Prikaz knjige: Ilija Smiljanić,Poniranja, DHK HB – Matica hrvatska, Mostar – Tomislavgrad, 2019.

Završi Domovinski rat. Dobili smo ga. Nije bilo lako, ali krunica oko vrata i ustrajnost urodiše plodom. Sloboda se razli našom domovinom s obje strane granice. No, je li bitka završila?

Ne bih rekao. Umjesto na bojnom, sraz se nastavio na drugim poljima našega postojanja. Pa tako i na onom kulturnom. Veliki suvremeni književnik, osvjedočeni katolik, M. D. O'Brien kaže da je to svemirski rat i da je kultura sveobuhvatnija nego što mislimo. Koliko smo to shvatili ne znam, ali znam da je to dobro shvatio Antonio Gramsci u onim Bilježnicama iz tamnice kada je svojim komunistima, između ostaloga, naložio »hod kroz kulturu«. Dovelo je to do toga da se naš identitet počeo rušiti kao kula od karata.

Međutim, ima jedan među nama danas koji je, svejedno srcem ili umom, shvatio kamo idu silnice koje nas okružuju. Ilija Smiljanić. Pred nama je njegova treća zbirka pjesama. U onim prvim dvjema već se pokazao kao dobar pjesnik tako da mi jedan od suvremenih hrvatskih priznatih pjesnika nedavno reče da ga se sjeća, da mu je zapazio pjesme. A književnici i književni kritičari kad nešto takva kažu, onda to ima na težini.

Taj naš pjesnik Smiljanić, dakle, sudjelovao je za hrvatsku stvar i na bojnom polju. Takve nazivamo vitezovima, ne samo kada su mrtvi. Imamo pravo. Oni se svjesno bore za Boga i za krunu, spremni položiti za to svoj život koji tako cijene.

U pjesmi U snu Smiljanić ponajbolje izražava svoj stav o tim nesretnim ratnim vremenima. Gleda sina kako spava strepeći hoće li ga neki rat Iz sna prenuti/ List otrgnuti. Nije to kukavički strah, to je želja da se doživi prirodna izmjena naraštaja, otac odlazi dok sin ili djeca dolaze. Rečeno posljednjim stihovima spomenute pjesme Izrasti iz sna/ U čovjeka. A na ovim našim prostorima to se nije uvijek znalo događati. Ta neljudska ratna vremena odnosila su svoje žrtve. Ostajao je spomen i prkos da ćemo ustrajati unatoč svim nedaćama, da ćemo svoju domovinu sačuvanu predati budućim naraštajima. Odnosno, da ćemo izrasti u čovjeka.

U svemu tomu tko nam može pomoći, ako nam ne pomogne Bog. Svjestan je svega toga Smiljanić, to je u dubinama njegova bića pa onda u pjesmi Otići ću govori kako će platiti misu da se kaže na nakanu. A zbog čega? Za srca da se smekšaju/ Za oči da progledaju/ Za vatre što gore, da se razgore/ Za vjetre što tmine razgone/ da se nikad, nikad ne ustave// Zloguke ptice/ Nikada da ne polete/ Krila da im se polome. Zbio je u ove stihove pjesnik sve svoje životno vjerovanje, sve zapretane žile svoga bića. Zna da smo krhki i slabi, ali sa svojim Bogom smo tako jaki. On će učiniti da umjesto mržnje zasja ljubav, da ruke ne ubijaju nego da grle. I još posljednja nakana Za usta gladna/ U velike dane da se ne omrse. Drugim riječima rečeno, zbog pohlepnosti ne napuštajmo svoga Boga.

Navođenjem ovoga pjeva otkrivamo da pjesnik svjesno pribjegava pojmovima i riječima koji se rabe u njegovoj okolini, da je on vitez koji se bori drugima pokazati svo bogatstvo njegova podneblja. Jer suvremenom mišljenju na polju kulture otići platiti misu teški je zaostatak, ali ne i čaranje i vračanje. To mišljenje želi nas zapravo razodjenuti od nas samih, pretvoriti nas u bezličnu masu kojom se lako može vladati. No, rekosmo, naš se vitez ne boji. Zna što je kodeks časti i njega se čvrsto drži. John od Salisburyja u 12. st. o funkciji viteštva govori sljedeće: »Da štiti Crkvu, da se bori protiv izdaje, da poštuje svećenički stalež (oratores), da otklanja nepravdu od siromašnih, da zavodi mir u svome kraju, da prolije krv za svoju braću i da, ako doista ustreba, položi i svoj život.« Tko bude čitao Smiljanićeve stihove vidjet će da on čvrsto korača tim putovima.

