva.

Demonstracije u Sudanu, Jemenu, Jordanu, Egiptu i Tunisu a sada i u Bahrainu, Alžiru, Iranu i one u Libiji samo pokazuju na djelu krhkost sustava vlasti koji su ugledali svjetlo dana nakon stoljeća koje su proveli pod imperijalističkim čizmama tadašnje Francuske, Italije ili Britanskoga Imperija.

No iako te revolucije donose neke promjene teško je naslutiti i davati prognoze što se ‘’iza brijega valja’’. Koliko su zapravo uspjele revolucije u Tunisu I Egiptu I da li će narod zaista dobiti vlast pokazati će vrijeme.  Kao što francuski mislilac i filozof Alain de Benoist piše u svojoj knjizi  ‘’Problem demokracije’’ u današnje vrijeme mnogi tvrde da znaju što je demokracija i govore kako je upravo ‘’oni’’ predstavljaju no od te demokracije nema ništa osim paravana za diktaturu nekoga pojedinca ili oligarhije. U tim zemljama nemaju sagrađene zidove koji presjecaju po sredini ulice kao što je to nažalost nekoć bilo u Berlinu ali imaju one nevidljive zidove među ljudima koji žive kao I nekada stanovnici 6 republika i 2 autonomne pokrajine bivše diktatorske komunističke hobotnice Jugoslavije . U nekima od tih zemalja podjele su na Suni I Šija vjernike kao što su u Sjevernoj Irskoj ljudi dijele na protestante I katolike. Da li je moguće da se na Bliskome istoku ili Sjevernoj Africi ‘’dogodi Sjeverna Irska’’  te se postavlja pitanje kako će se ti svi događaji odraziti na države  koje još ne pripadaju primjerice  Europskoj Uniji  a nalaze se u Centralnoj Europi  poput Hrvatskei ili su na istoku poput Srbije. Interesne sfere tu igraju opet veliku ulogu. Primjerice u Srbiju u Ožujku dolazi  ruski  premijer Putin a Srbija koja je tradicionalno vezana uz Rusiju ne razmišlja o priključenju NATO paktu već će se po svemu sudeći vezati uz Rusiju.

Interesne sfere

Stare interesne sfere i dalje misle da su one koje ‘’vladaju’’ neprikosnoveno svijetom. No kao što vidimo situacija se mijenja i sve više i više je drukčija . Na BBC-ju sam upravo pogledao drugi dio dokumentarnoga filma "Kinezi dolaze‘‘ koji odlično opisuje kako Kinezi postaju globalno zastupljena sila. Za jedno desetljeće biti će broj jedan na svijetu dok malo tko o tome uopće i danas razmišlja. Najzanimljivije i jest da mnogi i dalje smatraju  da će SAD ostati svjetska supersila broj jedan što po svemu sudeći u ovome trenutku, ne će biti slučaj.

Tko je zapravo doprinjeo tome da Kina postane broj 2 na svijetu i pretekne Japan?  Naravno globalističke firme i kompanije s zapada  kojima je profit prije ljudi i njihovih vlastitih država. Iste te "napredne‘‘ firme su preselile svoje uslužne centre i proizvodnju u zemlje poput Kine i Indije te na taj način oduzele ljudima posao upravo u državama iz kojih originalno i potiču. Te multinacionalne firme stoje uz bankare a bankari su naravno uz političare. Nije tajna i piše dakako u novinama na Otoku da 50% donacija za konzervativce Davida Camerona dolazi iz onoga što britanci zovu ‚‘City‘‘ ili ‚‘Grad‘‘ dakle centra Londona u kojemu je i centar tržišne ekonomije.

Političari lijevoga i desnoga spektra , dakle konzervativci i laburisti (socijaldemokrati , što je politički korektan naziv za novi nastavak komunističke ideologije i religije)  se u današnje vrijeme više ne razlikuju. Jedni su zapravo neokonzervativci a drugi neoliberali  no u suštini obje strane su izgubile crtu razgraničenja i stopili se ili se polako stapaju u jednu bezličnu sivu masu koja se kreće  istom putanjom i smjerom. Jedni su kavijar ljevica dok su drugi bling –bling desnica. Ta bezlična masa nema novih ideja, nema novoga puta i misli samo na sebe, svoj vlastiti džep a narod je za njih nešto što stavljaju u svoja usta kada mu se obraćaju neposredno prije izbora da bi dobili ponovno glasove za daljnjih četiri godine vladavine.  No dok se neoliberali međusobno svađaju  zemlje poput Kine kroče naprijed bez suvišnih riječi.

Jedno je zacijelo sigurno a to je da pojedine države (bivši imperiji) poput Velike Britanije i dalje žele održavati  sliku o njima kao vodećim zemljama svijeta koje odlučuju o sudbinama drugih.  To je vrlo vidljivo iz ponašanja nekih njihovih političara poput Geoffrey Van Ordena koji  spočitava I otvoreno govori kako Hrvatska ne bi trebala ući u Europsku Uniju zbog toga što se u njoj događalo a ne što se događa sada. No s druge strane se ne piše i ne komentira  više toliko o BP-ju, koji je skrivio isticanje nafte u Meksičkom zaljevu i koji je prema nekim izvorima dobio koncesiju u Libiji političkim lobiranjem.

