Prikaz knjige dr. o. Dominika Mandića, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatski povijesni institut, Rim, 1963. (Priredili Dionizije Lasić i Bazilije Pandzić)

O mnogim nerasvijetljenim i manje rasvijetljenim pitanjima starije hrvatske povijesti pisao je Dominik Mandić, a u njih je ulazio snagom vrsnoga istrazivača, analitičara i historiografa tako da i danas mnogi njegovi argumenti i zaključci, unatoč mnoštvu historiografskih pristupa djeluju svjeze pa su iznimno poticajni i za višestruka daljnja istrazivanja. Kao hrvatski emigrantski auktor u komunističkoj Jugoslaviji bio je nedostupan, a mozebitno posjedovanje njegovih djela kazneno je gonjeno. Nu unatoč tomu njegova historiografska otkrića i zaključci ipak nisu ostala trajno zatočena u bunkerima komunističke policije, a neki noviji radovi potvrđuju i međusobno prozimanje Mandićeve historiografije i hrvatskoga povjesničara te prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Domovinsko izdanje „Rasprava i priloga iz stare hrvatske povijesti“ objavila je 2009. zagrebačka Naklada Hrvoje, a uredio ga je Mile Pešorde. U tom izdanju, koje je sada dostupno hrvatskoj javnosti prilozeni su kao dodatci i popis Mandićevih pisanih djela, vremenski zivotni slijed i pogovor Bazilija Pandzića novom izdanju. U knjigu su uvrštene 24 ključne rasprave koje osvjetljavaju srednjovjekovnu povijest hrvatskoga, njegove drzave, ali i povijesnoga nasljeđa što su ga tijekom stoljeća Hrvati utkali u svoj kršćanski identitet. Tako Madić raspravlja o početcima solinsko-splitske biskupije te utvrđuje kako je Sveti Dujam bio prvi solinski biskup, a njegov tijelo nije iz Solina preneseno u Rim, kako se to do tad smatralo, nego u Split.

Pišući pak o sijelu biskupije Sarsiterensis, analizira različita istrazivanja te zaključuju kako je na mjestu današnjega Mostara moglo biti sjedište te biskupije. Pitanje pripadnosti Dalmacije Istoku ili Zapadu, što i danas zbog različitih drzavnopravnih koncepcija neki povjesničari nastoje ideologozirati, Mandić je utvrdio njezinu neospornu pripadnost Zapadu u okviru Ravenatskoga egzarhata od sredine 6. do sredine 8. stoljeća. Mnogi su auktori također zbog tada aktualnoga polozaja ni hrvatskoga naroda u Jugoslaviji te nakana jugounitarističke politike da ih s vremenom asimilaraju i utope u jugoslavensku bezličnost ili pak u sklop katoličkoga srpstva nastojali osporiti hrvatsku drzavotvornost.

Mandić svojim istrazivanjem snazno odgovara takvim tendencijama u radovima o dolasku Hrvata na Jadran, koji su još prije toga razdoblja bili izgrađen drzavni narod te preciznom raščlambom povijesnih izvora otkriva prostor što su ga naselili Hrvati i na njem organizirali svoj drzavni i politički zivot. Istrazivanja pak vezana oko rane uspostave splitske metropolije povezana su s političkim ustrojavanjem hrvatske drzavne neovisnosti i organizacije prostora, što su ga naselili. Sa stvaranjem rane drzavne organizacije povezano je i pokršetenje Hrvata, koji su kao pogani došli u Dalmaciju, a odrzavanje Duvanjskoga sabora, o kojem svjedoči niz posrednih povijesnih izvora rasvjetljava početke drzavnoga i kulturnog zivota u ranom razdoblju hrvatske povijesti. Na tu se temu nadovezuje i drzavno-pravna terminologija te nazivi hrvatskih vladara kral-rex i bizantsko tituliranje kralja Tomislava rex-om te odnošaji Hrvata i Bugara nakon Tomislavove pobjede nad carem Simeonom Velikim.

Posebno pak poglavlje Mandić je posvetio raščlambi različitih tvrdnja Konstantina Porfirogeneta, koje se i danas često politiziraju, a uglavnom sluze kao podloga za velikosrpska posezanja na hrvatski drzavni i povijesni prostor. U rasvjetljavanju pitanja oko uspostave Dubrovačke nadbiskupije ocrtava se i drzavni prostor Crvene Hrvatske, a u cijelom nizu radova iznosi mnoštvo dokaza o hrvatstvu sredovječne Duklje, polozaju Neretvljana za vrijeme hrvatskih narodnih vladara. Tu je i kronologija hrvavtske povijesti druge polovice 11. stoljeća te rodoslovlje i redoslijed hrvatskih narodnih vladara. U tekstu o nenapisanom poglavlju hrvatske pismenosti Mandić je iznio cijeli niz zanimljivih teza, među kojima i onu da su se Sveta braća Ćiril i Metod u svojim slavenskim prijevodima koristila radom hrvatskih svećenika jer se tragovi hrvatskoga jezika mogu pronaći u najstarijim spomenicima ćirilometodske baštine.

Posebno mjesto u „Raspravama“ zauzima tekst o Supetarskom kartularu, koji govori o sedam banova, izbornika hrvatskoga kralja te analiza starih izvora hrvatske popvijesti „Kraljevstva Hrvata“ i „Ljetopisa popa Dukljanina“. U nizu ovih tekstova su i radovi o hrvatstvu Bosne i Hercegovine, srebreničko-visočkoj biskupiji u Bosni te zupi Hlivno kao vladarskom dobru hrvatskih kraljeva. Mandićev pak rad o postanku Vlaha mozda je u novije doba među napadanijim njegovim tezama, a svrha napadaja manje je bila otvaranje prostora historiografskom radu, za razliku od političkih koncepcija, koje su stanovništvo vlaškoga podrijetla u procesu stvaranja srpske nacije, zbog vlaške pripadnosti pravoslavlju uklapale u sklop prošlostoljetnoga srpstva.

U knjizi je također objavljen i prilog o bosanskim krstjanima u turskim izvorima pa se moze zaključiti kako su temeljna pitanja starije hrvatske povijesti u ovom monumentalnom Mandićevu djelu otvorena, dokumentirana i dapače, znatnim dijelom rasvijetljena. Kasnije monografski obrađivana pojedina područja hrvatske povijesti utemeljena su u ovoj raskošnoj povjesnici hrvatskoga srednjovjekovlja.

Mate Kovačević