Svake godine, pa tako i ove, s tugom se sjećamo prerano preminule, neprežaljene hrvatske glumačke dive, velike Ene Begović (Trpanj, 8. srpnja, 1960. – Brač, 15. kolovoza, 2000.). U svojoj relativno kratkoj karijeri, svojim ulogama, ostavila je neizbrisiv trag u kazalištu, filmu i televiziji.

Bila je iznimna ljepotica, omiljen izbor redatelja i producenata, bila je talent kakav se rijetko rađa, bila je heroina bez premca.

Radila je i stvarala od 1978. do prerane i tragične smrti 2000.

Bila je punih 16 godina prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a briljantno je odigrala niz uloga, pa i slavne junakinje kontesu Neru, barunicu Castelli, Anu Karenjinu...Pamtit ćemo i njene uloge na filmu, poglavito one u Zafranovićevoj „Okupacija u 26 slika“, Sedlarovom „Četveroredu“, Tadićevom „Trećem čovjeku“ i drugima.

Pored glumačkog talenta, Enu je, kako rekosmo, krasila i nevjerojatna ljepota zbog čega su ju često opravdano nazivali jednom od najljepših hrvatskih glumica.

Bila je udana za poznatog poduzetnika ing. Josipa Radeljaka s kojim je dobila i kći Lanu.

Svaka obljetnica Enine smrti za Vas je sigurno iznimno težak životni trenutak, kazali smo na početku razgovora s gospodinom Radeljakom, a on je uz ostalo odgovorio:

-Gospodine Pavkoviću – iznimno Vas poštujem, a znam da bi i Ena poštivala današnje Vaše jasne i vrlo dobro opisane stavove, jer voljela je svoju domovinu, siguran sam bar kao i Vi i ja - pa eto nekoliko riječi - jer kada se približavaju ovi tužni dani – najradije ne bi pričao s nikim i o ničemu, a ni podsjećao se istih, jer vjerujte nije nam nikome u obitelji to lako!


No, po čemu je, po Vama, ova velika hrvatska umjetnička heroina, zaslužila da „nikad ne umre“?

Dovoljno je pogledati Eninu monografiju pa se prisjetiti da je odigrala u svojem nažalost kratkom umjetničkom životu preko stotinu glavnih uloga u kazalištu, a ponešto i u filmovima – a za mene je dovoljno pogledati Vrdoljakove Glembajeve pa je sve jasno – naš veliki režiser Geogije Paro (prije nedavne smrti) rekao mi je doslovno: –

„Od Eninog odlaska, nitko od postojećih glumica nije u stanju zamijeniti je na daskama koje život znače – a što ja poznam od mlađih koji dolaze, najmanje za par slijedećih desetljeće još za dugo nitko neće biti u stanju ni približiti se Eni !“

Kad se danas sjećate tog kobnog 15. kolovoza 2000., mislite li da se njezina smrt mogla izbjeći, ili...?

-Nažalost – smrt se ni na koji način ne može izbjeći, ako su tako već unaprijed sudbina i Bog odredili !

Ima li i onih koji za njezinu smrt i dalje „krive“ Vas, odnosno Vašeg sina?

-Poznato je da na svijetu živi bezbrojno više zlih budala, nego normalnih ljudi! – a o budalama nerado i mislim, a kamo li o njima govorim - iako bi imao što-šta !

Zlo i DNOVINARI danas uglavnom vladaju u skoro svim našim hrvatskim medijima i svojim žutilom nažalost uvjetuju i naše živote – te zasigurno velikim dijelom zbog njih i živimo danas u t.zv. „slučajnoj državi“ – kako našoj jadnoj i bahatošću uništenoj zemlji tepaju neki poznati komunistički „domoljubi“ !

Kakva je bila Ena, kao žena, majka, umjetnica?

-Jedino što Vam na takvo pitanje mogu iskreno kazati – Bila je u svemu NAJ, NAJ, NAJ !!

Njezino rodno ime je Jelena. Kad je postala – Ena?

-Mislim da imate krivu informaciju – Jedna Enina baka zvala se je MagdaljEna – te je tako skraćenicom došlo do njenog imena koje je ponosno nosila !

Ena je bila tako velika hrvatska umjetnica da zaslužuje i svoju ulicu, ili pak da se po njenom imenu nazove neka kulturna ustanova. Zbog čega se to još nije dogodilo?

Nisam danas baš raspoložen za šalu – ali upitao bih ja Vas - ako mi budete ikako mogli odgovoriti:

Zašto mislite da bi nekome od današnjih postkomunističkih rukovodstava, koji godinama vode ovu umornu i ispaćenu zemlju, palo i na pamet sjetiti se brojnih velikih imena iz hrvatske kulture? – dok nam ulice i trgove još uvijek i danas krase imena komunističkih zločinaca i ubojica, te dok se po nalogu moćnih predstavnika VelikoSrpskog agresora (koji godinama čak sjede i u našim Vladama), uništavaju spomen ploče u Domovinskom ratu palim braniteljima !?? A Vi bi da oni - o kulturi …??Ma dajte …?

Kada već spominjete tu temu – moram se s tugom prisjetiti (ovo u Enino ime), da joj čak ni njen voljeni HNK Zagreb, u kojemu se je umjetnički rodila, nastala i sve do odlaska živjela - prilikom mojeg osobnog izdavanja zaslužene, značajne i bogate ENINE monografije, nije udostojio, želio ni htio - čak ni promociju iste prirediti !? I pametnome dosta !

Gdje je bila „najjača“: na filmu, televiziji ili pak kazalištu?

-Teško mi je na to odgovoriti – ali o tome će bolje znati odgovoriti njeni brojni gledaoci – kazalište i gluma u živo bila je osim familije, njena ljubav i život ! I to baš HNK u Zagrebu

Sjećate li se dana prije njezine tragedije, jeli se mogao bilo čime nasluti njezin kraj?

-Sjećam se samo osim mnogo lijepih stvari, da je dan prije Velike Gospe u novoj kući na Braču koju je dobila na dar, čitavi dan s neviđenim veseljem telefonirala cijelom svom poznatom svijetu i kazivala im ushićeno „da je upravo sada potpuno zadovoljna svojim životom, i najsretnija žena na svijetu“, sa samo 45 dana starom kćerkicom u naručju ! – zaboravljajući valjda malo i na čuveno praznovjerje …koje ponekad kobno ukazuje na oprez, pri „prevelikom iskazivanju sreće“!?

Kakav ste život imali nakon Enine smrti?

-Ne bih ja rado o tome…

O tome su dovoljno laži napisali podli i zloguki žuto-štampni zlo-DNOVINARI!

Kad netko doživi tragediju vrlo sličnu (još ne opisanu) „grčkim tragedijama“ – onda se to ne da samo tako jednostavno opisati --!

Ono što mogu samo kazati jest da sam se godinama poslije nemilog događaja pokušavao na sve načine bar liječiti i život spasiti, jer ako ništa bio sam dužan i dalje poživjeti zbog nastavka života malodobne mi djece.

Danas nakon ovoliko godina kada je sve to daleko, daleko iza mene – nadolazeće dane Velike Gospe nastojim prespavati i prisjećati se samo lijepih uspomena uz moju sada već odraslu Lanu – sliku i priliku svoje mame !

Je li i danas pogledate neki njezin film?

Tu i tamo pojavi se sramežljivo na televiziji neki njen film, ali eto nisam baš prijatelj javne televizije, koja je danas sve ali ne hrvatska – na što bi i Ena bila jako žalosna da zna - siguran sam – rekao nam je Josip Radeljak.

 

Mladen Pavković

Share
0