Domaći dodvorice

Po medijima u Hrvatskoj su nedavno brujali o velikoj američkoj podršci za hrvatski ulazak u EU.  Hrvatski narod je za to toliko zainteresiran kao i za lanjski snijeg.

I francuski autor Alain Cotta u svojoj zadnjoj  knjizi  ‘’La Regne Des Oligarchies’’ vrlo jasno navodi koje su to svjetske  oligarhije. SAD, Kina i naravno Velika Britanija na trećemu mjestu.

Na domaćem terenu u Hrvatskoj na djelu možemo vrlo lako  pronaći ‘’sluge pokorne’’ prve I treće oligarhije s popisa.

Hrvatska bling-bling desnica i kavijar ljevica se natječu tko će više pokazati svoju naivnost, neznanje , nepoznavanje jezika, kulture i naravno tko će napraviti više ustupaka samo da se domogne ‘’Svete Europske Unije’’ i članstva u tome ‘’prestižnom klubu’’. Europska Unija nije dakako nikakav klub. Europska Unija je savez interesnih sfera koje promoviraju neoliberalizam, globalizaciju i multikulturalizam. Ideologija neoliberalizma polako ali sigurno propada, globalizacija je upravo bio uteg prevage koji je pomogao Kini da dođe na poziciju broj dva na rang listi svjetskih velesila a protiv multikulturalizma su pričali redoslijedom nedavno: Angela Merkel, Nicolas Sarkozy i David Cameron. Svi troje su zaključili da njihov experiment multikulturalizma ne daje nikakvih rezultata. Naravno da ne daje. Dovoljno je upaliti tv prijemnik i vidjeti kako ilegalni emigranti stižu iz Libije u Italiju zbog tamošnje revolucije i nereda. Ti emigranti među kojima uvijek ima i odbjeglih kriminalaca, će se kao i ostali vremenom pokušati dočepati drugih zemalja EU i benefita koji u njima postoje. Nikada se ne će željeti integrirati u društvo a djeca će im odrasti na ulici. Pošto nema posla priključiti će se tamošnjim već organiziranim bandama emigranata koji žive u određenim dijelovima većih europskih gradova a  u koje ljudi rođeni u tim gradovima ne smiju ući. No glavno je da multikulturalizam živi samo na papiru uspješno.

U Hrvatskoj se dotle trude slijediti sve ono što se u Europskoj Uniji i ostatku zapadnoga svijeta polako odbacuje ili je odbačeno, primjerice poput komunizma.

Hrvatski predsjednik Josipović i vlada premijerke Jadranke Kosor pomažu zdušno EU oligarhiju i njene interesne sfere dodvoravajući se Srbiji koja bi mogla tražiti status Srba kao konstutivnoga naroda u Hrvatskoj. A što onda s nama nijemcima i austrijancima iz Hrvatske? Ili česima, rusinima i mađarima? No nas nijemce i austrijance su jednim dijelom zatvorili u logore, drugim dijelom iselili a treći dio kao i veliku većinu hrvata po kratkom postupku smaknuli i ostavili po jamama i Križnim putevima. Za neke osobe tako čitam Bleiburg predstavlja ‘’pobunu šačice ustaša’’ i običnu laž. Pitam se da li je zaista moguće da takve izjave daje osoba koja je vodi jednu državu.

Takve izjave pogoduju mirnome snu onoga dijela populacije koja se nakon 1945 iz svojih izbi i zemunica uselila u domove onih koji su završili po jamama, rovovima, spiljama i križnim putevima. Dokaze je teško, teško naći jer su a) skriveni ili b) uništeni. Kao što su lupili kundakom moju prabaku u zube samo zato jer se potpisala ‘’plemenita’’ prije njena prezimena nakon što su ušli 1945 u Zagreb. Pravi ‘’Oficir s ružom’’.

Da li je moguće nešto promijeniti u Hrvatskoj glede zataškanih komunističkih zločina? Teško i osobno u to sumnjam.

Boljkovac o kome se pisalo protekle godine po novinama a i Manolić ne će odgovarati. Oni su za naše dodvorice interesnih sfera iz Europske Unije (ma koliko je EU na papiru i po medijima  zainteresirana za procesuiranje komunističkih zločina)  i hrvatske ‘’zaštitnike antifašizma’’  prave legende. Poput Mirka i Slavka, petparačkog primitivnog i boljševičkog stripa za djecu iz vremena bivše Jugoslavije (edicija ‘’Nikad Robom’’) Boljkovac i Manolić su junaci u borbi protiv ‘’omrznutih okupatora’’ koji su ‘’ugrozili bratstvo I jedinstvo naših naroda’’. Vjerujem da su ti ‘’okupatori ‘’ bili i Kerubin Šegvić, Vinko Kos, Marijan Matijašević, Julije Makanec, Jerko Skračić i mnogi drugi pjesnici, filozofi, mislioci i intelektualci  kojima se sudilo po kratkom postupku. Uže, streljački stroj i jama.

