Prikaz knjige: Bruno Lončarić (uredio), Spašavanje povijesti, Riječka nadbiskupija i dr., Rijeka 2019.

Biskup Mile Bogović poznat je hrvatskoj crkvenoj i društvenoj javnosti. Nije ni čudo, puno je toga učinio u svojih 80-ak godina života. Ipak, kada bismo sve to htjeli sažeti, onda bismo mogli pokazati samo Pektoralni križ hrvatskih biskupa, tamo negdje iz 13. st. Biskup ga je Bogović prigrlio kao smjerokaz svoga života. Nije ni čudo, jer je on simbol našega raseljavanja te simbol povezanosti iseljene Hrvatske s maticom domovinom. Pred navalom Turaka 1460. na Modruš, naime, modruški biskup Kristofor s klerom i crkvenim dragocjenostima sklonio se u Novi Vinodolski. I tako je sačuvan ovaj dragocjeni križ. Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini, koju je izgradio biskup Bogović, danas se on nalazi na svetohraništu, na pročelju prema Krbavskom polju i na spomeniku pape Ivana Pavla II. Stoji tu kao poruka i znak nade u našu bolju budućnost.

Kad shvatimo Bogovićevu povezanost s ovim križem, lakše ćemo shvatiti i putanju njegova života. U ovom zborniku ona je prilično dobro ocrtana. No, najbolju je sliku o biskupu Bogoviću dao on sam, iako je obično teško napraviti nešto takvo. U tom napisu došla je do izražaja njegova iskrenost, neposrednost i šaljivost. Ne štedi ni sebe ni drugoga, ali to čini na potpuno prihvatljiv način. Želi jednostavno ući u srž stvari i onda je početi rješavati. Mogli bismo sve to prevesti i kao razmišljanje svojom glavom.

Nije sanjao postati biskupom, ali je sanjao spasiti povijest svoje voljene Like. Zbog toga je potpuno prikladan naslov ovoga zbornika Spašavanje povijesti. Posrećilo mu se pa su ga poslali u Rim učiti povijest koju je volio. Osjećao je da time vraća dug svojoj obitelji i zajednici iz koje potječe. Oca su mu ubili velikosrbi dok je bio još mali, pred očima mu krali povijest. I kako da se ne pobuni i ne dopusti da ga preodgoje, što bi im baš bilo slatko?!

U svome svećeničkom radu bio je kapelan, župnik, odgojitelj, profesor. Sve ga je to pripravilo za službu biskupa novouspostavljene biskupije Gospićko-senjske. Puno prije toga pripravljao je sve to svojim stručnim djelima htijući nam svima otkriti pravu povijest, umjesto one koju su nam pružali jugokomunisti. Nakon uspješnog početka nove biskupije i njezine duhovne i tvarne obnove, Bogović ide dalje. Pada mu na um Crkva hrvatskih mučenika. I uspijeva je u zajedništvu sa svim hrvatskim društvenim slojevima podignuti kao veličanstveni znak našega zajedništva. Nakon toga njegovim zalaganjem biva pokrenuta Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Do umirovljenja ju je uspješno vodio i razvijao. Dovoljno je samo spomenuti popisivanje naših žrtava što države s obje strane granice do dana današnjega nisu u stanju ili ne žele učiniti. Nažalost dvije sjajne namisli još mu nisu uspjele zaživjeti. To je Svehrvatski grob ispod Crkve hrvatskih mučenika na Udbini i Hrvatski križni put koji bi počinjao na Bleiburgu, a završavao na Udbini. »Njihovi« otpori nažalost su sve veći, a njegove tjelesne sile sve manje. No, namisli su tu i bit će ostvarene jednoga dana.

Knjiga pred nama nije samo zbornik više u mnoštvu koje se objelodanjuje. To je putokaz da se mogu učiniti velike stvari kada se usudimo, kada se ne bojimo, kada idemo svojim putem. Potpuno je nevažno što biskupu Bogoviću za sve ovo trenutne hrvatske vlasti ne daju priznanja, a trebale su u trenutcima njegova odlaska u mirovinu. To je samo dokaz da ide pravim putom, a ne kao one odnarođenim. A ima li što važnije od toga?

Miljenko Stojić