Ima riječi koje sve donedavno nismo poznavali, ali su nas Ministarstvo odgoja i obrazovanja i Agencija za odgoj i obrazovanje doveli do toga, da smo se s njima morali suočiti. Homoseksualna pedofilija, efebofilija, androfilija i pederastija – što im je zajedničko, po čemu se razlikuju i u čemu se preklapaju? O tome govori Gerard van den Aardweg, psihoanalitičar i psihoterapeut u Nizozemskoj, autor brojnih znanstvenih članaka i nekoliko knjiga, između ostalih „On the Origins and Treatment of Homosexuality”.

Iako između homoseksualnosti i pedofilije postoje neke napetosti, povijesno gledano homoseksualna pedofilija je povezana s „homoseksualnim pokretom“ u čijem su vodstvu, u Nizozemskoj na primjer, homoseksualci-pedofili uvijek igrali važnu ulogu.

Kada je u javnosti trebalo „prodati“ homoseksualno ponašanje kao „normalno“, tu se povezanost prikrivalo, ali su osamdesetih godina pedofili opet izbili u prvi plan. Theo Sandfort (dugogodišnji suradnik prof. A. Štulhofera s Filozofskog Fakulteta u Zagrebu) koji je osamdesetih godina bio su-ravnatelj Odsjeka za gay i lezbijske studije na sveučilištu Utrecht, ustvrdio je: „Kada je (organizacija) priznala afinitet između homoseksualnosti i pedofilije … obogatila je homoseksualni identitet“. (Sandfort, Th. Pedophilia and the gay movement. The Journal of Homosexuality, 1987, 7, 13, 89-110)

>>Slaven Letica: Pedofilija u Ministarstvu obrazovanja

U medijima se zlostavljanje maloljetnika uvijek naziva „pedofilijom“ a počinitelje „pedofilima“. Taj izraz unosi zabunu. Prvo: ovisno o definiciji pedofilije, 70% do 80% u javnosti poznatih slučajeva ne može se nazvati pedofilijom, budući da žrtve nisu bile mala djeca, nego većinom pred-adolescentni dječaci u dobi od 10-12 godina i adolescentni mladići u dobi od 13-17 godina. Taj se oblik homoseksualnosti - erotsko-seksualno nagnuće muškaraca prema dječacima u pubertetu i adolescenciji – naziva efebofilija. Drugo: čak i u 10% do 30% slučajeva u kojima se koristi izraz pedofilija, on se većinom odnosi na dječake, a ne na djevojčice, tako da se ti zločini moraju nazvati homoseksualnom pedofilijom; počinitelji su homoseksualni (možda i biseksualni) pedofili.

„Poželjna dob“ seksualnog „partnera“ je važna za razumijevanje psiho-dinamike homoseksualnosti

Da bismo bolje shvatili razne varijante homoseksualne privlačnosti, pomoći će nam neke statistike o životnoj dobi homoseksualnih partnera. Najveći broj podataka o tome skupljen je prije pedesetak godina u opširnim anketama među homoseksualno aktivnim muškarcima, klijentima raznih terapeuta i muškarcima osuđenim za seksualne prijestupe (Hans Giese u Njemačkoj i Kurt Freund u tadašnjoj Čehoslovačkoj). Kasnija istraživanja (Jay, K. & Young, A. The Gay report, 1979. te Zebulon, A. i dr. Sexual partner age preferences of homosexual and heterosexual men and women, 2000.) to su samo potvrdila.

Najprije treba primijetiti da se životna dob „idealnog“ seksualnog partnera kod oko 65% do 80% homoseksualnih muškaraca tijekom njihova života jedva mijenja. Većina se osjeća privučena prema muškarcima jedne točno određene čvrsto utvrđene životne dobi.

-       Homoseksualni pedofili (3% do 5% ispitanika) osjećaju privlačnost prema dječacima do najviše 12 godina.

-       Za homoseksualne efebofile (20% ispitanika), poželjna dob seksualnog „partnera“ je između 13 i 20 godina

-       U pomiješanoj skupini efebofila i androfila (oko 20%), donja granica poželjnog seksualnog partnera je 17-19 godina, a gornja 20-30 godina. Androfili su homoseksualni muškarci koji osjećaju privlačnost prema odraslim muškarcima, u ovom slučaju uglavnom mlađim odraslim muškarcima.

-       Androfili (oko 25% ispitanika) traže seksualnog partnera koji ima 20-25 godina; samo za oko 12% ispitanika poželjna životna dob partnera je iznad 25 godina. Ovi posljednji su oni, koji osjećaju privlačnost prema nešto zrelijim odraslim muškarcima.