Europska Unija se igra s Hrvatskom a u Hrvatskoj ljudi na vlasti slušaju EU i služe je poput psića koji se uči ne gristi papuče u svoga gospodara. U Hrvatskoj svi znamo i kakve će biti presude našim generalima. Ništa dobroga ne možemo očekivati a da sramota bude još I veća čitav slučaj s braniteljem Purdom koji je i više no sigurno bio mučen I zlostavljan u nekoj vrsti bizarnoga  koncentracijskoga logora ( koji je produkt suludih umova najgorega  šljama srpskoga naroda)  i koji je na kraju  optužen za ratni zločin od strane Srbije. U postmodernom svijetu čini se da su se nekima ‘’pobrkali lončići’’. Amnesty International i njegovi predstavnici od kojih neki niti pojma nemaju o tome što je bila  Jugoslavija samo brbljaju mantru : ‘’pravda mora biti zadovoljena a zločinci izručeni’’.  Da, istina je. Pravda mora biti zadovoljena na taj način da Hrvatska uđe zajedno u EU s ostalim državama koje oligarhija interesnih sfera zove i posprdava  se s njima  tokom svojih diplomatskih objeda , - zemlje tzv. Jugosfere ili  još ‘’ljepši’’ naziv : Zapadni Balkan.

Nemojmo se zavaravati da Hrvatsku žele ovoga trenutka kao Sloveniju u Uniji. Oni žele Jugosferu u Uniji. Ako toga ne može biti: zbogom! Za EU rat koji se vodio na području bivše Jugoslavije je bio ‘’građanski rat’’. Njih ne zanima previse da je Hrvatska postala dijelom fantomske tvorevine Jugoslavije tek 1918 godine. U EU misle da hrvati I srbi imaju zajednički jezik i da prema tome trebaju biti i povezani. Volio bih da to isto kažu šveđanima I norvežanima. Ili švicarcima I austrijancima .

Hrvatska je dugi niz godina poligon za razna ‘’Društva’’ i druge ‘’nevladine udruge’’ koje su među svojim zadatcima našle promicanje raznoraznih priredbi i događaja koji teško da su relevantni za malu zemlju od 4.3 milijuna stanovnika, književnika koji nemaju domovinu ili se je stide i odriču, književnika I novinara  koji  nisu načistu što im je nacionalnost pa onda frustracije liječe time što na događaje iz prošlosti stavljaju stigmu kolektivne odgovornosti  jednog čitavog naroda (na što svi moraju šutjeti), promjenu školstva na taj način da se učenik i učitelj izjednačuju, televizijske emisije koje debiliziraju gledateljstvo polako ali sigurno, novinare koji ne znaju pisati vlastiti jezik nego koriste anglicizme, četnike koji su postali hrvatski policajci a koji su prije 10 godina mučili hrvate po logorima, četnike koji su postali naglo borci za ljudska prava manjina (čitaj po novome: prava za konstutivnost srpskoga  naroda u Republici Hrvatskoj) itd.

Umjesto zaključka

Arapski svijet danas potresaju revolucije koje su potaknute visokim cijenama hrane i nezadovoljstvom ljudi koji su odlučili okrenuti se protiv diktatorskih i korumpiranih režima svojih zemalja. Svijet se mijenja kako politički tako i ekonomski  a mijenjati će se vjerujem  vremenom i geopolitički . Na taj način će mo se moći uvjeriti da će se i stare odanosti i prijateljstva nekih država promijeniti.

A što s Hrvatskom? Hrvatska danas nije ništa drugo no ‘’frizirana’’ Socijalistička Republika Hrvatska ili njen nastavak iz 80-ih godina dvadesetoga stoljeća  u kojoj glavnu riječ još uvijek  vode naslijednici boljševika ( a i stari boljševici)  s nekim kršćanskim umjerenim neokonzervativcima koji stoje u centru. Država u kojoj se jedan zločinački sistem i ideologija komunizma izjednačava  s antifašizmom. Komunizam,  koji je totalitaran sistem kao nacizam i fašizam, za neke ljude je, ma koliko sveučilišta i specijalizacija  oni imali završenih u svome životu kao mjerilo nekoga znanja i iskustva, pozitivan sistem.  Nemoguće mi je stoga  zamisliti da će se dogoditii neka promjena u Hrvatskoj jer je stari sistem toliko ukorijenjen u skoro svim porama društva da je gotovo nerealno očekivati bilo kakav pa i najmanji pomak.

Vjerujem  ipak da će hrvatski narod na slijedećim izborima donijeti pametnu odluku. Nadam se da ni HDZ a ni SDP ne će biti stranke za koje će ljudi glasovati. I jedni i drugi su svaki na svoj način potrošili povjerenje građana i stanovnika Republike Hrvatske.

Autor: Thor E. Leichhardt
www.suncovrat.wordpress.com
www.new-antaios.net

{linkr:related;keywords:leichhardta;exclude:7773,7776,7774,7775,7869,3253,11846;limit:14;title:vezani+sadr%C3%85%C2%BEaj}