Drugo izdanje povijesnog romana “Vječni nemir prognanih s očevog ognjišta” (Pula-Rijeka, 2018, 495 str.) Josipa-Joze Marića predstavljeno je u subotu, 14. travnja 2018., u lijepom prostoru Čitaonice kluba umirovljenika u samom centru Pule. Publiku su činili uglavnom Hrvati protjerani iz Kotor Varoša, jer se autor bavi događajima na tom prostoru, a naročito zbivanjima 1992. godine.

Igor Žic, glavni urednik časopisa “Književna Rijeka” i ujedno urednik ovog romana između ostalog, rekao je o autoru i knjizi:

“Josip-Jozo Marić rodio se u Donjim Krajevima, u Kotor Varošu, nedaleko kule Hrvoja Vukčića Hrvatinića 1939. godine. U zavičaju je završio osnovnu školu. Ostalo školovanje nastavio je i završio u Rijeci, gdje je i magistrirao na Ekonomskom fakultetu, te u Zagrebu, gdje je stekao diplomu fakulteta Političkih znanosti. Radio je u građevinarstvu, školstvu, bankarstvu, saobraćaju, općinskoj upravi, te brodogradnji. Pisanjem se ozbiljnije počeo baviti nakon studija, ali mnogi uradci su mu izgubljeni u posljednjem ratu. Autor je pet zbirki poezije, s više od 330 pjesama.

Nezavisno od poezije, glavno djelo mu je obiman, vrlo ambiciozan roman “Vječni nemir prognanih s očevog ognjišta”, koji je pisao od 2006. do 2013. Na rukopisu tog romana radio sam gotovo tri mjeseca tijekom 2013. godine. Objavio sam i poglavlje “Crni petak” u “Književnoj Rijeci” (br. 2/2013.), kao najavu knjige i predstavljanje autora. Tada je knjigu tehnički i grafički uredio Draženko Linić i predstavili smo je početkom 2014. u Puli. Na žalost, g. Linić imao je velikih zdravstvenih problema posljednjih godinu i pol dana, pa je drugo izdanje romana tehnički presložila - uvažavajući razne ispravke, napomene i nadopune autora - Vanesa Ujčić Ožbolt.            

Drugo izdanje nadopunjeno je s 60 stranica karata i popisima ubijenih Hrvata u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu na području Kotor Varoša. Ti podaci postaju mračan okvir njegovog povijesnog romana, pisanog u duhu Andrićevog literarnog traga, no bez jezičnih i stilskih bravura tipičnih za tog hrvatskog i bosanskog i jugoslavenskog pisca. Kako to zvuči možete čuti iz slijedeće ulomka s početka knjige, u kojem se radnja odvija početkom XX. stoljeća.

“...Imali smo životnih teškoća naročito kad su nam djeca bila manja. Ponekad ni kruha nismo imali, ni što obući djeci, ni svog krova nad glavom, ali sve je to iza nas i ne ponovilo se. Sada smo među viđenijim obiteljima u selu. Vidio si kako nedjeljom kod crkve ljudi nas pozdravljaju i žele pričati sa nama. Čak i oni koji su se durili na mene, ne znam zbog čega, sada su ljubazni i htjeli bi mi stisnuti ruku. Sve ide nabolje otkad si dobio službu. Jest da ima i onih, ali hvala Bogu u manjem broju, koji se pokazuju onakvim možda kakvi nisu, ali nam možda rade o glavi. Oni ne vole ni sami sebe pa kako mogu drugog cijeniti.Takvi su u stanju zlo učiniti čovjeku i popiti ga u čaši vode i ako ništa nije kriv, to je loše. Čovjek prvo mjesto daje Stvoritelju, onda sebi, pa svojoj obitelji i bližnjima. Ako toga nema, nema ni blagoslova, napretka i sreće. Zla ima i njega se treba čuvati. Ali kako prepoznati zlo u čovjeku kada je sakriveno?” (str. 26-27)

Upravo s odgovorom na ovo pitanje, dakle kako prepoznati zlo u čovjeku, kad je skriveno, Marić se bavi cijelo vrijeme. No, neki fatalizam, tako tipičan za Bosnu, često prigušuje - pravedan! - gnjev. Katoličanstvo je održalo Hrvate u Bosni tijekom teških stoljeća, no istovremeno je usadilo u ljude i neku skrušenost, koja može biti pogubna u odsudnim trenucima... Da, i taj čudni fatalizam, mirenje s nevoljama, ma koliko bile strašne.

Marićev roman, pisan jednostavnim stilom, stradanju Hrvata daje emocionalnost. Ratovi dolaze i prolaze, a za Hrvate Bosna je veliko stratište. Najbolji dijelovi Marićevog romana su oni u kojima direktno opisuje svoju i sudbinu sebi bliskih osoba i njihovo stradanje.

Knjiga je, u prvom redu, namijenjena svim onim Hrvatima izbjeglim s područja Kotor Varoša, koji se sada dva puta godišnje okupljaju na tom području spaljene i opljačkane zemlje: za Uskrs i Velu Gospu. Poruka ovog romana je mračna i vrlo upozoravajuća. Krvavo potiskivanje Hrvata iz Bosne i njihovo svođenje na Zapadnu Hercegovinu govori nam da je etničko čišćenje dalo genocidne rezultate u tzv. Republici Srpskoj.

Da postoji malo državotvorne strategije Ministarstvo kulture Republike Hrvatske financiralo bi projekte poput Marićevog romana, u smislu očuvanja sjećanje na mračne događaje i stradanja Hrvata, na isti onaj način kako to rade, recimo Židovi, koji desetljećima skupljaju svjedočanstva o židovskim stradanjima. I snimaju ih za budućnost, da se stradanja ne zaborave. Svjedočanstva o tome, čuvaju i esuli, Talijani izbjegli iz Rijeke i Istre, koji ih objavljuju u svojim časopisima. A Hrvati to ne rade?! Naprotiv, ponekad se čini sve da se sjećanja na te događaje omalovaže.

Marićev roman postaje neželjeno svjedočanstvo teškog stradanja Hrvata. Knjiga, koja je dugo i teško nastajala i koja se teško probija i do šireg čitateljstva, ima svoju duboku unutrašnju logiku i razlog svog postojanja. Njeno katoličanstvo je oporo, ali njeno svjedočenje Istine dugo će se čuti!” - završio je Žic.

Osim urednika, govorio je i Viktor Grgić, čiju je strašnu sudbinu Marić opisao u svom romanu. On je bio odveden na strijeljanje u samom Kotor Varošu, zajedno s dva brata. I dok su braća bila ubijena, on je, zahvaljujući neobičnoj sreći, bio samo ranjen i uspio je pobjeći. Govorio je o vremenima stradanja i nizao pojedinačne tragične sudbine Hrvata.

Na kraju je kratko govorio i sam autor, koji se zahvalio svima koji su ga došli podržati. Cijelo predstavljanje bilo je ispunjeno jakim emocijama, zbog oživljavanja jednog tragičnog razdoblja. Danas su Hrvati s područja Kotor Varoša rasuti po cijelom svijetu.

 

Mila Marušić