Od veliko hrvatskog glumca, vjernika, domoljuba i plemenitog čovjeka, Josipa Zovka, u petak, 12. travnja, na komemoraciji u Hrvatskom narodnom kazalištu Split oprostile su se kolege, rodbina, prijatelji i brojni štovatelji, koji su još jednom podsjetili na glumačku, ljudsku i vjerničku veličinu Josipove nezaboravne životne, kazališne i filmske uloge.

Od Josipa Zovka, oprostio se ravnatelj HNK-a Split Goran Golovko, koji je kazao: „Okupili smo se danas kako bismo, kao kazališna obitelj uputili posljednji pozdrav, našem dragom Jozi. Koliko god bila poetična i istinita, ona Šekspirova 'cijeli svijet je samo pozornica i svi ljudi na njoj samo glumci'. Sjećajući se na našega Josipa, ne možemo se oteti dojmu, da je ovaj svijet za njega bio pretijesan. Njegova plemenitost, kao i njegova želja, za traženjem svih sredstava kojima se može ostvariti ljepši, plemenitiji, i bolji svijet, titrala tako duboko u njemu, da ju je znao projecirati, ne samo na ovoj pozornici i pred kamerama, nego kao i čovjek, koji nas je uvijek podsjećao na to, koliko jedni prema drugima trebamo biti bolji, plemenitiji i iskreniji. Često je znao na našim sastancima drame ukazivati na to, koliko nam je potrebno ljudsko, a onda i umjetničko zajedništvo. Težak je ovo gubitak za naše Kazalište, za cjelokupno naše glumište, a glumca koji će tako plemenito igrati te svoje plemenite osobenjake teško ćemo više imati među nama.“

Potom su pročitani telegrami sućuti koje su uputili glumački ansambl ZKM-a i Snježana Abramović-Miljković, Joško Ševo, Miljenko Đuran, Bruna Bebić i Nikola Ivošević, Dražen Kin.

Zatim su se od Josipa oprostile kolege s Akademije, a prvi se oprostio Trpimir Jurkić, koji je kazao „Dragi Jozo, svaki put se dogodi isto. Svaki put, u trenutku kad saznamo ili s bliski ljudima podijelimo jednu ovako strašnu vijest, mi izgovorimo tek nekoliko nemoćnih riječi i rečenica, a onda zašutimo, priznajući i sebi i drugima, da zapravo nemamo, i ne znamo, što reći. Zašto nas tek tragedije, prisile, natjeraju, da prestanemo drugog gledati kao 'podrazumijevati“ kao činjenicu, koja se eto, nekom slučajnošću životnih okolnosti umiješala u naš život. Zašto smo sebi oduzeli tu radost prepoznavanja drugog kao jedinstven i neponovljiv dar… Neću sada nabrajati sve ono što si odigrao, sva lica u kojima si se tako silovito davao. Neću jer, taj lik, Tvoj lik, časnog viteza, jedini je važan. Radije ti na kraju želim pročitati, jednu pjesmu, tebi bliskog vrgorčanina Ivana Grljušića, u kojoj Don Kihot ovako govori svom Sanču: 'Ali Gospodine moj, u ovo vrijeme, u ovo vrijeme hladno, u ovo vrijeme gladno, u ovo vrijeme ludo, u ovo vrijeme hudo, u ovo vrijeme svemira, u ovo vrijeme nemira, u ovo vrijeme bura, u ovo vrijeme što gura, u ovo vrijeme trke, u ovo vrijeme zbrke, u ovo vrijeme smoga, u ovo vrijeme bez Boga, u ovo vrijeme vrelo, u ovo vrijeme zrelo, u ovo vrijeme bogato, u ovo vrijeme rogato, u ovo vrijeme krvi, u ovo vrijeme što mrvi, u ovo vrijeme, Gospodine moj, u ovo vrijeme zlata, u ovo vrijeme plakata, u ovo vrijeme vjere, u ovo vrijeme bez mjere, u ovo vrijeme lijepo, u ovo vrijeme slijep, u ovo vrijeme ružno, u ovo vrijeme nužno, u ovo vrijeme. Sančo moj, mi ono krenusmo u ime Ljubavi.'“

Dragi Jozo, u tom i takvom vremenu, mi krenusmo i putovasmo skupa u ime ljubavi, ne sumnjam da si ti na kraju svoga vremena doputovao u čistu Ljubav i da je sa tvog lica izbrisan svaki trag tuge. Doviđenja ti dragi, časni Viteže.“

