Prikaz knjige: Davor Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2018.

Različite političko-medijske skupine u Hrvatskoj već više od dva desetljeća manipuliraju muslimansko-hrvatskim ratom u BiH, pripisujući uglavnom Hrvatima odgovornost za poticanje tog sukoba. Riječ je uglavnom o aktivistima propaloga jugoslavenskoga državnog koncepta, kojima je BiH trebala poslužiti kao kvasac za uspostavu neke nove jugoslavenske zajednice. Ekspertizu iz 2004. američkoga vojnoga povjesničara Charlesa R. Shradera, „Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni /Vojna povijest, 1992.-1994./“ zatrpala je, doduše bezvrijedna, ali mnogobrojna propagandna literatura.

Zato Marijanova studija nije tek odgovor manipulatorima, nego uz Shradera i vrlo ozbiljan rad koji se temelji na dostupnim vjerodostojnim povijesnim izvorima. Upravo zato ona ima svoju posebnu vrijednost.

U uvodnom dijelu studije sažeta je povijest područja koje tvori današnju BiH. Naime, ona je sastavljeno od dvije bivše feudalne zemlje – Bosanske banovine i Humskoga kneštva (Hercegovine) koje su u jednom povijesnom trenutku činile Bosansko kraljevstvo te prostora zapadno od rijeke Vrbasa što je do osmanskoga zaposjedanja Bihaća 1592. bilo sastavnim dijelom Kraljevine Hrvatske. Uostalom, zbog etničke i vjerske istovjetnosti s Hrvatima, bosanski su vladari priznavali vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva.

Zbog sličnih razloga i Osmanci su u najvećem razdoblju svoje vlasti cjelokupni prostor uredili kao jednu upravnu jedinicu, nazvavši je Bosanski pašaluk. U takvom stanju područje je dočekalo i austro-ugarsku upravu, a monarhistička Jugoslavija je područje razdijelila na više upravnih jedinica. Pred sam početak Drugoga svjetskog rata, 1939. formirana je Banovina Hrvatska koja je prostorno bar formalno riješila hrvatsko pitanje unutar tadašnje Jugoslavije.

Hrvatski nacionalisti su zbog političkoga utjecaja muslimanskih Hrvata u obnovljenu državu 1941. godine uključili i preostali hrvatski povijesni i etnički prostor u BiH sve do istočne granice na rijeci Drini.

Komunisti su pak unutar svoje Jugoslavije prostor ustrojili na podlozi austro-ugarskoga protektorata, a na podreučju takve BiH Hrvati su postali apsolutnim gubitnicima. Desetkovani su masovnim smaknućima u poraću. Hrvatski jezik je istisnut iz javne uporabe, a ostatak je Hrvata bio prisiljen na egzodus.

Obrađene su i političke strategije sva tri naroda s početka devedesetih godina XX. stoljeća. Dok je Srbima i Muslimanima politički cilj bio zaposjedanje cjelokupne BiH, hrvatska se politička strategija zbog demografskih gubitaka usredotočila isključivo na borbu za uspostavom teritorijalne autonomije.

U kaosu koji je nastao srpskom agresijom na hrvatsko mjesto Ravno i muslimanskim kalkuliranjem o karaktera rata oblikovanim u Izetbegovićevoj izreci kako „ovo nije naš rat“ te pretvaranjem BiH u poligon za vođenje rata protiv Republike Hrvatske,područja s većinskim hrvatskim stanovništvom od Livna, preko Tomislavgrada i Prozora pa do Čapljine i Stoca postala su teritorijalna osnova Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i Hrvatskoga vijeća obrane (HVO), a kasnije i Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Utvrdio je kako Odluka o osnivanju Herceg-Bosne nije imala ustavno-pravni karakter jer se temeljila na Ustavu tadašnje SR BiH i slovila je kao osnivački akt lokalne samouprave. Svrha udruživanja bila je obrana života i imovine bosanskohercegovačkih Hrvata u uvjetima rata u Hrvatskoj i nefunkcioniranja sustava vlasti u BiH.

Marijan smatra kako je tada središnji dio hrvatsko-muslimanskih odnošaja bila Herceg-Bosna i odnos prema njoj. Muslimanima je, tvrdi, ona bila neprihvatljiva jer su smatrali da je ona samo prijelazno razdoblje za pripajanje Hrvatskoj.

