Prije tri-četiri godine već sam pisao o neobičnoj vrsti izopodnog raka Cymothoa exiqua. zivi u Meksiku, a specifičan je po tome što ulazi u usta ribe Lutjanus guttatus, pojede joj jezik, pričvrsti za njegov patrljak i dalje parazitira kao jezik rečene ribe. Hrani se dijelovima plijena koji riba ulovi, ponajboljim vjerojatno. Ta egzotična kombinacija iz zivotinjskog svijeta neobično podsjeća na hrvatsku situaciju. I nama su, čini se, nametnici pojeli  autentični hrvatski jezik i umjesto njega namjestili sebe. A jezik jednoga naroda ono je što ga legitimira pred svijetom i pred samim sobom. U širem smislu jezik nije samo ''sredstvo sporazumijevanja'' nego i kultura, način razmišljanja o svijetu, mentalitet. Utentični hrvatski jezik u tom širem smislu oduvijek je podgrizan i onemogućavan, a na njegovo  mjesto je instalirana forsirana jugoslavenština ili po novom – balkanština.

Tako splitski novinar Joško Čelan, pišući u prošlom broju ''Hrvatskog lista'' o bijedi suvremene hrvatske kulture kojom drmaju oni kojima je samo slovo ''H'' mrsko, precizno definira tzv. oporbenjaštvo već ostarjelih ''vječitih omladinaca'' hrvatske kulturne scene: ''Oni su doista u stalnoj oporbi, ali – samo hrvatskoj drzavi i njezinoj još uvijek vladajućoj kršćansko-katoličkoj matrici.''Paradoksalno je da hrvatska drzava masno plaća to otrcano prenemaganje raznih Tomića, Lucića, Dezulovića i inih bonkulovića, prenemaganje u kojem je iskrena i autentična ostala još jedino nesnošljivost prema Hrvatskoj kakva god ona bila.

No taj paradoks je samo načelno-logički. Ima li se u vidu podrijetlo naše kulturne i političke elite, jasno je da ni o kakvom paradoksu ne moze biti riječi. Gotovo cijela aktualna politička elita potječe iz redova ''crvene burzoazije'', to jest i udbaško-partijskog sloja koji je vedrio i oblačio bivšom drzavom. Najveći dio protagonista hrvatske kulturne i medijske scene izišao je pak iz Šuvar-Babićeve ''kabanice''. Oni drze Ministarstvo, katedre, uredništva, izdavačke kuće, monopol na knjizevnu, filmsku i drugu kritiku. Cijelu jedna infrastrukturnu mrezu kroz koju se ne moze probiti ništa što nije po njihovom ukusu. Ukratko, gospodare hrvatskim jezikom jer su se sami nametnuli kao taj jezik. Kojemu, usput budi rečeno, često ne priznaju ni pravo na postojanje.

Neki sam dan u Imotskom kupovao Večernji list. Simpatična gospođa u kiosku mi uz ispriku reče: ''Nemojte se ljutiti ni psovati, jer su  neki prije vas vrlo burno reagirali, dakle, nemojte se ljutiti, ali ja vam moram uz ''Večernji'' ponuditi Severinin CD.''  Začudih se da je tako brzo povučena iz prodaje roman ''ziva glava'' Julien Eden Bušić, koja govori o traumatičnoj temi u ratu silovanih hrvatskih zena, a gurnut u prodaju Severinin CD. Osim toga nikada mi se još nije dogodilo da su prodavači morali nuditi neku knjigu ili CD uz novine. Severinin CD je jeftin, samo tri kune, kao i njezina priča. Jasna je i poruka koji upravljači medijskog prostora u ovoj zemlji hoće poslati publici. Zaboravite ratne traume i silovane zene o kojima se govori u romanu ''ziva glava'' i koncentrirajte se na ruzičaste perspektive u zagrljaju nekog prekodrinskog kralja bakra, kroma, nikla, čega li. Baš kao što se posrećilo Severini.

Inače, znakovita je ta kiosk-politika u Hrvatskoj. Ponekad čovjeku treba pravo umijeće da na kiosku pronađe vješto zakamuflirano ''Hrvatsko slovo'' ili ''Hrvatski list'', dok te ''Globusom'' ili Severininim CD-om gotovo udaraju po čelu. No to su sitne podvale na onoj najnizoj ravni, pravi posao se odrađuje na vrhu piramide. Recimo, kad Ministarstvo kulture ''Hrvatskom slovu'' sreze ionako preniska sredstva. Ipak, ohrabruje činjenica da ljudi prepoznaju o čemu se tu radi, pa i ''burno reagiraju'' kada im se nasilu uvaljuje Severina od koje su ionako čuli i vidjeli sve što ih je eventualno zanimalo.

Zato nam i preostaje jedino početi ispočetka, odozdo, od ljudi. Jer su vrh zauzeli neki drugi. Strpljivo, mudro i s vjerom u sebe treba iznova na starom temelju graditi svoj autentični glas, svoj hrvatski jezik, ignorirajući nametnički jezik onih koji duhovno i kulturološki pripadaju negdje drugdje iako parazitiraju na hrvatskom korpusu.

Nametnika u ustima što se tiče, njega valja ispljunuti.

Damir Pešorda