Nakon silnih izjava potpore i podrške koje je Andrej Plenković dobio od mnogobrojnih stranačkih dužnosnika, od Ivana Anušića, preko Petra Škorića, do Olega Butkovića, nije li red da se Andrej Plenković i njegov tim "odvažnih" pohvale i potporom koju su dobili od Josipa Manolića, "besmrtnog" oznaša i udbaša, Stepinčevog trovatelja i neuspješnog rušitelja Franje Tuđmana i Gojka Šuška iz 1994. godine?

Manolić je nedavno za "Nacional" izjavio da DORH nije dovoljno pomogao (?!) Andreju Plenkoviću u obračunu s Milijanom Brkićem i Tomislavom Karamarkom, čime je nanovo izvršio pritisak na bivšeg Glavnog državnog odvjetnika, Dražena Jelenića, sada zamjenika, kojeg je praktički smijenio putem istog tjednika otkrivši njegovu pripadnost slobodnim zidarima.

Na sličan je način Manolić bio određena vrsta glasnogovornika onih skupina, koje su predvidile Milanovićevu pobjedu na predsjedničkim izborima, a sada otvoreno podupire Andreja Plenkovića za šefa HDZ-a iako je još 1994. raskrstio s Hrvatskom demokratskom zajednicom te po prirodi stvari ne bi trebao imati nikakve veze s HDZ-ovskim unutarstranačkim procesima s obzirom da je, dok je bio pripadnik HDZ-a, rušio vlastitu vladu i predsjednika dok je trećina Hrvatske bila okupirana.

HDZ-ovo bi se članstvo trebalo zamisliti nad ovom potporom; kakav je to predsjednik stranke kojeg podupire bivši oznaš, udbaš i čovjek koji je pokušao izvesti državni udar kad je saznao za planiranje vojnih operacija koje su za cilj imale oslobađanje hrvatskog teritorija u vrijeme Domovinskog rata?

Kako takav čovjek, ponovimo, koji se s figom u džepu priključio Tuđmanovom državotvornom pokretu i stranci, koji je opstruirao rad hrvatskih obavještajnih službi u ratno doba, koji je cijelo vrijeme imao otvorenu liniju spram jugoslavenskoga KOS-a i centrale u Beogradu, da bi naposljetku, shvativši da će Republika Hrvatska ipak zaživjeti, pokušao sa svojim drugom Mesićem i ostalima izvršiti državni udar, dok je trećina hrvatskoga tla bila okupirana?

No, nije Manolić samo izvršio pokušaj državnog udara uperenog protiv tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška i predsjednika države Franje Tuđmana u trenucima pripreme za Oluju, što bi u većini ozbiljnih država bilo dovoljno za veleizdaju, nego je potom pred Haaškim sudom počinio krivokletstvo nastojeći prikazati vlastitu državu kao agresorsku, zločinačku i genocidnu.

Nije li to izdaja nacionalnih interesa učinjena po istoj matrici kao i embargo kojeg je isposlovao Budimir Lončar?

Gadno se varaju mlađi naraštaji kad misle da ove komunističke mumije a la Mesić, Manolić i Lončar više nemaju utjecaja na kreaciju suvremene hrvatske politike; nažalost, oni i dalje vladaju putem svojih učenika i bioloških te svjetonazorskih nasljednika. Šegrti staroga Jože, Bude, Mesića i Šeksa obnašaju praktički sve bitne dužnosti u državi, a da stvar bude bolja, Manolić je kao omiljenog političara istaknuo ni manje ni više nego aktualnog predsjednika HDZ-a, Andreja Plenkovića.

Međutim, koji je cilj očite Manolićeve potpore Andreju Plenkoviću, ali i Zoranu Milanoviću?

Čak je u politiku izrazito neupućenom čovjeku jasno da Manolićeva javna potpora može samo škoditi, no u Republici Hrvatskoj su očito nastupili takvi uvjeti da nikad lustrirana politička oligarhija, u potpunosti naslijeđena iz bivšeg sustava, može bez ustezanja skinuti sve maske te na ovaj način najaviti formalizaciju velike koalicije koja nam predstoji nakon sljedećih parlamentarnih izbora. Zato je, između ostaloga, bilo potrebno na Pantovčak dovesti Milanovića, u čemu je Plenković, sve je izvjesnije, odigrao značajnu ulogu.

Manolićev pritisak u „Nacionalu“ na DORH je zapravo pritisak na državno odvjetništvo koje nije „dobro“ odradilo posao u slučaju političke eliminacije Milijana Brkića („afera“ SMS), tj. u širem smislu, jer nije pravovremeno eliminiralo Plenkovićeve unutarstranačke suparnike, pa su sad stvari pomalo neizvjesne jer bi se nakon 15. ožujka moglo dogoditi da se „dite“ zaista „vrati materi“.

Određene paralele s događajima iz 1994. godine postoje. Te je godine Manolić, zajedno sa Mesićem i Boljkovcem, htio HDZ koji ne će oslobađati privremeno okupirani teritorij, HDZ koji ne će braniti Hrvate u BiH i HDZ koji će slijepo izvršavati naloge i naredbe iz inozemnih središta moći, naposljetku HDZ koji ne će djelovati u interesu svoga naroda i države. 2020. godine isti taj Manolić hoće HDZ pod vodstvom Andreja Plenkovića. Sapienti sat!

Zato stranački kolegice i kolege, 15. ožujka se na unutarstranačkim izborima ne treba bojati korona virusa, nego pobjede onih koje podržava Josip Manolić.

 

L.C.