Zatim je Elvis Bošnjak kazao: „Ovo je jedan od najteži izlazaka na ovu scenu, u mom životu. Ovih dana smo najviše puta čuli rečenicu 'mi smo obitelj'. Mislim da je to točno, bez obzira koliko nas stvari ponekad dijeli, koliko smo različiti i što u ovom poslu znamo zaboraviti. Mi jesmo obitelj, mi provodimo toliko vremena zajedno. U tih trideset godina, koliko smo s Jozom boravili na ovo sceni, izmijenili smo mnoštvo uloga. Zaista možemo reći, da se poznajemo na jedan način, na koji se nitko ne poznaje… Dan nakon Jozine pogibelji, pokušali smo započeti probu. Sjedili smo u potpunoj nepomičnoj tišini. Zavezani tom tišinu, kao u nekom gropu. Nismo se mogli pogledati, nismo mogli ni izustit nijednu riječ. Proba je počela i jako brzo je stala. Tajana nije mogla dalje. Tajana je stala, i rekla: 'kad bi ti samo znao koliko smo te voljeli'. Adrijana je rekla 'moramo se svi voljeti'. Taj dan mi je Trpimira poslao poruka koja je nekako ovako glasila 'Bože reci mu sve one lijepe riječi koje mu nismo za života rekli ili smo mu ih rekli prekasno…' Dok smo sjedili u toj prostoriji, osjećali smo da smo izgubili nekog svoga, nekog tko je naša obitelj. U toj kazališnoj obitelji, čovjek upozna jako puno osobitih ljudi, među tim osobit ljudima, mislim da je Jozo Zovko bio najposebniji. Od prvog dana, kada je nas deset ušlo u ovo Kazalište, svatko sa svojim nadama. Josip je bio sasvim poseban čovjek, čovjek koji je došao u kazalište, koji je imao najmanje općih informacija o kazalištu i najmanja očekivanja što će se tu zbiti. Prvi je, od svih nas, doživio uspjeh. Možda je uspjeh došao prebrzo… Bio je poseban. Tamo gdje smo mi nalazili sasvim jasne, jednostavne odgovore, Josip je uvijek postavljao pitanje, što je obilježilo njegov život, i kazališni i van kazališta. Mi smo se često pitali i odustajali, a on je ostao i pitao se sam. On se rado družio i prijateljeva s nama, ali je bio osobenjak, pustinjak, koji sam traži svoja pitanja, i postavljao ih je sebi do kraj.

Josip je bio vjernik. To svi znamo. Vjerovao je u Boga i vjerovao je u milost Isusa Krista i na njegovom ormariću u garderobi zalijepljena je slika Bogorodice. Neka bude Josipu, u to što je vjerovao. Neka bude tako. Samo se nadam, da je Josip našao svoje odgovore. Bog ti dao pokoj, moj Jozo!“- kazao je Elvis.

Zatim je Tajana Jovanović sva o suzama kazala: „Zašto ti Jozo, zašto dječja duša, netko tako dobar plemenit i neiskvaren? Nisi ti Jozo, za ovo vrijeme, Jozo moj! Kad smo upisali Akademiju bio si visoki štrkljavac, uvijek nasmijan, dječački milo dijete, a kada su prošle godine, pretvorio si se u divnog, lijepog i zgodnog muškarca… Bio si nježan prema svima, neki su u tebi to prepoznali, te ti tako uzvraćali, a neki nažalost ne. A to te bolio i razaralo. Ti si svijet htio drugačiji. A onda, kao u pjesmi, slika stradanja, što se baš za nas zalijepe, prvo otac, onda i tragična sudbina tvoga brata. Patim sa sprovoda, iznad bratova groba, kad je majka naricala, a ti uz nju, skamenjen u nevjerici. Otada nisi bio isti, osjetljiva duša postao si ranjivija. Polako si se udaljavao od nas. Jedino još preko nekih poruka s i bio s nekima od nas u kontaktu. Falit ćeš Jozo na sceni, kao sjećanje na Nosoroga i posljednjoj ulozi vatrogasca. Kako si nas uveseljavao izlaskom na scenu. Falit ćeš nam na sastancima drame kada smo slušali tvoja filozofska i lucidna izlaganja o teatru i o kolegijalnom odnosu, o životu. Falit će nam veliki dječak s neiskvarenom dušom.“

Komemoracija je završila isječkom, iz „Smrt trgovačkog putnika“. Snažnim i dugim pljesak ispraćen je umjetnik i čovjek, imoćanin Josip Zovko, glumac Hrvatskog narodnog kazališta Split, koji je poginuo u prometnoj nesreći na Grudskom Vrilu u Bosni i Hercegovini, u srijedu, 3. ožujka, pokopan je, u subotu, 6. travnja u rodnom Berinovcu (Općina Lokvičići) u župi Krista Kralja.

I na kraju, naš Jozo, TI koji si BIO JEDNOSTAVNO TAKAV, mi Tvoji dragi prijatelji (Mate, Nada, Pero, Mira, Dragica, Neno, Mila) rastajemo se s Tobom, u ovom ovozemnom životu, pjesmom „Gospa Marija“ (Antuna Gustava Matoš) koju si najviše volio i koju si uvijek krasnoslovio svojim Trima Majkama koje si najviše u životu volio: nebeskoj Majci Mariji, Majci Domovini i svojoj zemaljskoj majci Mariji.

             Gospa Marija

„Ima jedna mala gospa Marija,

što sve mi draža biva što je starija.

Jer ona me je prvog trudno rodila,

za ručicu me slabu vodila.

Prva me na ovom svijetu volila,

prva se za mene Bogu molila.

Kupala me suzom, Bog joj platio,

Anđeo joj suzom suzu vratio.

Dojila me mlijekom svoje ljubavi,

učila me ovaj jezik ubavi.

Kojim ću i onda slatko tepati,

kada ću za plotom možda krepati.

Samo tebe volim, draga nacijo,

samo tebi služim, oj, Kroacijo.

Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,

za te živim, samo za te, amen!“

                   (Antun Gustav Matoš)

Dragica Zeljko Selak