U poslijedaytonskom razdoblju, a područje Herceg-Bosne još je ranije Washingtonskim sporazumom 1994. uklopljeno u županijski sustav zajedničke muslimansko-hrvatske Federacije, pokazalo se da muslimanskoj politici ipak nije bio trn u oko samo Herceg-Bosna, nego općenito hrvatski narod u BiH, koji je muslimanskom vodstvu postao smetnja za uspostavu islamske države.

Herceg-Bosna je, naime, u promidžbenom ratu poslužila muslimanskoj strani kao argument u međunarodnoj javnosti za optužbe o hrvatskom separatizmu, a u domaćoj uporabi imala je višestruko značenje – pojačavala je proces kristaliziranja muslimanske nacije i razdvajala muslimane od eventualne integracije u hrvatstvo te poticala etničko čišćenje hrvatskih naselja u muslimanskom okruženju.

Studija obrađuje oružane snage – vojske i paravojske te Armiju BiH i HVO te izgrede i sukobe 1992. godine. Kronološki su obrađeni tijek rata kroz velike sukobe u Gornjem Vakufu i Lašvanskoj dolini, rat u Hercegovini, središnjoj Bosni te dolinama Vrbasa i Rame.

Posebno je obrađena i uloga Srba u muslimansko-hrvatskom ratu te potpisivanje Washingtonskoga sporazuma, kojim završava kratkotrajni muslimansko-hrvatski oružani sukob.

Obrađeni su zločini i kazne, logori, zatvori i zatočenici te etnička čišćenja i međunarodna pravda.

U komparativnoj analizi zaključio je kako su zločine što su ih počinili pojedini pripadnici hrvatskih snaga – Ahmići, Stupni Do i Vrbanja – bila mjesta na crti bojišta i sva s muslimanskim ili većinski muslimanskim stanovništvom.

Muslimanski pak zločini počinjeni su u uvjetima izrazite brojčane nadmoći, često u mjestima s većinskim muslimanskim stanovništvom (Maljine, Trusina).

Premda je nedovoljno naglašeno, iz navedenoga se ipak može zaključiti kako su Ahmići, Stupni Do i Vrbanja bili posve legitimni vojni ciljevi, za razliku od mjesta u kojima su stradali Hrvati kao rezultat muslimanske politike etničkoga čišćenja prostora.

Jasno dokumentira kako je kod HVO-a ubijanje zarobljenika bilo iznimno rijetko, za razliku Armije BiH, koja taj postupak likvidacijačesto koristila, posebice u središnjoj Bosni, gdje su za zločine nad Hrvatima i drugim „nevjernicima“ bili zaduženi „vjerski ratnici“ iz islamskih zemalja i 7. muslimanske brigade.

Pripadnici Armije BiH ubili su i dvojicu svećenika u Fojnici, što je Izetbegović pokušao relativizirati optužbom kako „ima naznaka da je to učinila jedna ustaška grupa“.

Raščlambom je utvrdio i kako je dio muslimanskih zločina, poput onih u Doljanima i Uzdolu bio izvan svih civilizacijskih uzusa i svrstao ih u kategoriji terorizma. Upade Armije BiH u Doljane i odvođenje zarobljenika u logor u Jablanici, usporedio je s upadima i ponašanjem novovjekih osmanskih akindžija.

Zaključio je i kako zbog različitih političkih ciljeva okolnost da su Hrvati i Muslimani 1992. imali istoga neprijatelja nije bio temelj za izgradnju skladnih međusobnih odnosa, a kamoli za savezništvo. Muslimani htjeli unitarnu državu, a Hrvati teritorijalnu autonomiju. U političkoj igri s Hrvatima Izetbegović je, smatra, samo dosljedno provodio programske smjernice izrečene 1990. u Velikoj Kladuši kad je izjavio da dvojbe nema ili „građanska republika“ ili „građanski rat“.

Još jasnije to je potvrdio kad je u Skupštini 1991. poručio da bi zbog suverene Bosne žrtvovao mir, što je, smatra Marijan, bio logičan slijed stajališta autora „Islamske deklaracije“. One su po njegovu mišljenju strategijska nit bez koje se ne može shvatiti muslimansko-hrvatski sukob.

Argumentira kako je muslimansko-hrvatski rat potaknut odlukom da se odmah nakon osnivanju 3. korpusa u dolinu Vrbasa dovede 305. brdska brigada Armije BiH sastavljene od prognanih Muslimana iz Jajca. Time nije bila narušena samo ravnoteža snaga, nego je doveden u pitanje i strategijski objekt na prijevoju Makljen, koji je nadzirao HVO, a odakle su vodili putovi u srednju Bosnu i dolinu Neretve.

