U moru vijesti izravno ili neizravno vezanih uz džihadističke napade u svijetu, koji su obilježili ovo božićno-novogodišnje vrijeme, za oko mi je je zapela jedna naizgled minorna priča. Na prvi pogled priča s margina nekretninskog biznisa: Arapi masovno kupuju nekretnine na planini Vlašić u susjednoj BiH. Kupuju praktički cijela sela, ne pitajući za cijenu.

Naoko, to je tek jedna u nizu priča o arapskim nekretninskim akvizicijama u susjednoj državi, poglavito u njezinu većem, bošnjačko-hrvatskom entitetu. Usporedno s velikim investicijama, uključujući i investicije u hotelska naselja u planinama oko Sarajeva (Igman, Jahorina, Bjelašnica) i drugdje, u BiH počinju dolaziti i novi stanari iz arapskog svijeta.

Dijelovi Sarajeva koje su napustili Srbi već su popunjeni muslimanima iz arapskih zemalja. Na jugozapadnim izlazima iz grada, u općini Tarčin, napravljeno je novo turističko rezidencijalno naselje zatvorenog tipa isključivo za stanare iz arapskih zemalja – Sarajevo Osenik Resort. Naselje broji 160 kuća, zaštićeno je od pogleda visokim ogradama. Bosanskohercegovački mediji govore kako je "Bosancima" zabranjen ulazak. Zapravo, zabranjen je ulaz svima kojima to vlasnici žele zabraniti. U ovom slučaju, svima onima koje vlasnici smatraju "nevjernicima". Nešto istočnije od Sarajevo Osenik Resorta, na jugoistočnom prilazu Sarajevu, u općini Trnovo, isti investitor, "Buroj Property Development" iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, gradi najveći turistički grad u jugoistočnoj Europi – Buroj Ozon. Investicija je "teška" oko 15 milijardi kuna. Presudan kriterij za odabir lokacije navodno je bio čisti zrak, bogat ozonom.

No ipak, pored svih tih velikih projekata, koji ukazuju na jureću islamizaciju bošnjačko-hrvatskog entiteta u BiH ekonomskim i kulturno-religijskim sredstvima, moju pozornost su privukle baš vijesti o novim stanarima iz arapskog svijeta u selima na planini Vlašić, iznad Travnika. Postoje razlozi za to, povijesne i simbolične prirode. Na Vlašiću je, naime, prije četvrt stoljeća počelo ono zbog čega se danas u antiterorističkoj analitici BiH smatra "kolijevkom suvremenog džihadizma". U selima na istočnim obroncima Vlašića, iznad Travnika i Lašvanske doline, osnovani su 1992./1993. prvi vojni logori za obuku džihadista u Europi: Mehurići i Orašac. "Učiteljsku" jezgru činili su strani islamski borci, Bin Ladenovi veterani rata u Afganistanu. U tim su logorima i oko njih, onom prastarom VHS kamerom, vrlo amaterski snimljeni prvi Al-Qa'idini videospotovi za promociju džihada na Zapadu. Replike tih videospotova, snimljene u vrhunskoj produkciji i najsuvremenijoj HD tehnici, danas možete vidjeti u promidžbi džihadističkih mreža diljem svijeta. U tim je spotovima prvi vođa mudžahedina u BiH, Saudijac Abdurahman Al Dosari, poznatiji pod ratno-umjetničkim imenom kao šeik Abdulaziz Riđobradi, proglasio BiH bazom za širenje džihada u Europi. Ondje je nastala promidžbena karta te njihove Bosne kao džihadističke baze, čije se granice manje-više poklapaju s granicama današnje Federacije BiH, uključujući izlaz na Savu i izlaz na more dolinom Neretve, prošireno teritorijem Republike Hrvatske južno do Dubrovnika.

