Prikaz knjige: Ivica (Ivo) Lučić, Uzroci rata – Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine, Despot Infinitus i Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013.

Zbog još uvijek različitih nu ipak djelotvornih silnica vrlo su rijetke analitične, argumentirane i utemeljene studije o problemima suvremene povijesti, a još je manje onih koje se bave protuslovnim suvremenim pitanjima.

Naime, ekspanzivne silnice nastoje učvrstiti i što uvjerljivije oblikovati priču ili pripovjedni narativ kojim opravdavaju vlastite postupke ili pak preko tih priča i narativa i dalje traže međunarodno opravdanje pa i potporu za svoje postupke.

Narativi i priče poražene ili strane u uzmicanju uglavnom imaju suprotne predznake pa oni stvarnom ili izmišljenom viktimizacijom pokušavaju izazvati sućut međunarodne javnosti, kako bi zadobili legitimitet jednakopravne strane u sukobu.

E pa Lučićeva knjiga, unatoč tomu što obrađuje još uvijek svježe povijesne događaje, nije samo puka suprotnost oportunizmu dviju navedenih metoda, nego je inteligentno složen skup znanstvenih i istraživačkih postupaka i iz njih dobivenih činjenica, utemeljenih na povijesnim, uglavnom bosanskohercegovačkim izvorima, kojima auktor nemilosrdno raskrinkava aktualne mitove, poglavito one na kojima se pokušava legitimirati prevlast bošnjačko-muslimanske strane u Federaciji BiH, a potom i u cijeloj zemlji.

Održavanjem takvih mitova BiH bi se pretvorila u ekskluzivno muslimansko-bošnjačku državu, dok bi istodobno druga dva naroda u njoj - Hrvati i Srbi – postali posve nevažne manjine i nebitni politički čimbenici.

Nakon uvodne rasprave, Lučić je knjigu strukturirao u tri dijela. U prvom je obradio BiH u razdoblju poslije smrti jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza Tita, dakle, osamdesete godine prošloga stoljeća s posebnim naglaskom na manifestiranje hrvatskoga otpora jugokominstičkom režimu.

Otpor se objektivno najsnažnije očitovao na području Duvna, čemu su svojom protuhrvatskom politikom posebno pridonosile i bosanskohercegovačke vlasti, podjednako one u kojima je prevlast imala srpska, kao i one u kojima je prevladavala muslimanska strana.

Većinski hrvatski i katolički kraj, brojna ekonomska i politička emigracija, malobrojna i slaba partijska organizacija, franjevački samostan s trojicom, zbog politike, kažnjavanih svećenika te utjecajan časopis „Naša ognjišta“ bili su više nego dostatni razlozi da Duvno u očima bosanskohercegovačkih jugokomunista bude označeno žarištem hrvatskoga nacionalizma.

Neprijateljskim je posebno smatran časopis „Naša ognjišta“ koji je tiskan na hrvatskom jeziku, a nije obrađivao samo vjerska, nego i pitanja kulturnoga i društvenog života.

Partiji je k tomu izniman problem bio oko 250 Duvnjaka koji su bili članovi raznih političkih organizacija u emigraciji, a koji su, kako je smatrala, neprestano nastojali pridobiti što više radnika na privremenom radu u inozemstvu.

Dodatni problem tadašnjem režimu bio je kako zaustaviti mladost u pjevanju hrvatskih pjesama pa su se o t. zv, Brišnjičkom slučaju nakon jednoga gangaškog koncerta 1984. raspisale sve jugoslavenske novine.

Nu nije bio samo problem u pjevanju, nego i u postojanosti te hrvatske mladosti koja ni po cijenu zatvorske kazne nije odavala „kolovođe“. Sudcu su samo poručili da radi svoj posao, zajednički prihvatili osudu i otišli na izdržavanje zatvorske kazne.

Duvanjski otpor kulminirao je potkraj 80-ih godina masovnim prosvjedima što je u konačnici rezultiralo vraćanjem imena mjestu Tomislavgrad, koje su nakon sloma hrvatske države zabranile komunističke vlasti.

Lučić smatra kako su događaji u Duvnu označili povratak na javnu scenu „zaboravljenoga naroda“, koji je poslije jugoslavenske okupacije gotovo pola stoljeća bio ne samo zaboravljen nego i zabranjen.

Na temelju hrvatskoga otpora i nepriznavanja bilo kakve jugoslavenske države izgrađen je još tijekom Drugoga svjetskog rata stereotip o Hrvatima iz Hercegovine, koji se održao sve do danas. Jasno to svjedoči aktualna izjava bivšega predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, koji tvrdi kako su u ratu hercegovački fratri na Širokom Brijegu bili legitiman cilj jugoslavenskim partizanima.

Naime, samo u veljači 1945. partizani su u Širokom Brijegu i oko njega ubili 30 fratara, među kojima i 12 profesora širokobriješke gomanzije. Tijekom pak rata i nakon njega ukupno su ubili 66 hercegovačkih fratara i 13 svjetovnih svećenika.

Jednako kao što Josipović nastupa danas, tako su pripremajući velikosrpsku agresiju svojedobno nastupali Vuk Drašković svojim romanom „Nož“ te Mirko Kovač pripovijetkom „Dan i noć“ u kojoj je iscrtao lik fratra koljača podrijetlom „negdje iz Duvna“.

Lučić je temeljito obradio i mučno rađanje višestranačja u BiH te svojevrsno nesnalaženje muslimanske politike, koja će u konačnici dovesti do dugoročne blokade zemlje i njezina manje ili više uspješna rastrojavanja.