U ovom se kontekstu postavlja pitanje nisu li neki ispitanici iz opreznosti davali netočne podatke o donjoj granici najpoželjnijih „partnera“: mnogi su naveli da je to 15 ili 16 godina. Neovisno o tome, „najpoželjnija“ dob „partnera“ ne isključuje da bi – kada bi se ukazala prilika – bio prihvaćen i „partner“ koji je koju godinu mlađi…

Znakovi emocionalne nezrelosti

Postoje jasne razlike između homoseksualnog i heteroseksualnog izbora partnera. Ni blizu 20%-25% odraslih heteroseksualnih muškaraca nema seksualnih kontakata s djevojčicama mlađim od 16 godina! Zreli heteroseksualni muškarci mogu smatrati da je mlađa žena privlačna, ali u normalnim slučajevima kao najpoželjnijeg partnera ne traže toliko mlađu (ili toliko stariju) ženu. Osim toga, najpoželjnija dob partnerice nije tako tvrdo fiksirana kao kod većine homoseksualaca, nego se povećava s vlastitim godinama. Isto se tako ne bi moglo reći da prosječno 23% svih heteroseksualnih muškaraca živi u čvrstoj vezi s partnericom koja je 10 do 20 godina mlađa od njih, a da je kod daljnjih 12% čak više od 21 godine mlađa. Još teže ćemo naći reprezentativni uzorak odraslih heteroseksualnih muškaraca svih dobnih skupina, kod kojih bi velika većina preferirala partnericu koja ima između 20 i 27 godina.

U jednom novom istraživanju na manjem uzorku, u kojem se uspoređivalo homoseksualne i heteroseksualne muškarce i žene, 80% homoseksualnih muškaraca je preferiralo partnera u dobi od 15 do 20 godina. Udio heteroseksualnih muškaraca koji osjećaju privlačnost prema djeci mnogo je niži od onih 3% do 5%, koje bilježimo kod homoseksualno aktivnih muškaraca. Sve to ukazuje na emocionalnu nezrelost kada je riječ o željenom partneru.

Kako je već spomenuto, samo jedna zanemarivo mala manjina homoseksualaca željela je partnera koji je stariji od njih. 30% ispitanika je imalo čvrstu vezu s partnerom koji je stariji od njih, a kod oko polovice su dobne razlike bile velike: kod 11% partner je bio 10 do 20 godina stariji, kod 3,5% više od 21 godinu stariji. Kod muškaraca bez stalnog partnera samo 2,5% je željelo partnera starijeg od sebe, a 7% je željelo partnera koji je iste dobi ili stariji. Istraživanja Giesea i Freunda pokazala su da samo 10% homoseksualaca želi partnera koji ima više od 40 godina. Ovi su podatci važni i za razumijevanje psiho-dinamike homoseksualnosti.

Homoseksualac traži prijatelja, a ne oca

Brojna istraživanja pokazuju da u biografiji homoseksualnih muškaraca važnu ulogu igra nedostatak toplog i srdačnog odnosa između oca i sina u mladosti (u kombinaciji s dominantnim utjecajem majke). Zato bi se moglo pomisliti da mnogi od tih muškaraca u svojim partnerima traže neku vrstu zamjenskog oca. Kad bi bilo tako, onda bi veliki postotak morao navesti da im je idealan partner barem 25 godina stariji, ili bi tražili partnera starijeg od 40 godina, ali velika većina homoseksualaca traži mlade muškarce! To se slaže s onim što je primijećeno, naime da u prvom redu traže prijatelja, a ne oca. Čak i partner koji je 10 ili 20 godina stariji je više neka vrsta starijeg brata, više prijatelj nego otac, iako se katkada od njega traži očinsko ponašanje. Nedostatak prisnog, brižnog odnosa između oca i sina u djetinjstvu i mladosti muškaraca koji su kasnije postali homoseksualni, ipak nije beznačajan: u kombinaciji s prejakim utjecajem majke, karakter mladića postaje „premalo dječački“ ili „premalo muški“. To je jedan od razloga da se homoseksualni muškarci u mladosti u društvu mladića i muškaraca često ne osjećaju na svom mjestu. U vrijeme adolescencije to dovodi do intenzivne želje za istospolnim prijateljstvom i do idealiziranja i obožavanja drugih mladića.

Izolacija, usamljenost i osjećaj manje vrijednosti

„Cijelo moje biće čezne za prijateljstvom…“ („For friendship such a boundless longing…“) Ovaj tekst Rolanda Holsta, homoseksualnog pjesnika iz Nizozemske, nalazi se na tzv. „homo-spomeniku“ („homo monument“) u Amsterdamu. Možda zvuči teatralno, ali pogađa samu srž stvari. Izvor homoseksualne želje u različitim oblicima je snažna želja za bliskošću u istospolnom prijateljstvu. Razlog te želje je izolacija i usamljenost, koju su homoseksualni muškarci u djetinjstvu doživjeli u odnosu s osobama istoga spola i iste životne dobi. Imali su osjećaj manje vrijednosti s obzirom na svoju muškost koja se razvija, i osjećali su se isključenima iz zajednice osoba iste dobi i istoga spola. Jednom riječju: imali su osjećaj da ne pripadaju svijetu dječaka. (Van den Aardweg, G.J.M. Das Drama des gewöhnlichen Homosexuellen)

Potreba pripadanja naravnim socijalnim skupinama, obitelji, braći, prijateljima itd., je središnja pokretačka sila u hijerarhiji psihičkih potreba. Kod djece je to posebno upadljivo. Ona hoće biti kao i druga djeca, da bi osjećala da pripadaju skupini. Ako ta potreba nije zadovoljena, dijete reagira intenzivnom čežnjom za pripadnošću. To želi reći pjesnik kada govori o „bezgraničnoj težnji za prijateljstvom“.

Mnoga proučavanja pokazuju da su psihički pozadinski faktori kod odraslih muškaraca s homoseksualnim sklonostima (efebofili, androfili, pedofili, čak i homoseksualni transseksualci i mješoviti oblici) vrlo slični. U usporedbi s heteroseksualnim muškarcima, ovi su muškarci u djetinjstvu i mladosti u prosjeku imali lošije odnose s očevima, tješnje veze s majkama i – što je statistički posebno znakovito – osjećaj da ne pripadaju u društvo osoba iste životne dobi i istoga spola.

Pedofilija i pederastija

Definicija pedofilije, efebofilije itd. ima veze sa životnom dobi željenog prijatelja. Homoseksulnu pedofiliju najbolje definira ono što u svom dnevniku kaže homoseksualni pedofil, književnik André Gide: to je interes za dječake prije nego što pokažu prve znakove puberteta. Iz toga proizlazi: da bi se moglo odrediti je li kod seksualnog zlostavljanja 11 i 12-godišnjaka riječ o pedofiliji ili efebofiliji, treba poznavati erotski interes počinitelja i tjelesnu razvijenost žrtve. Za procjenu koja počiva samo na životnoj dobi žrtve korisniji je stariji izraz: pederastija. Pederastija je seksualno zlostavljanje dječaka do 13 godina od strane odraslog muškarca.

Kako nastaje pedofilska homoseksualnost?

Kako nastaje specifično pedofilska homoseksualnost? Po mojoj procjeni, to je zato što je pred-pubertetni mladić uvjeren da ne spada u svijet dječaka. Obilježje pedofilnih homoseksualaca je više nego prosječna izolacija od drugih i veća usamljenost u djetinjstvu. Ta su djeca često bila odgajana pretjerano strogo ili odbačena od strane druge djece u susjedstvu, tako da su odrastali bez prijatelja istoga spola.

Usamljenost u djetinjstvu (prije jedanaeste godine) je u najvećem broju slučajeva upadljiva značajka. Riječ je o dječaku koji ima smetnje u društvenim odnosima, često je pretjerano „dobar“, lijepo se ponaša ali nema prijatelja, čezne za time da sudjeluje u igrama drugih dječaka i sa zavišću se divi tome da su oni „pravi dječaci“. Homoseksualac-pedofil fiksiran je na tu čežnju, i njegova fascinacija za tipičnim svijetom dječaka između 10 i 12 godina ne prestaje. Evo što je André Gide napisao o sebi: „Nikada ne ću biti odrastao muškarac, uvijek ću biti dijete koje stari, i koje se hoće igrati“. To vrijedi za mnoge pedofile usmjerene prema istom spolu. Jedan učitelj-pedofil stalno je fantazirao o svim mogućim mladenačkim pustolovinama koje bi želio doživjeti s dječacima iz svoga razreda. Jedan drugi učitelj je rekao da može biti sretan samo onda, kada se ne osjeća kao odrastao muškarac, kao učitelj koga od dječaka dijeli razlika u godinama, nego kada je prihvaćen „kao jedan od njih“, kao osoba istih godina i njihova mentaliteta.

Homoseksualni pedofili i u odrasloj dobi u dubini ostaju pred-adolescentni dječaci. Nerijetko zauvijek ostaju odani, dragi, ugodni, ljubazni dječaci dobra ponašanja. Zato ih ljudi poštuju, zato mogu postići visoke društvene položaje. Istovremeno, kada se odaju svojim erotskim željama, mogu biti krajnje neodgovorni i pritom nerijetko odskližu u sadističku seksualnost (Gallwitz, A. & Paulus, M., Grünkram: Die Kinder-Sex Mafia in Deutschland). Ovdje nije moguće podrobnije govoriti o vezi između pedofilije i nasilja, reći ćemo samo ovo: Uzrok često leži u dubokoj srdžbi koja potječe još iz djetinjstva, jer osoba nije bila priznata ni prihvaćena od drugih dječaka.

