Prikaz knjige: Stjepan Lozo, Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt „Homogena Srbija“ 1941., Naklada Bošković, Split, 2017.

Trebalo je imati poprilično moralne i intelektualne hrabrosti i snage pa krenuti u ovaj potpuno neizvjestan pothvat, koji je kroz prašumu nataloženih laži, povijesnih krivotvorina i sudara s neumoljivom političkom moći vodio u zajamčen neuspjeh, vlastitu propast, a u hrvatskim okolnostima vrlo lako mogao dovesti u pitanje ne samo egzistenciju nego i vlastiti život.

Lozo je nedvojbeno imao dovoljno snage i hrabrosti upustiti se u jednu tako pogibeljnu istraživačku povijesno-političku avanturu, nu bez dovoljno stručne vještine, umijeća, potrebitih alata, dugotrajno strpljivoga rata i upornosti te intelektualnoga poštenja malo je vjerojatno da bi, osim površnoga grebanja po problemu, uspio do kraja realizirati svoj pothvat i javnosti podastrijeti velikosrpsku i jugoslavensku veleprijevaru na kojoj je počivala srpska hegemonija u bivšoj Jugoslaviji sa svim svojim posljedicama što ih i danas osjećamo.

Nakon Lozina pothvata nije potrebna posebna mudrost da bi se velikosrpski projekti, čije se auktorstvo, podrijetlo, mjesto i vrijeme nastanka gube u dimu paklenih magla, ocijenili remek djelima istaljenim na samoj paklenoj vatri, čiji su učinci klevetanjem Hrvata omogućili Srbima da tijekom XX. stoljeća legaliziraju genocid nad hrvatskim narodom te na istrijebljenom prostoru hrvatskih zemalja nasele svoje pučanstvo i tako stvore homogenu Srbiju.

Koliko su bile uvjerljive te srpske klevete najbolje svjedoči njihov utjecaj na tadašnju njemačku nacističku kao i savezničke politike, vatikansku diplomaciju, ali i na nesnalaženja tadašnjih hrvatskih vojnih i civilnih vlasti pa sve do današnje aktualne paradigme koju uz pristaše šefa srpske manjine u Hrvatskoj Milorada Pupovca zastupaju današnji mediji i prosvjetna politika.       

Lozo je razvidno dokumentirao velikosrpski genocid nad Hrvatima koji je bio pomno planiran i vojno-politički vođen kao strateški projekt. Provodili su i četnici i partizani već 1941. godine.

Kao sastavni dio projekta s početkom genocida nad Hrvatima istodobno je krenula i snažna kampanja klevetanja Hrvata za genocid nad Srbima, koji, Hrvati, jasno svjedoči ova knjiga, nikad nisu počinili.

Vrhunac velikosrpskoga projekta ostvaren je potkraj Drugoga svjetskog rata, 1945. kada su nad Hrvatima, kako Lozo tvrdi, i u svjetskim razmjerima počinjeni jedinstveni masovni zločini industrije smrti. Nakon toga je nad Hrvatima, uz komunističku diktaturu, uspostavljena i svojevrsna srpska hegemonija.

Podsjeća kako je ideja teritorijalnoga širenja srpske države i istrjebljenje nesrpskoga stanovništva na ciljanim prostorima razmatrana i ostvarivana na razne načine djelovanjem suvremene srpske države nastale početkom XIX. stoljeća.

Dokumentira kako je ideja genocida nad Hrvatima rezultat razvoja velikosrpske ideologije u dužem vremenskom razdoblju te ističe kako je ona dorađena i snažno izložena u projektu „Homogena Srbija“, što ga je u lipnju 1941. u pisanoj formi pustio u promet bosanski Srbin, odvjetnik Stevan Moljević.

U uvodnom dijelu „Homogena Srbija“ poziva na ponovnu uspostavu države Srbije, nestale uspostavom monarhističke Jugoslavije 1918. te najavljuje njezino ekstremno proširenje na hrvatske zemlje.

Po tom projektu, podsjeća, zapadna granica takve „Velike Srbije“ išla bi, približno crtom Virovitica – Karlovac – Karlobag, a okupacija hrvatskih prostora postigla bi se vojno-političkim djelovanjem na kraju Drugoga svjetskog rata, „odmah pri uskrsu Jugoslavije“.

Na tako zaposjednutom prostoru, navodi, žurno bi se kao „svršen čin“ provela genocidna kampanja nad Hrvatima i nacionalnim manjinama kako bi Velika Srbija postala homogena, naseljena samo Srbima.

Projekt predviđa obnovu Jugoslavije kao neuravnotežene federacije s tri federalne jedinice – Velikom Srbijom, Slovenijom i malom Hrvatskom nad kojom bi bila uspostavljena srpska hegemonija kao dio projekta dugoročnog nestanka Hrvata.

U uvodnom dijelu Moljević plasira izmišljenu optužbu o genocidnosti Hrvata jer su oni navodno i u Prvom svjetskom ratu i u vremenu dotadašnjega postojanja NDH, do lipnja 1941. godine „s planom išli za istrjebljenjem Srba“.

Lozo ocjenjuje kako se radi o temeljnoj fazi tada dizajnirane velikosrpske propagande, koju istodobno iznosi i Valerijanov memorandum Srpske pravoslavne crkve, a koju imenuje „strateškom klevetom Hrvata“.

Jasno dokumentira kako Moljević nema nikakve osnove za tvrdnju da su Hrvati planski išli za istrjebljenjem Srba, a posebno ne u smislu fizičke likvidacije, za razliku od Moljevićeva projekta koji, kako kaže, studijski promišljeno i eksplicitno ima plan „za istrjebljenje“ Hrvata.