Treći pak dio knjige razgolićuje mit o podjeli BiH u Karađorđevu pa je on, zbog iscrpne i opsežne raščlambe i najbolji dio ove knjige.

Jasno je dokumentiran nastanak t. zv. NR (SR) BiH tijekom Drugoga svjetskog rata u sklopu revolucionarnoga programa Komunističke partije Jugoslavije.

BiH je, dokazuje, konstituirana voljom i interesom Komunističke partije Jugoslavije i srpskoga naroda koji je dominirao partizanskim komunističkim pokretom.

Smatra kako je smisao njezina stvaranja bio u jačanju Jugoslavije, rušenju NDH i pridobivanju Muslimana na svoju stranu te u onemogućivanju obnave ili stvaranja održive hrvatske federalne jedinice.

Zamišljena je i realizirana kao instrument vlasti KPJ, ali i kao izraz srpskih nacionalnih interesa.

Naime, zbog srpske protimbe, komunisti se nisu htjeli vratiti na pozicije iz 1939. i priznati Banovinu. Unitarna Jugoslavija nije bila moguća nakon iskustva s Banovinom i NDH, jer bi to značilo da nova vlast ipak daje mnogo manje od onoga što je davala srbijanska vlast u međuratnoj Jugoslaviji ili pak ono što su donijeli hrvatski nacionalisti 1941.

Zato su, ističe Lučić, formirane federalne jedinice, koje su bile neka vrst nacionalne iluzije, jer je srpski etno-nacionalni interes i prostor bio zaštićen načelom konstitutivnosti.

Oni su bili u Srbiji jedini konstitutivni narod, jedan od dvaju, a kasnije od tri konstitutivna naroda u BiH i jedan od dva konstitutivna naroda u Hrvatskoj.

Kasnije će, 1966., zbog prijetećega srpskog nacionalizma zamaskirana u centralizam, unitarizam i jugoslavenstvo, Tito promijeniti politiku u BiH.

Ta se promjena temeljila ponajprije na priznanju muslimanske nacije 1968., a BiH je ustavnim amandmanima iz 1971. te Ustavom iz 1974. dobila obilježja društveno-političke zajednice koja je po pravima i dužnostima postala ravna s ostalim republika.

Takvim rješenjem na račun općina i regija ojačane su republičke institucije što je vodilo prema republičkom etatizmu. Društvena pak integracija u BiH, smatra Lučić, nije počivala na zajedničkoj povijesti, nego je reducirana na srpske ustanke i partizansku epiku ustanaka, savjetovanja i ofenziva.

Pokazuje to činjenicom da je jezik nametan političkom prisilom, a republičke simbole, navodi, predstavljala je zastava koja je bila umanjena jugoslavenska trobojnica na crvenom partijskom barjaku.

I grb te republike bio bez povijesne utemeljenosti. Naime, navodi Lućić, činila su ga dva dimnjaka uokvirena žitom s crvenom zvijezdom na vrhu pa je glavni integrativni čimbenik društva postao kult J. B. Tita koji je u BiH imao gotovo religiozni status.

Tako je BiH formalno, ali i stvarno postala Jugoslavija u malom pa iz te njezine definicije proistječu i gotovo svi njezini politički problemi – od snažne potpore pristaša ostataka jugokomunističkoga režima do fanatičnoga muslimanskoga jugoslavenstva.

Mitovi pak, a posebno onaj t. zv. hrvatsko-srpskoj podjeli BiH, što ga je Lučić iznimno detaljno raščlanio u ovoj studiji, počivaju na tradicionalnoj boljševičkoj raspodjeli podjednake krivnje na hrvatsku i srpsku buržoaziju za raspad Jugoslavije 1941., ali i 1991.

Ta ideologija u konačnici nije sačuvala jedinstvenu državu. Naime, mit o hrvatsko-srpskoj podjeli BiH omogućio je doduše dovršetak procesa pretvaranja muslimana u bošnjačku naciju, a time i spriječio njihovo snažnije povezivanje s Hrvatima, što je posljedično dovelo do podjele države na jedinstven srpski i nejedinstven bošnjački entitet.

U većinski bošnjačkom entitetu hrvatski narod traži prostor za vlastiti opstanak. Županijski sustav u Federaciji jest stanovit okvir, koji u konačnici, nakon završetka nacionalne bošnjačke integracije vodi i prema teritorijalnoj integraciji jedne i druge nacije.

S druge pak strane treba biti pošten i priznati kako je bošnjačka promidžba, za razliku od znanstvenih istraživanja, nadigrala hrvatsku stranu i kad su u pitanju mitovi o hrvatsko-srpskoj podjeli BiH, rušenju Staroga mosta u Mostaru, navodnoj tisućgodišnjoj državnosti, bogumilstvu ili muslimanskom antifašizmu, što je sve imalo znatnoga utjecaja na politiku i njezinu produženu ruku – Međunarodni tribunal u Haagu.

Promidžbom se, naime, dobivaju ili gube ratovi, za razliku od znanosti koja tek naknadno i bez utjecaja na političke odluke hladno konstatira činjenice.

Aktualna međunarodna uprava, što je sasvim razumljivo, nije podložna utjecajima znanosti, nego politikama svojih gospodara. Zato i nije riješila bosanskohercegovački problem, nego ga zasad samo drži zamrznutim, a po potrebi će raditi opet na izgradnji različitih mitova ne držeći se posve naravno povijesnih i stvarnih činjenica.

 

Mate Kovačević