Nakon što je Kolinda Grabar Kitarović izjavila da namjerava, pobjedi li na predsjedničkim izborima, rehabilitirati generale Hrvatske vojske koji su umirovljeni 2000. godine, oglasio se Stjepan Mesić.

Premda je Mesić u zadnjih dvije godine, pogotovo nakon oslobađajućih presuda suda u Haagu dvojici hrvatskih generala, Anti Gotovini i Mladenu Markaču, smanjio broj svojih javnih istupa, na izjavu Grabar Kitarović, kako je naglasio, morao je “reagirati jer se tu na određeni način i mene proziva”.[1]

S obzirom na to da se Mesić osjeća ugroženim jedino ukoliko se preispituju njegove političke odluke ili ukoliko se raspravlja o zločinima jugoslavenskih sigurnosnih službi,[2] odlučio se oglasiti na ovu izjavu.

Smatrajući ovu izjavu opasnom, Mesić je na nju odgovorio, ponavljajući svoju staru tvrdnju prema kojoj su generali “umirovljeni zbog političke akcije koju su poduzeli”. Tvrdnju o “političkoj akciji generala” Mesić je objasnio slijedećim riječima: “Vojna lica ne smiju se baviti politikom i to je standard koji postoji u svim zemljama NATO-a, ali i šire. Očekivao bih da osoba koja je držala tako visoku poziciju u NATO-u to razumije.”[3]

Naglašavajući “standard koji postoji u svim zemljama NATO-a”, Mesić je svoju političku odluku iz 2000. godine, pokušao interpretirati kao postupak predsjednika koji djeluje upravo po standardima zemalja NATO-a. Međutim, ako se uzme u obzir činjenica da je Mesiću od politike NATO-a bliža politika onih država s kojima je NATO na globalnoj razini sukobljen, ova njegova izjava ima sasvim drugačiji karakter. Uostalom, Mesić ju je i neizravno potvrdio formulacijom o standardu “koji postoji u svim zemljama NATO-a, ali i šire”. U ovoj rečenici, njezin prvi dio – “standard koji postoji u svim zemljama NATO-a” – imao je karakter tek forme koju je nužno zadovoljiti, jer se i Republika Hrvatska danas nalazi u NATO-u. No, uzimajući u obzir Mesićevu političku pozadinu, koja s politikom NATO-a nema nikakve veze, jasno je da Mesićeva odluka o umirovljenju generala Hrvatske vojske 2000. godine nije imala veze sa “standardom koji postoji u svim zemljama NATO-a”, nego s onom drugom vrstom standarda, koju primjenjuju države koje je on ubrojio pod riječ “šire”.

Preciznije rečeno, da je Mesićeva odluka o umirovljenju generala Hrvatske vojske bila doista motivirana “standardom koji postoji u svim zemljama NATO-a”, on bi se tog “standarda” pridržavao i u svojim drugim političkim odlukama. Međutim, Mesić se tijekom čitave svoje političke karijere nije pridržavao ni jednog od NATO standarda, odnosno ni jednog od standarda uobičajenih u zapadnjačkim parlamentarnim državama. Suprotno tome, Mesić se samo pozivao na NATO standarde, ali ne u cilju njihove provedbe, nego kako bi ostvario vlastiti politički cilj – odnosno, održao povlašteni društveni položaj komunističkih struktura bivše jugoslavenske države.

Primjer ostvarenja tog cilja je Mesićeva politika prema haaškom sudu. Mesićeva politika prema Haagu, koju je on pokušao prikazati u javnosti kao provedbu međunarodnih zakona i ispunjavanje svojevrsnog “pritiska sa Zapada”, imala je tri razine. Prva razina je bila svjedočenje pred haaškim sudom u slučaju Blaškić. Druga razina je bila spomenuta odluka o umirovljenju generala Hrvatske vojske. Treća razina je bilo njegovo “dilanje transkripata”.

