Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, dubrovački slikar Lukša Obradović, autor je vrlo zanimljivog i intrigantnog opusa, većinom ulja na platnu, s nizom svakodnevnih motiva Grada i njegovih građana, s brojnim povijesnim zdanjima, sačuvanih usprkos turbulentnih vremena, licima tajanstvenih žena , koje sliče stanovnicama ovih prostora a u stvarno su drevne čarobnice, koracima užurbanih muškaraca koje su pritisle nevolje, sa slikama zaštitnika, ozbiljnog i moćnog.....

Na svim tim slikama krije se jedinstveni ključ za otključavanje simboličkih tajni koje je konstruirao slikar pri izradi djela, misteriozna knjiga slikarevih rasploženja, briga, razmišljanja o bolesti,pokojeg sretnog trenutka ili češće dileme koja izaziva tugu.

Cijeli se taj dijapazon osjećaja prepoznaje na licima Dubrovnika koje slikar često koristi kao polazni motiv jer mu se tada ta bjelina plohe visokog zdanja učinila iznimno zanimljiva i dok je gradio motiv bojom na platnu, gotovo neopazice su misli skrenule i slikar je nesvjesno slikao svoju brigu, bol, nemoć, strah od idućeg dana za koga se ne zna što nosi s jutrom.

Slikao je svoj odraz u zagušljivom i tamnom atelijeru, prekriven gotovo opipljivim dodirom zlokobne bolesti, tužan zbog nerazumijevanja okoline, neprekidno slikajući i bilježeći svoje emotivne istine iz turobna života umjetnika.

I kada slika neobjašnjivi misterij žene polu skrivena lica, mi opažamo blagi titraj žalosti, jedva primjetljivi grč u kutu usana a ne njezinu zanosnu, fatalnu ljepotu.

U stvari, budimo iskreni do kraja, slikar slika i otkriva i našu bol, našu muku, naš strah, dok se mi samo zanosimo mišlju kako su nedaće ipak prolazne jer ništa ne traje vječno, pamtimo samo vlastite odraze u zrcalu u onim trenucima kojih se rado ne sjećamo.

 

Miroslav Pelikan