Prikaz knjige: Anđelko Mijatović, Ganga – Pismice iz Hercegovine, Imotske krajine, od Duvna, Livna i Kupresa, Drugo prošireno izdanje, Naša Ognjišta, Tomislavgrad, 2004.

Za razliku od prvoga izdanja 1973., u ovoj knjizi je objavljeno oko 4820 pjesama, razvrstanih po motivima abecednim redom. Na kraju knjige je popis kazivača te rječnik arhaizama, tuđica i manje poznatih riječi.

U uvodnoj studiji auktor je naveo teorije o postanku gange. Njih se može razvrstati u tri skupine: historiografsku, lingvističku i uvjetno rečeno poetsku.

Lingvistička skupina polazi od raščlambe samoga imena gange. Jedni korijen toj riječi traže u albanskom, drugi u američkom engleskom. U albanskoj riječi kang pronađeno je značenje pjevanja ili pjesme, dok američki anglizam ima značenje razuzdane i vesele družine koja se zabavlja i pritom pjeva.

Historiografsku skupinu čine prvi pisani izvori koji spominju taj način pjevanja ili pak zabilježeno sjećanja. Oni ne sežu daleko u prošlost i pojavu bilježe tek u vrijeme nakon oslobađanja BiH od osmanske vlasti. Dakle, potkraj XIX. i na početak XX. stoljeća. Njihova je manjkavost što u području snažne usmene tradicije traže pisane izvore kao potvrdu opstojnosti.

Drugi problem i ograničenje povijesnih izvora jest sama narav osmanske vlasti koja je „nevjernike“ držala u podređenom položaju pa je svako glasno manifestiranje identiteta doživljavala kao suprotnost šerijatu i strogo ga kažnjavala. Ako je ganga i bila pjevana, pjevana je daleko izvan naseljenih mjesta.

Uostalom, sličan je slučaj sa slikarstvom, a posebice s kiparstvom koje je islam doživljavao uvredljivim prikazima božanstva, što se posebno odrazilo na kiparsku umjetnost čak i unutar samostanskih zidina u BiH.

Jednom je zgodom bošnjački književnik Dževad Karahasan na tribini u Zagrebu, želeći valjda kulturološki poniziti Hrvate s područja Herceg-Bosne, istaknuo kako od Tomislavgrada pa sve do Dioklecijanove palače u Splita nema nikakve arhitekture.

Djelomično je to točno jer Osmanci nisu dopuštali obnavljati porušene crkve, a od isklesana kamenja srušenih crkava gradili su svoje utvrde ili džamije.

Zato i jest nekadašnja Duvanjska biskupija svoju katedralu smjestila u pećinu pokraj sela Bukovice na Duvanjskom polju.   

Poetske pak teorije, zbog snage i prodornosti gangaškoga pjevanja, korijene traže u dubokoj prošlosti.

Jedni ih, poput Drage Ivaniševića, nalaze još u pradomovini Hrvata, drugi ih vežu s jednom vrstom španjolskog pjevanja, a treći im korijene pronalaze u starom ilirskom nasljeđu.

Kako je riječ o pjevanju skupine u hodnji, gangaški način pjevanja ne bi bio daleko ni od starih germanskih ratničkih pjesama t. zv. barditusa. Naime, ganga je po svojoj vanjštini doista prkosni izraz otpora.  

Povijesna pak potvrda vremenskoga nastanka gange manje je važna od njezine prostorne raširenosti.

Cvjetko Rihtman je utvrdio kako je ganga polifono pjevanje, zapravo ostatak ilirske prakse. Smjestio ga je u područje nešto istočnije od rijeke Cetine do iza Neretve, od Biokova i gorja koje dijeli jugozapadni dio Hercegovine od Jadranskoga mora pa na sjeveru do iza Livna, Kupresa, Prozora i do Ivan Planine.

Gangu pjeva na tom području većinsko hrvatsko pučanstvo.

Milan Nosić se slaže s Rihtmanom da je ganga „relikt ilirske muzičke kulture“ i da se danas pjeva na području od Neretve do Cetine te od Biokova do Vrbasa. Riječ je, smatra, o području ilirskoga plemena Dalmata.

Kroatist Josip Kekez pak drži kako je ganga, premda potječe iz duboke prošlosti, doprla  do naše suvremenosti kao ambijentalna poezija sa svehrvatskim značenjem.

Između ostaloga, smatra, i zato što su ambijenti u kojima je povijesno izvođena, globalno bili nositelji hrvatske sudbine, „što su baš oni Hrvatsku u današnjosti iznijeli na svojim plećima“.

To, po njegovu mišljenju, znači i da ganga tematski prerasta izvedbene ambijente i reagira na opća nacionalna zbivanja.

Fra Robert Jolić u monografiji „Duvno kroz stoljeća“ ističe kako je „ganga naše blago, djedovski poklad, ono što nas je držalo i održalo protiv bura, Turaka, snjegova ili komunista. (…) Ganga je zapravo jecaj, bolni otkucaj srca što ova zemlja sreće nema.

Ali ganga je ujedno i simbol otpora, hrabrosti i ustrajnosti da se opstane, i poruka tuđinu: Ovdje se gine 'za krst časni i slobodu zlatnu!,'

Neki pokušaše gangu ukajditi, staviti note na papir. Ali ne ide. Ona je neuhvatljiva, izmiče. Ona je nestvarna i visoka. Nepobjediva. Kao i ljudi kojima je stoljećima na usnama.“  

Ganga je, dakle, polifoni pjevno-glazbeni oblik koji se razvio u mnoštvo različitih napjeva pa tako postoji imotska, bekijska, posuška, duvanjska ganga i t.d.