Dokazuje kako Valerijanov memorandum predstavlja temeljnu sastavnicu srpske protuhrvatske strateške propagande. Riječ je, navodi, o projektu ozloglašavanja Hrvata sastavljenom od nekoliko dokumenta istovrsnoga sadržaja, karaktera i uloge, koji su izašli iz radionice pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve te pušteni u promet u ljeto 1941.

Napominje kako je Valerijanov memorandum u prvoj inačici proizveden kad i „Homogena Srbija“ u lipnju 1941. Proizvođači su mu bili ljudi velikosrpskog miljea kojima je pripadao i Moljević.

Obrazlaže kako je Valerijanov memorandum, uz izmišljenu optužbu o genocidu nad Srbima u NDH, iznosio i patološki dimenzionirane brojke od 100 tisuća srpskih žrtava do kraja lipnja 1941., odnosno 180 tisuća do početka kolovoza te godine.

Lozo je u svom radu donio dovoljan broj podataka i pouzdanih činjenica iz kojih se vidi da je upitno iznosi li broj srpskih žrtava do kraja lipnja po svim osnovama i 1 posto od oglašenoga Valerijanova broja.

U taj 1 posto žrtava spadaju i vojni gubitci nastali kao rezultat srpske Vidovdanske pobune proti hrvatskoj državi.

Razvidno argumentira kako je cilj izmišljene i „patogeno dimenzionirana kleveta Hrvata za genocid nad Srbima“ bio provedba izravno suprotnoga, srpskoga genocida nad Hrvatima, koji je i počeo u lipnju 1941.

Tako dimenzionirana kleveta imala je dalekosežne posljedice. Obilježavanjem Hrvata kao iznimno teških zločinaca protiv čovječnosti imala je funkciju spriječiti život bilo kakvoj hrvatskoj državi, što se učinkovitim pokazivalo i tijekom Domovinskoga rata, a posebno u ratu protiv Hrvata u n BiH.

Naime, Moljevićeva i Valerijanova iskustva vješto je rabila i muslimanska strana u ratu protiv Hrvata, koji se i danas, samo upravo sličnim sredstvima vodi kako bi se Hrvate iskorijenilo iz Herceg-Bosne.  

Lozo je kritikom izvora, akribičnim utvrđivanjem znanstvenih činjenica pokazao kako je navodni zločin pogubljenja od 140 do oko 200 nedužnih srpskih seljaka na Koritskoj jami (Golubnjači) u istočnoj Hercegovini 4. lipnja 1941. bila samo propagandna konstrukcija.

Vrijednost te činjenice u nastavku rada bila mu je višestruko korisna i vodila ga prema dalekosežnim zaključcima. Ona je mu je prije svega bila egzemplar, potom i polazište, nu ne i jedino, koje mu je omogućilo, kako navodi, bitnu promjenu paradigme o srpskoj Vidovdanskoj pobuni u istočnoj Hercegovini u lipnju 1941. pa posljedično i odnosima Hrvata i Srba uopće u Drugom svjetskom ratu.

Sličnom je istraživačkom upornošću i metodologijom raskrinkao mitove o navodnom srpskom stradanju Ljubuškom, Duvnu, Livnu, sjevernoj Dalmaciji, jugozapadnoj Lici, a što je pod nazivom t. zv. ustanaka opravdavalo istrjebljenje Hrvata s područja Grahova, Drvara, dijelova Dalmacije i Like.

Jednako, akribijom ustanovio je strateško klevetanje Hrvata na Banovini posebno u Glini i Veljunu čime se opet pravdalo uništavanje hrvatskoga naroda.  

Lozo je u ostvarivanju velikosrpskih ciljeva raščlanio i posebnu ulogu što su je imali četnici hrvatskoga etničkog podrijetla.

Tu nastranu pojavu obradio je na primjeru pisca propagatora Đure (Jure) Vilovića koji se u neprekinutom procesu od mlađih dana, kako navodi, deformirao u protuhrvatskog ekstremista.

Upozorio je i na slične pojave u partizanskom pokretu što se očitovalo u porukama srpske propagande da „pošteni“ Hrvati sami likvidiraju Hrvate „izdajnike“.

Dokazuje i kako koncepcija „Homogena Srbija“ nije završen proces. Naknadno je razrađivana i kao kolonizatorski postupak za genocid nad Hrvatima te naseljavanje Srba na hrvatskim etničkim prostorima.

Smatra kako razvidnost genocida nad Hrvatima, karakter genocidnih postupaka pokolja i progona upotpunjuju masovni zločini partizanskih postrojba nad Hrvatima od kraja 1944. do lipnja 1945.

Ocjenjuje kako to po povijesnoj srži bio samo nastavak genocida na što su ga od 1941. provodili četnici.

Utvrdio je kako projekt „Homogena Srbija“ nije bio napušten ni nakon njegova necjelovita uspjeh te konstatira kako postoje pouzdani podatci da se on nastavio razvijati, što svjedoče postupci tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku 90-ih godina.

Lozina knjiga ima dalekosežno značenje. Ona će tijekom vremena postati stožac oko kojeg će se okretati sva buduća povijesna istraživanja Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj.

Iscrpno pak istraživanje, koje zalazi u pozadinu velikosrpske strategije i njezinih političkih ciljeva omogućilo je uvid u modele funkcioniranja srpske politike, koju danas na hrvatskoj političkoj pozornici nije teško prepoznati u djelovanju Pupovčevih pristaša, ali i znatnoga dijela hrvatske politike koji se opire bilo kakvoj lustraciji povijesti od nečistih i zločinačkih nanosa, koji prikrivaju stvarne političke ciljeve svojih nositelja.

Mate Kovačević