Dana 11. rujna 2016.g u Hrvatskoj se prvi put održavaju izvanredni parlamentarni izbori. Pred tim izborima, gotovo bi se moglo reći da se osjeća u zraku neka strepnja.

Zabrinjava stanje hrvatskoga nacionalnog duha, duha naroda koji u političkom smislu nije sazreo, da bi pragmatično postupao i da bi se opredjelio za najracionalniju soluciju budućeg , ili barem naredne četiri godine, stanja hrvatske države.

Rezultat izbora će pokazati tragičnost podjele u hrvatskom narodu, po onoj najgoroj mogućoj razdjelnici – svjetonazoru. Svjetonazor će biti taj koji će odlučiti koliko će koja stranka dobiti glasova. Nikakvi gospodarski programi, pa i oni najbolji neće povući glasače, kao što ni najnesposobniji političar neće biti kažnjen ni uskraćen glasovima, bez obzira što je iza njegovog vladanja ostala pustoš, rasulo, bijeg naroda iz zemlje, zapuštena sela, velika nezaposlenost, jad i bijeda ili ukratko da je njihovim vladanjem Hrvatska postala – šaka jada.

Ta svjetonazorska razdjelnica ima i svoju geografsku podjelu, gdje županije na sjeverozapadu Hrvatske, kao i ona istarska i goranska većinski podržavaju neokomunizam i njihovu gotovo suludu politiku koja se manifestira nerazumnim političkim izjavama, nepromišljenim postupcima, bez i najmanje političke uglađenosti, ali nažalost i bez ikakve odgovornosti, pa i ozbiljnosti u vođenju politike. Što se to događa s narodom u tim dijelovima Hrvatske?

Ta svjetonazorska podjeljenost ima i svoju okomicu, jer su na političku scenu stupili i oni bliski anarhistima, koji će dobiti najmanje nekoliko mandata.

Također su na političku scenu stupili tzv. mostovci, koji su blago rečeno manje više glavni krivci za izvanredne izbore i neuspjeh vlade. Idu pod parolom da ih ne zanimaju fotelje, već reforme i prosperitet Hrvatske. Zar bi narod trebao još jednom nasjesti na njihove priče. Pokazali su se kao politički nepragmatični, vrlo kruti i neprilagodljivi, a posebno su se pokazali – da ih zanimaju samo visoke političke pozicije. Toliko su se grčevito borili da se dočepaju najvažnijih političkih resora i izražavali želju da politički dominiraju.

Tu je i kategorija zagrebačkog gradonačelnika, njegova nerealna ambicija da postane Premijer. U političkom smislu veliki lukavac koji još nikada nije izravno odgovorio ni na jedno novinarsko pitanje, već bi svaki put dao odgovor na nešto što ga nitko nije pitao. Za prosuditi je da mu politika na osobnom planu služi kao nekakav izlaz.

Tu je i kategorija “krajnje desnice”, kakve zapravo u Hrvatskoj nema. Oni su se pokazali dosad politički najnesposobnijim, riječ je o pravašima, koji se nikako ne uspijevaju ujediniti u jednu istinski pravu pravašku stranku. Samo zbog toga rijetko na kojim izborima prođu izborni prag.

Tu je i kategorija koja se zove HDZ, pomalo nesigurna, pomalo izgubljena, neodlučna, nesposobna politički dominirati, a za to ima sve preduvjete. Njen je najveći promašaj što unutar svoje populacije nije uzgojila snažnu političku elitu, posebno na vrhu stranke. Bez snažnih političkih kadrova nema ni uspješne politike.

O stanju duha onih cca 40% koji nikada i ne izlaze na izbore, uzaludno je i govoriti, jer je to u političkom smislu zabetonirano stanje. Tako se Hrvatska u političkom smislu uglavnom djeli na lijevi i desni svjetonazor i na nezainteresirani dio naroda koji broji oko 40% populacije. Njihovo je geslo – Može i bez mene, nije me briga.

Za ove parlamentarne izbore, promidžba je mlitava, nitko ne pokazuje veliku političku snagu, niti su zainteresirali narod da iziđe na izbore.

Na kraju biti će tako kako će biti. Tu su i lažne agencije kao istraživači raspoloženja naroda. Njihove ankete nikada nisu odgovarale stvarnosti, barem kod velike većine tih agencija. I što na kraju reći, ono što se politički kuhalo i prokuhavalo to ćemo dobiti na trpezu.

 

Mile Prpa