Pod suštinski nedefiniranim terminom “dilanje transkripata” zapravo se prikrivalo odavanje državnih tajni, što je suprotno standardima svih uređenih država svijeta, a pogotovo NATO standardima. “Dilanje transkripata” Mesić nije mogao opravdati primjenom NATO standarda, nego ju je definirao na činjenično točan način – kao provedbu vlastite revolucionarne doktrine (koju je pojednostavljeno nazvao “detuđmanizacijom”). Odavanje državnih tajni Mesić je prikazao kao duboko moralan čin, ponavljajući na taj način staru komunističku revolucionarnu doktrinu koja demokraciju svodi na anarhiju, a anarhiju promatra kao sredstvo ostvarivanja vlastite diktature.

Odluku o objavljivanju državnih tajni javnosti je objasnio na slijedeći način: “Zamjerali su mi i ranije, a sada mi to upravo zapnjenjeno predbacuju što sam neke transkripte o sastancima održanima kod predsjednika Tuđmana stavio na uvid medijima, a preko njih najširoj javnosti. Jesam, učinio sam to kako bih pokazao gdje su se donosile ključne odluke i to odluke koje se nisu smjele donositi.”[4] Pojašnjavajući smisao svoje revolucionarne doktrine o “detuđmanizaciji”, Mesić je jasno naglasio kako ona u svojoj biti nije imala veze s “pritiscima sa Zapada”, obvezama prema haaškom sudu ili s primjenom NATO standarda, nego s njegovom vlastitom političkom odlukom: “Dakle, istina je, davao sam neke transkripte na uvid medijima, a i nevladinim organizacijama, ali uvijek s jasnim ciljem – obavijestiti javnost kako se do tada vodila politika i pokazati da to nije valjalo.”[5]

Osim što je protupravno objavljivao državne tajne, Mesić je u tome otišao korak dalje, jer je cilj bio prezentiranjem točno određenih podataka – odnosno, “nekih transkripata” – uvjeriti javnost kako je njegova interpretacija politike Franje Tuđmana, iznesena tijekom njegovog svjedočenja u slučaju Blaškić, činjenično točna i moralno ispravna.[6] U tom kontekstu, provedeno je umirovljenje generala Hrvatske vojske 2000. godine, koji su u koordiniranoj medijskoj kampanji Mesićevih suradnika prikazani kao osobe opasne za društvenu stabilnost i demokratski razvoj Republike Hrvatske.

Međutim, osim zbog opisanih metoda, provedena “detuđmanizacija” bila je i po svojim ciljevima posve suprotna političkom sustavu NATO-ovih država. Prema tome, vrijednosni sustav kojeg je zastupao Stjepan Mesić, kao i način na koji je on bio provođen, približio je Republiku Hrvatsku političkoj praksi bivših komunističkih država, odnosno onih država koje su s NATO-om (bile) sukobljene. S obzirom na to da su toga postali svjesni i u NATO-u, o čemu svjedoči i posljednja izjava Grabar Kitarović, Mesić se, kako je sam naveo, osjetio “prozvanim”, te je odlučio reagirati, neiskreno se pozivajući na NATO standarde.

Vladimir Šumanović

 


[1] Marko Biočina, »Reakcija – Mesić: Generali nisu nečasno otpušteni da bi ih se rehabilitiralo«, Večernji list, 5. studenoga 2014., br. 18.251., str. 7.

[2]http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=31226:vladimir-umanovi-neprekinuti-kontinuitet-stjepan-mesi-o-jugoslavenskoj-stvarnosti-u-republici-hrvatskoj-&catid=1:politika&Itemid=9

[3] M. Biočina, »Reakcija«, nav. članak, str. 7.

[4] Stjepan Mesić, »Istina oslobađa: Presuda generalima je osuda Tuđmana«, Pogled: Tjedni prilog Novog lista, 23. travnja 2011., br. 385., str. 3.

[5] S. Mesić, »Istina oslobađa«, Nav. članak, str. 3.

[6]http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/umanovi-vladimir/8593-vladimir-umanovi-mesi-je-svoju-stranu-u-haakom-postupku-izabrao.html