Iz logora za obuku džihadista u Mehurićima i Orašcu nije doslovce pokorena Europa, kako su najavljivali tadašnji vođe islamskih boraca, ali je iz njih upravo nad Hrvatima srednje Bosne pravljen i gotovo dovršen modelski primjer islamizacije određenih područja u Europi. Prva je faza tog modela bila pokrivena ratom u BiH, osobito muslimansko-hrvatskim ratom. No model se počeo graditi i prije njegove eskalacije, zastrašivanjem Hrvata-katolika, ali i preostalih Srba-pravoslavaca koji su ostali živjeti na tom području. Činili su to najprije agresivnom propagandom i masovnim sitnim kaznenim djelima, ponajviše krađama. No u jeku rata, u kojem su činjeni mnogo teži i masovniji zločini, nitko nije obraćao pažnju na ideologiju koja motivira te krađe i prijeteću propagandu. Pa čak ni same žrtve tih napada, a kamoli lokalna ili međunarodna politika, nisu iz toga iščitavale da učenici džihada iz Mehurića i Orašca time demonstriraju svoje pravo na imovinu i život "nevjernika".

Slično motivirane krađe i prijestupi događaju se danas diljem Europe. Za vrijeme muslimansko-hrvatskog rata iseljavanje pod prijetnjom je poticano obrednim zločinima, nad ratnim zarobljenicima i civilima koje danas prepoznajemo kao klasičan rukopis džihadističkog terora: odsijecanje glava, ispuštanje krvi, vađenje organa, razni oblici tjelesnog sakaćenja... U ratu, ti su zločini (Lašva, Miletići, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Maljine-Bikoši...) iz različitih razloga (među ostalim i zbog sprječavanja širenja panike) zataškavani i od samih žrtava i od međunarodnih promatrača.

Drugi put su zataškani pred sudovima: i pred Haaškim sudom i pred lokalnim sudovima. Iz političkih razloga Haaški sud je izbjegao utvrditi kaznenu odgovornost za zločine nad Hrvatima u srednjoj Bosni u kojima su sudjelovali islamski borci. Jer u tu je odgovornost ugrađen i dio bošnjačkih političkih, vojnih i vjerskih struktura, uz čiju su potporu islamski borci ondje djelovali. S tim istim strukturama međunarodna zajednica je u vrijeme podizanja optužnica i suđenja u Haagu gradila, pa i danas gradi, postdaytonsku BiH. Lokalni bosanskohercegovački sudovi su to još manje mogli rasvijetliti jer su izravno personalno ili utjecajem bili i ostali premreženi samim sudionicima ili pomagačima zločina.

U međuvremenu, proces postupne islamizacije srednje Bosne je nastavljen, različitim sredstvima: odvraćanjem Hrvata od povratka zastrašivanjem i poslijeratnim terorističkim aktima (uključujući i nikad riješeno ubojstvo federalnog doministra policije Joze Leutara), izbornim inženjeringom na štetu Hrvata (tzv. Berrijevi amandmani su samo najpoznatiji primjer), sveobuhvatnom korupcijom, koja podrazumijeva i korupciju i "kupnju" hrvatskih političara, poduzetnika i državnih službenika, velikim ulaganjima islamskih zemalja u vjersko-kulturno-obrazovnu, a potom i u (naoko) ekonomsku infrastrukturu...

Kada se novi arapski stanari dosele u Miletiće, na obroncima Vlašića, bit će to simboličan kraj procesa. Miletići su, naime, bili jedino hrvatsko selo u susjedstvu prvog džihadističkog logora u Europi, u Mehurićima. Ondje su islamski borci iz obližnjeg logora u travnju 1993. počinili obredno ubojstvo četvorice nenaoružanih muškaraca iz obitelji Pavlović. Selo je otad jezovito pusto.

Kada se u nekadašnje "nevjerničko" susjedstvo nekadašnjeg prvog džihadističkog logora u Europi dosele novi stanari iz arapskog svijeta, bit će to na razini simbolike znak da je prostor osvojen. Već četvrt stoljeća i hrvatska i zapadna politika odbijaju čitati tu simboliku. Ili, kao što reče bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić, polažući jesenas kamen temeljac za izgradnju arapskog turističkog grada Buroj Ozon na Bjelašnici: "Ovakvih bi projekata trebalo biti više... Ovo bi trebala biti poruka da se na ovakvim i drugim mjestima isplati ulagati..."

Projekti su već tu, i dalje stižu. Samo ne znam hoće li više itko moći kontrolirati njihove posljedice.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija