Hrvatska je jedina zemlja koja sustavno radi u korist svoje štete. Obasipa nagradama sve što pljuje po njoj, što je crni i ocrnjuje bez da se studioznije uđe u to, povijesno provjeri. Više je nego očito da se dobro napreduje i živi od pljuvanja po Hrvatskoj i od stalnoga nametanja krivnje Hrvatskoj.

Kako to da nema filmova o koncentracijskim logorima u Srbiji, kao da ih nije ni bilo, a bilo ih je ... daleko više nego u Hrvatskoj. Nisam pobornik Pavelića, osuđujem zločine, žalim za i jednom jedinom prolivenom suzom i nepravdom prema bilo kome a kamo li djeci, starčadi i nejači, o zločinu niti da ne govorim, ali sam pobornik istine, grozim se na podmetanja i življenju na stalnome nametanju krivnje RH, ugroze, s ratovima iza leđa, s bremenitim bremenom na leđima. Sve rečeno zorno govori tko nam je zauzeo kulturnu scenu i upravlja, vlada njome. Niti jedan film o Domovinskom ratu nije najavljivan po medijima i HRT – u kao ovaj.

Nagrađivani film Dnevnik Diane Budisavljević, dugometražni igrani prvijenac redateljice Dane Budisavljević, priča je o zaboravljenoj heroini iz Drugog svjetskog rata, ne onoj koja je bacala bombe i nosila pištolj, već je kao pripadnica građanskog sloja pokrenula akciju u kojoj je iz logora spašeno više od deset tisuća djece. Glavnu ulogu tumači Alma Prica.

Po riječima redateljice, film prikazuje i predratnu građansku klasu u Zagrebu koja je bila multietnička i multikonfesionalna i koja je dala veliki otpor ustašama i fašizmu, a nakon '45. je postala nevidljiva.

Dnevnik Diane Budisavljević premijerno je prikazan prošle godine na Pulskom filmskom festivalu, gdje je osvojio šest nagrada, među kojima i nagradu za najbolji hrvatski film.

U filmu glume i Igor Samobor, Ermin Bravo, Mirjana Karanović, Areta Ćurković te drugi. Scenaristice su Dana Budisavljević i Jelena Paljan, a urednica Lada Džidić Barić.

Oni koji se zauzimaju za istinu, šikanirani su iz tog prostora, oni su bedaci „seljačine“ marginalci, polu pismeni i što sve ne. Ispada da je dovoljno pljunuti, zna se gdje i po kome, i odmah si na kulturnome tronu u RH.

Kad bi bila istina priča o zaboravljenoj heroini iz Drugog svjetskog rata,

Pita se s pravom Mladen Pavković i ne samo on. Pitaju se mnogi. Pitam se i sam. A povjesničari šute.

Što je tu sporno? Prvo, da je navodna Diana u državi u kojoj su na snazi bili rasni zakoni, bez problema, i to usred Zagreba, gdje je bila i vlast NDH, mogla raditi što je htjela. Dok se drugi nisu smjeli ni kretati, ona je u svom stanu (sic!) pokretala riskantne akcije, a to nisu ni vidjeli ni znali oni koji su bili na vlasti!? Uz to, i suprug joj je navodno proglašen „nepodobnim“, što znači da su ustaše i te kako morale paziti na njezinu obitelj, što će reći da takva žena u to vrijeme nije bez dopuštenja smjela se ni kretati zagrebačkim ulicama, a kamoli odlaziti u ustaške logore i spašavati djecu, „kao da ide na tržnicu“. I to ni manje ni više već njih ravno – 10.000! Film ne govori o tome tko su joj bili glavni pomagači, a oni su po logici u to vrijeme jedino mogli biti komunisti i partizani, jer zbog čega bi joj ustaše dopustile da one koje su oni odveli u logore nakon toga „spašava“ nekakva Diana? I ne samo to. Ustaše su joj dozvolile da tako veliki broj djece tijekom čitavog rata nesmetano vozi do Zagreba i drugdje (tko se mogao u to doba nesmetano kretati?), a dali su joj mogućnost da ide „od sela do sela“ i da traži i nalazi smještaj za tako veliki broj djece!

Kad bi i to bila istina, a nije, zbog čega su onda komunisti i partizani nakon II. svjetskog rata, kako redateljica kaže, „prešutjeli Dianu i njezinu humanitarnu akciju“? Pa, da je od svega toga samo pet ili deset posto istine to se nikako ne bi moglo prešutjeti gotovo 80 godina, tim prije što su partizani „narodnim herojima“ proglašavali i pojedine četnike koji su im se pridružili na kraju rata, ili pak djecu poput Boška Buhe!

Nema ga u austrijskim kinima

Priča o Diani Budisavljević nije ništa drugo nego izmišljena priča, tim prije što redateljica sve do danas nije podastrla ni jedan valjani dokaz u njezinu istinitost.

Da je to istina, ako ovu „humanitarku“ nisu zapazili Titovi junaci, onda bi je zapazili i okitili svim mogućim priznanjima – Austrijanci, jer oni takvu „junakinju“ sigurno nisu imali.

A postavlja se i pitanje: kako to da se film ne prikazuje u austrijskim kinima, već uglavnom u Hrvatskoj i Srbiji, gdje ga hvala jedni te isti - jadni “jugoslavenski“ kritičari, uglavnom njih pet-šest (dobro raspoređenih)?

Hoćemo li dobiti odgovore na postavljena pitanja mi koji se pitamo. Sumnjam. Dobiti ćemo etikete, jer one su argumenti ti koji pljuju. Pljuni i zalijepi, tako to radi probrana kulturna elita u RH, a „seljačine“ postavljaju pitanja, istražuju i vole LIJEPU NAŠU.

Nikola Šimić Tonin