Glavni događaj drugog festivalskog dana 65. Splitskog ljeta, bio je, u ponedjeljka 15. srpnja, kada je svečano otkriven spomenik „Sjaš svijetliš svemiriš me“, velikom hrvatskom pjesniku i književniku Tonču Petrasovu Maroviću na splitskom poluotoku Sustipan i izvedba Requiema Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Svečanom otvaranju, uz članove obitelji, nazočili su splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara, župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban, nadbiskup splitsko-makarski mons. Marin Barišić, gradski županijski vijećnici i brojni građani.

„Moj otac je klasik hrvatske književnosti, svoju antologijsku poemu Sonatu za staro groblje na Sustipanu napisao je u rujnu 1957. godine. Bio je mlad, a tako hrabar, smion, mudar, pošten, plemenit i dobar čovjek. Živio je život poput Joba, on je sam nazvao svoju posljednju knjigu pjesmama Job u bolnici, ali i u toj patnji slavio je život, imao je jobovsku snagu. Samo ljudi veliki duhom mogu i u patnji slaviti život“, - rekla je Mirjana Marović, kći pokojnog pjesnika Tonča P. Marovića i tom prigodom zahvalila svima koji su pomogli da se ovaj spomenik postavi.

Tonči Petrasov Marović svojom je antologijskom Sonatom za staro groblje na Sustipanu snažno poetski kriknuo protiv nesretnog i bolnog događaja iz novije splitske povijesti, uništavanja trajnog počivališta Splićana od prije 60 godina, kada je tadašnja komunistička i jugoslavenska vlast donijela odluku o konačnom zatvaranju Sustipanskog  groblja (groblje porušili) te je ovaj spomen pjesniku ujedno i memento na taj vandalski i zločinački čin.

Nakon svečanog otkrivanja spomenika, djela akademskog kipara Lorena Živkovića Kuljiša, koji je započeo u 21 sat a prije izvedbe Requiema, na Sustipanu je bio prikazan šestominutni video-audio instalacija Sustipan nastala u produkciji Muzeja grada Splita, u sklopu izložbe Marjan-što jest i tu je. Autorica izložbe postavljene u Galeriji Emanuel Vidović je Nela Žižić, a autor instalacije Ivan Perić. Na njoj se uz stihove Tonča Petrasova Marovića koje krasnoslovi glumac Frane Perišin mogu vidjeti i fotografije Duška Kečkemeta, isprave uništavanja starog splitskog groblja do kojeg je došlo po odluci komunističke i jugoslavenske vlasti 1959. godine.

 „Podignut pjesniku Tonču Petrasovu Maroviću, spomenik pored ulaznih vrata u spomen-groblje na poluotočiću Sustipan istovremeno teži učiniti dostojanstvenim sjećanje na ranu koja se dogodila uklanjanjem splitskog groblja na grebenima tog borovitog Marjanskog rta 1959. godine, a koju je Petrasov Marović izvanredno zabilježio u svojoj poeziji. Spomen-obilježje čini kompozicija stranica knjiga i slova aplicirana na zid spomen-groblja. Poeziju koja iz knjiga ulazi u svijet ljudskih misli, olakšava teret stvarnosti i postaje općim dobrom simboliziraju stranice koje slobodno lebde u prostoru, a koncentrira se u slovima oslobođenima podloge. Ona nose Marovićeve stihove sjaš / svijetiš / svemiriš me kojima završava trilogiju Putanje, pjesma među pjesmama (III. Meso koje svijetli). Prekrasna univerzalna poruka stihova istovremeno odaje karakter pjesnika sklonog izražajnoj igri riječima i reduciranom izrazu te poziva na razmišljanje o sudbini i karakteru samog mjesta.

Pjesme Tonča Petrasova Marovića (Sonata za staro groblje na Sustipanu - 1957., Sustipan opet - 1977., i Sonata za staro groblje - 1977.) izravno čuvaju sjećanje na dramatična zbivanja tijekom 50tih godina kada je donijeta odluka o konačnom zatvaranju Sustipanskog  groblja. Sve što se događalo oko donošenja odluke ostavilo je dubok i bolan trag u povijesti Splita čemu je svjedočio Tonči Petrasov Marović. Duboko nas je zadužio svojim djelom, čistom savješću i postojanim upozorenjima na potrebu liječenja rane na našoj savjesti. Dužnici smo i dušama, pokopanim i zaboravljenim na Sustipanu, svetom splitskom poluotoku, koje nastojimo otrgnuti iz zaborava potisnute splitske savjesti i sjećanja.“ zapisao je autor spomenika Loren Živković Kuljiš.

Nakon svečanosti otkrivanja i projekcije audio-video instalacije solisti Orkestar i Zbor Opere HNK Split pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića izveli su velebnu mise za mrtve, Requiem Wolfganga Amadeusa Mozarta. Kao solisti nastupili su sopranistica Antonija Teskera, mezzosopranistica Terezija Kusanović, tenor Bože Jurić Pešić i bas Ivica Čikeš.

Requiem, najznačajnije vjersko (sakralno) djelo u Mozartovom opusu svojom jedinstvenom ljepotom i ekspresivnošću zaokružuje opus salzburškoga genija i stoji na kraju njegova životnog i umjetničkog puta. Djelo je odraz Mozartovih dubokih osjećaja, razočaranja i nadanja opterećenih utegom tmurnih misli i strašnom vizijom Posljednjega suda, predstavljajući sintezu umjetnikovih pregnuća na području vokalno-instrumentalne glazbe i ističući se u cijelomu njegovu grandioznom opusu. Premda ga nije uspio završiti (prema Mozatrovim skicama, a djelomično i potpuno samostalno, to je učinio njegov učenik Franz Xaver Süssmayer), u tom se djelu ogleda sva pluralnost Mozartove glazbene izražajnosti u odnosu na zadani tekst, te, posljedično, i središnja ideja njegova umjetničkog htijenja. S jedne strane postavio je masu, kolektiv zbora, a s druge pojedince-soliste, četiri individue koje, svaka na sebi svojstven način, preispituju smisao egzistencije, "konačnost" smrti, ali i vjeru u onozemaljski život, u ono "nešto" za što postoji vječna sumnja ali i nada da ipak jest. Vjeran tekstu, Mozart je dirljivom dramatikom i uzvišenom lirikom, tonski uobličio sav taj spektar promišljanja i metamorfnih duhovno-afektivnih stanja, spremno iščekujući svoju Parku i neizbježni susret sa smrću. Ljepota i jednostavnost njegove melodijske invencije, bogatstvo boja i izraza, te zadivljujuće poznavanje polifonog stila ispunjaju stranice tog veličanstvenog djela, u kojem je nesretni umjetnik, sluteći zlo, tražio milost i za sebe.

 

Dragica Zeljko Selak