Načelno je dvopjev – jedan pjeva, a prate ga, gangaju, svi u jedan glas jedan, dva ili više gangaša.

Predvodnik započinje pjesmu i predvodi ostale.

Mijatović smatra kako su dvostisi gange izvori višetisućljetnoga ljudskoga iskustva s obiljem etnografskih pojmova o pučanstvu i prostora u kome su nastali, ali i kronika svakodnevnih zbivanja u kojima je, uz ona iz svakodnevnoga života, od rođenja do smrti, najviše o ljubavi, sačuvana uspomena i na sva politička zbivanja XX. stoljeća, posebno na sudjelovanja i stradanja u ratovima, na iseljeništvo, tuđinu, na sve ono što je ostavilo traga u kolektivnom sjećanju Hrvata.

Bez obzira na motive pjesama, ona je izraz prkosnoga duha hrvatskoga čovjeka s područja jezgre stare hrvatske države, čija se svijest u kontinuitetu očituje tijekom dugih povijesnih razdoblja, a posebno u vremenima borbe za vlastiti narodni opstanak.     

Osim glazbene starine Hrvati su ovoga područja sačuvali i plesne oblike koji, smatra Miroslav Šilić, (Narodni plesovi, pjesme i običaji Hrvata sjeverne Hercegovine, Završja i Kupreške visoravni, Franjevački muzej i galerija Gorica Livno i Hrvatski kulturna zajednica u Federaciji BiH, Livno/Mostar, 2003.) otkrivaju također duboku starinu, ali i njihovu dugotrajnu opstojnost.

Narod plesnim pokretom izražava svoje duhovno stanje i raspoloženje, a po koreografskom obliku plesna tradicija se odlikuje najčešće kolom zatvorenoga tipa.

Kolanje je najstariji i najviše zastupljen način plesanja. Postoji kolanje bez vokalne pratnje, uz vokalnu pratnju, uz mimičke i imitativne elemente te kolanje različita plesnog i ritmičnog obrasca.

Duboka arhaičnost karakteristična je za za kolo bez vokalne pratnje. To je t. zv. gluho kolo, karakteristično je upravo za područje što je nekad pripadalo plemenu Dalmata.

Uostalom i narodna nošnja Hrvata s ovog područja, između ostaloga, karakteristična je po svojoj košulji – dalmatici, koja još i danas ima svoj međunarodni značaj i uporabu.

Taj nevjerojatni hrvatski stvaralački genij posebno je došao do izražaja u gotovo nemogućim uvjetima pod osmanskom vlašću.

Sanja Cvetnić u studiji (Barokni defter – Studije o likovnim djelima iz XVII. i XVIII. stoljeća u Bosni i Hercegovini“, Leykam internationaln, Zagreb, 2011.) konstatira kako bi djelima hrvatskih umjetnika u BiH koji su djelovali u baroknim stoljećima povijest umjetnosti mogla pristupiti kao endemskim fenomenima, kao zaštićenoj vrsti koja je malobrojna i za koju je čudo da uopće postoji.

Ona napominje kako je osmanska vladavina odredila dvije ključne značajke umjetničke baštine: rijetke pojave baroknih oblika u arhitekturi zbog toga što je novu gradnju bilo teško provesti i veliku prevlast slike nad skulpturom.

Zanimljivo je, tvrdi, i kako su neke od ikonografskih promjena u djelima namijenjenim za sakralni prostor, što su se razvile na poticaj Tridentskoga sabora vrlo brzo zaživjele i na području Bosne Srebrene.

Ikonografski naglasci na svecima i Bogorodici postali su ključnim značajkama katoličkoga identiteta. Sve to prati i liturgijsko posuđe, ruho i predmeti.

Naglašava kako su fratri većinu crkvene opreme uvozili ili naručivali iz Venecije te od umjetnika koji su radili na području mletačke Dalmacije.

Osim Venecijanaca kod Hrvata u BiH pronalazi djela i imena drugih talijanskih škola, slikara srednjoeuropskoga kruga te djela štajerskih i kranjskih umjetnika.

Slike pak nastale prema predlošcima povezuju hrvatsku baštinu u BiH s udaljenim slikarskim središtima Antwerpenom i Bruxellesom.

Premda, navodi, ne postoje svjedočanstva o domaćim kiparima, kronike bilježe imena domaćih graditelja i slikara: neimara Bone iz Kreševa, nakaša oliti pjengatura Tome Salatića iz Breška od Soli, Stipana s Velike, fra Pavla Tokmadžića i Frane Janjića te najpoznatijega među slikarima Duvnjaka fra Mihe Čuića (1750.-1809.) iz Županjca, odnosno Tomislavgrada, koji se i potpisao na svojoj slici Sveto rodbinstvo – Bogorodica s Djetetom, sv. Josip, sv. Ana, i sv. Joakim u refektoriju Franjevačkoga samostana u Visokom.

Unatoč svim pokušajima da Hrvate odstrane, izbrišu i uklone s njihova tisućljetnoga područja, oni opstaju, grade, stvaraju, pjevaju, plešu i slikaju, kako to razvidno pokazuju i navedeni primjeri iz davne i nedavne hrvatske prošlosti.

 

Mate Kovačević