Efebofilija, androfilija

Intenzivna želja homoseksualnog pedofila da ima prijatelje počela je prije puberteta. U (pred)pubertetu, fantazije o prijateljstvu zadobile su erotsku boju. Efebofilni homoseksualci traže tipičnog dječaka-pubertetliju, jer su se upravo u vrijeme puberteta osjećali najviše isključeni iz svijeta drugih dječaka-adolescenata. Za seksualni identitet dječaka i djevojčica, adolescencija je osjetljivo vrijeme. Većima homoseksualnih orijentacija nastaje u to vrijeme, t.j. najčešće u dobi između 13 i 17 godina. O fantazijama i unutarnjim predodžbama ovisi koje će karakteristike i životnu dob tražiti kod svog seksualnog „partnera“. Možda se divi nekom sportašu u svojoj okolici koga svi vole i sanja o prijateljstvu s njim. Ako je ta osoba nekoliko godina starija od njega, moguće je da će zauvijek ostati osjećaj privlačnosti prema upravo tom tipu i toj starosnoj dobi.

Često je idealizirani prijatelj neki adolescent koji već izgleda kao muškarac ili kao odrasla osoba (kao Michelangelov David). Pred-adolescenti i mladi adolescenti uglavnom se dive mladim muškarcima u kasnoj fazi adolescencije ili na početku zrelosti, dakle onima koji su par godina stariji od njih. Oni su njihov muški ideal. Za pred-homoseksualnog tinejdžera, koji ima osjećaj da ne pripada svijetu muškaraca, to će se divljenje pretvoriti u obožavanje idola. Vjerojatno je da će ga taj isti tip mladoga čovjeka neprestano pratiti u njegovim seksualnim fantazijama – neovisno o tome, kako on sam napreduje u godinama. (U ovom je kontekstu zanimljivo da seksolog John Money, koji se zalaže da prihvaćanje homoseksualnosti i pedofilije, tvrdi da ljudi navodno imaju neku unutarnju „ljubavnu kartu“ (lovemap), u kojoj je fiksirana životna dob seksualnog partnera, i da se ta ljubavna karta ne mijenja, bez obzira koliko čovjek stari.)

Dobro je i razlikovati između androfila koji se zanimaju za mlađe odrasle muškarce (do oko 30 godina) i onih, koji se zanimaju za zrelije muškarce (40-45 godina). Među ovim posljednjima je većina onih homoseksualaca koji djeluju ženskasto, ali ima i onih koji su heteroseksualno zainteresirani – ali i tu ima mnogo iznimaka (Miller, P.R. The effeminate passive obligatory homosexual; Freund, K., Blanchard, R., Feminine gender identity and physical aggressiveness in heterosexual and homosexual pedophiles). Ovi muškarci traže prijatelja, kome se dive zbog njegove „zrele muškosti“, traže „velikog snažnog muškarca“, svoju suprotnost, jer kad su bili tinejdžeri, njihove su se fantazije vrtjele oko tipa koji daje zapovijedi, koji je „snažan vođa“, „čovjek od čelika“ i slično. Slika o „snažnom čovjeku“ je naivna slika – tako si muškost zamišlja psihički nezreo tinejdžer koji se ne osjeća muževno.

Homoseksualni transseksualci su po mojem mišljenju ekstremno feminizirani androfili; dakle zapravo nikakva posebna seksualna varijanta, nego jedan oblik homoseksualnosti. Ovdje se slažem s istraživačem homoseksualnosti Michaelom Baileyem koji kaže da su „homoseksualni transseksualci jedan oblik homoseksualnog muškarca“ (Bailey, J.M. The man who would be queen: the science of gender bending and transsexualism).

Varijante jednog te istog fenomena

Sažeto bi se moglo reći: velika većina homoseksualno orijentiranih muškaraca osjeća privlačnost prema mladićima i mladim odraslima. Samo kod manjine u središtu zanimanja nalaze se spolno nezrela djeca ili zreliji muškarci. Iako se mnogi homoseksualni muškarci distanciraju od homoseksualnih pedofila i feminiziranih muškaraca, njih se treba smatrati varijantom jednog te istog fenomena. Granične crte između raznih oblika homoseksualnosti nisu jasne: skupine se preklapaju i imaju mnoge sličnosti: sličan doživljaj u djetinjstvu i mladosti u odnosu s roditeljima i skupinama istoga spola i iste dobi, inhibirana ili nepostojeća mladićko-muška zdrava „agresivna snaga“, osjećaj manje vrijednosti u odnosu na vlastito ja i vlastitu muškosti, neukrotiva (seksualizirana) želja za partnerima. Čim takva osoba uroni u homoseksualni životni stil, to je vodi u promiskuitet i zavođenje.

Lidija Paris