Naglasio je kako su Hrvati tek muslimanskim napadom na HVO Konjic, sredinom travnja 1993., shvatili da su tu više ne radi o povremenim izgredima nego o pravom ratu. Slijedio potom rat za teritorij, obilježen nizom zločina i protjerivanjem stanovništva. Utvrdio je kako su tom ratu Hrvati počinili manje zla od Muslimana, a su zato kao narod lošije su prošli.

Tijekom 1992. između Armije BiH i HVO-a zbio se niz međusobnih izgreda i sukoba. Najpoznatiji je onaj u listopadu u Prozoru. Tada je HVO odstranio muslimanske snage i ograničio ih na istočni dio općine.

Taj pak sukob bio je dio širega obračuna koji je počeo u Novom Travniku. HVO je nekoliko puta demonstrira silu pa i ondje gdje možda nije trebalo, no Armija BiH nije radila demonstraciju sile, ona je išla do kraja, odnosno do vojne pobjede, čiji je redoviti pratitelj bilo etničko čišćenje prostora od Hrvata.

Prvi je put to primijenila u Konjicu u travnju 1993., nakon čega je i HVO bio prisiljen i sam poduzimati takve postupke. No zbog dolaska velikoga broja muslimanskih prognanika i viktimizacije Muslimana postupci HVO-a, tvrdi, izazivali su osude, dok su istovjetni muslimanski postupci bili ignorirani.

Smatra kako su Muslimani u cjelini bolje prošli u ratu pa ga iz te perspektive i danas pravdaju kao nužan čin. Armija BiH ratovala je za teritorij koji je najvećim dijelom etnički očistila.

Utvrdio je kako je pobijedila u etnički miješanim područjima na kojima je prije izbijanja otvorenoga sukoba demografska slika promijenjena u korist Muslimana.

Na područjima gdje je bila uspostavljena crta razdvajanja, smatra kako ni Armija BiH ni HVO nisu imali znatnijih uspjeha. Operacija „Neretva“ u dolini Neretve Armije BiH nije uspjela jednako kao što nije uspjeli ni operacija „Buna“ HVO-a u dolini Vrbasa.

Jednako tako nisu uspjeli ni pokušaji Armije BiH da ovlada Lašvanskom dolinom i Žepčem.

Zaključio je kako je konsolidirani HVO 1993. uz povremene krize postupno preuzimao inicijativu, a početkom 1994. s operacijom Tvigi-94, u „Rami i dolinama Lepenice, Lašve i Vrbasa, tvrdi, znatno je bolje stajao od Armije BiH.

U prosincu 1993. i siječnju 1994. HVO je u dolini Lašve, napominje, uz maksimalan napor izdržao napadaje višestruko brojnije Armije BiH pa su neuspješni muslimanski napadaji prijetili su potpunim raspadom 3. korpusa Armije BiH.

Upravo zbog vojnoga neuspjeha, smatra, Izetbegović je pristao na Washingtonski sporazum i završetak rata s Hrvatima.

Odgovor pak na pitanje zašto je međunarodnoj zajednici bio prihvatljiviji muslimanski, a kasnije bošnjački nacionalizam od hrvatskoga regionalizma, Marijan je potražio u potpori velikoga dijela međunarodne zajednice opstanku Jugoslavije.

Kako rat Srbije protiv Hrvatske nije bio rat jedne republike protiv druge, nego rat Srba protiv Hrvata, on je izravno uključivao teritorij BiH i jedan dio njezina stanovništva. Upravo su na tom području međunarodne politike samo čekale hrvatski „krivi korak“.

Nestankom pakJugoslavije te promjenom političkih odnošaja u svijetu otvorit će se u dogledno vrijeme i put za uspostavu hrvatske teritorijalne jedinice kako bi u BiH i Hrvati mogli biti jednakopravni sa Srbima i Bošnjacima.

Knjiga je rađena uglavnom na temelju hrvatske građe te dostupnih izvora muslimanske i srpske strane. Posebno poglavlje muslimansko-hrvatskoga rata još će dugo vremena ostati tajnom – sve dok istraživačima ne bude dostupna građa britanskih, ali arhiva drugih velikih sila zainteresiranih za rezultate rata u BiH.

Najbolje to demonstriraju odluke Haaškoga tribunala, koji očito pokušava promijeniti rezultate rata u BiH.

Glavne pak uzroke i ciljeve ratnih strategija u BiH napokon je netko dovoljno vojnohistoriografski potkovan ozbiljnije obradio i s hrvatske strane.

 

Mate Kovačević