Podosta pjesnik u ovoj zbirci govori o svojoj majci. Pa onda on, iako je muško, njezin odnos prema njemu samome nastoji prenijeti na svoju djecu (Kao i ona meni). A sve bi se moglo sažeti u pojam Bdjeti. Ipak, naveo bih ovdje jednu drugu pjesmu koja se dotiče pojma majčinstva. To je pjesma Kakve su to majke. Nije zadovoljan današnjim odnosom nekih majki prema kćerima koje jednostavno ne znaju odgojiti ih i tijekom toga odgoja posvetiti ih jedinome Bogu. Zar mogu takve doći u tuđu kuću, što će reći svojoj djeci kada i same postanu majke? Zaista velika pitanja na koja se pod utjecajem suvremenosti jednostavno zaboravlja. I tko ustane protiv toga odmah je etiketiran. Jedan od tih tzv. suvremenika Jean Paul Sartre gledajući to u odnosu na komuniste kojima je pripadao rekao bi da je: »Svaki antikomunist pseto«. Baš umilne riječi!

Ova zbirka pjesama, pak, nikoga ne napada, ona je puna ljubavi i prema svome i prema onome što pripada drugome. Kada je čitamo, postajemo nekako više ljudi, prepoznajemo da smo to i mi sami o čemu pjesnik, rekli bi u Slavoniji, divani. Ulazimo u stalež onih koji znaju što hoće i kamo idu. Spomenuti John od Salisburyja samo bi rekao a koji to stalež: ratnika, molitelja ili djelatnika? Ma svega pomalo, kako to i Smiljanić provodi u svome životu.

Dok razmišlja u ovim kategorijama koje smo kratko ocrtali, čovjek se neizostavno i umori. Razočara ga narod za koji se tako srčano borio. Znamo svi dobro za taj umor posljednjih godina. Ali, prema Smiljaniću, uzmaka nema. Narodu je mjesto pod stijegom kaže naslov njegove posljednje donesene pjesme. Taj će te narod i okruniti i izdati, ali je tvoj i moraš ga voljeti, voditi, za njega se moliti. Kako? Ti koji si prvi/ Stijeg na brijegu razvio/ Ne smiješ s brijega silaziti/ (ukopaj se na brijegu)// A kad se vjetri umire/ Moraš dahtati, dahtati/ Dahom ga pokretati/ Ne dati mu da miruje/ Nek' vijori/ I narod pod stijegom okupljen/ Samo zagrli/ I očevom rukom podragaj po kosi Nadati nam je se da to možemo učiniti i ne dopustiti protivnim glasovima da nas prevare. A oni su neprestano tu oko nas. Mogli bismo reći da se slijevaju u pojam liberalizma. Taj se pojavio prije komunizma i fašizma, ali ih je nadživio. Danas vara puk mesijanskim projektom tržišnog ujedinjenja čitavoga svijeta. Time zapravo postaje treći suvremeni totalitarizam. Čovjek je u njemu razbijen, prepušten samome sebi, stvar koju se odbaci kada nam više ne treba.

Ne govori Smiljanić na ovakav izravni način u svojim pjesmama, ali one su pune stavova koji ovo potvrđuju. Moramo znati tko smo i što smo, moramo jasnim pogledima prodirati kroz tamu koju nam nameću. Ako to ne učinimo, nestat će našeg okoliša ovakvog kakvog znamo. Ne će biti Badnje večeri, kako glasi naslov prve donesene pjesme u prvom ciklusu Gnijezda ljubavi. Sve će se raspršiti. Bori se naš pjesnik protiv toga i u sljedeća četiri ciklusa. Ne stvara pjesmu radi pjesme, kako su to nekada radili umjetnici zavedeni sirenskim zovom prosvjetiteljstva, već stvara pjesmu zbog nutarnje odanosti određenim vrijednostima. Time njegovi stihovi zadržavaju izvornost i međusobnu povezanost, iako govore o različitim stvarima.

Našemu pjesniku nitko ne će ispred prezimena dodati onaj naslov vitez, ali ga hoćemo zapamtiti i kao dobra pjesnika i kao dobra čovjeka. Govorim to na temelju njegovih dosadašnjih zbirki pjesama. U njima je to tako jasno, što se doživljava i kada se pjesnika prvi put u životu susretne. On slijedi svoju zvijezdu duvanjku, kao što njegov prijatelj slijedi onu Gospe širokobriške. A te zvijezde tako su različite od one koju smo nažalost upamtili. Neka je pjesniku, a i svima nama, sretan daljnji hod pod pravim zvijezdama.

Miljenko Stojić