Pravu narav nekog vremena prepoznajemo tek kada prođe. Plodove onoga što se zbiva danas kušat ćemo sutra. Kada se činilo da se u zapadnom svijetu sprema odlučujući sraz globalista i suverenista, u priču se umiješala fatalna Korona, i sve okrenula naglavačke. Novi razdor dijelom ide po starim šavovima, ali najvećim dijelom stvara nove podjele. Prosvjedi protiv epidemioloških mjera diljem Europe ukazuju na to da će upravo te podjele u narednom razdoblju biti okosnica glavnih političkih sukoba u društvu.

Doduše, takozvani ljevičari intuitivno pozdravljaju represiju, etiketiranje i prisilno cijepljenje, dok se, uvjetno rečeno, konzervativci protive prisili. No, na duže staze stvari će se sve više komplicirati, nova dinamika društvenih podjela potiskivat će staru.

Jedna društvena skupina, bolje reći kasta, našla se u posebno delikatnoj situaciji. To su ljudi medicinske profesije te srodnih znanstvenih disciplina, biologije i biokemije, pa i znanstvena zajednica u cjelini. Oni s jedne strane već dvije godine ponavljaju kako se o kobnom virusu vrlo malo zna, a s druge strane stavljeni su u poziciju da s pijedestala nove religije, znanosti, izriču apodiktičke tvrdnje o bolesti, mjerama za njezino suzbijanje, liječenju, a sve više i o uskraćivanju temeljnih ljudskih sloboda pod izlikom borbe protiv ''nevidljivog neprijatelja''. Sumnjivo je i to što znanstvenici koji podupiru službeni narativ postaju svojevrsne medijske zvijezde, a oni koji se usude primijetiti štogod što se u njega ne uklapa bivaju preko noći pretvoreni u neznalice, teoretičare urote i bezveznjake. Rezultat toga jest da se Vlatka Pokos prometnula u lučonošu znanstvene istine, a doktor Gordan Lauc zatucanog mračnjaka i šarlatana.

Upravo je slučaj doktora Lauca primjer da je prošlo vrijeme kada je bavljenje znanošću bila svojevrsna zona komfora daleko od svakodnevnih političkih prepucavanja. Ovih dana dok se sjećamo hrabrosti i žrtve vukovarskih branitelja, suočavamo s potrebom jedne druge vrste hrabrosti i druge vrste žrtve. Hrabrost koja se danas traži jest hrabrost neovisnog mišljenja, a cijena koju treba biti spreman platiti jest mogućnost isključivanja. Za sada isključivanja iz javnog života, u budućnosti možda iz života uopće. Stoga je Laucov istup od 16. studenoga čin iznimne hrabrosti: ''Ako ne želite da Vlada 'glumi Tita' i propisuje kako trebate čuvati svoje zdravlje, uvjerite nekoga tko se boji (bilo virusa, bilo cjepiva) da paničari bez razloga, izađite na mirni prosvjed, pošaljite pismo u Vladu, pišite medijima, nazovite ih i kažite im svoje mišljenje. Poduzmite bilo što (naravno u granicama zakona) kako biste pokazali Vladi da se ne slažete s ovim što su napravili. Ako vi nastavite šutjeti, a oni koji se boje uz potporu pandemijskog marketinga nastave širiti strah, 'mjere' će samo biti sve strože i strože…''

Kako vrijeme bude odmicalo, liječnici će sve više biti prisiljeni da se opredjeljuju, da izlaze iz zone komfora. Znanstvenici biomedicinskih znanosti još i više. Naravno, prije ili kasnije svi ćemo se morati opredijeliti jer neke europske zemlje već najavljuju obvezno cijepljenje, a to kada jednom krene, ide dalje po principu spojenih posuda. Stoga će hrabrost ljudi poput Gordana Lauca, premda se u ovom trenutku ne doima spektakularnom kao hrabrost branitelja u ratu, postajati sve važnija u borbi protiv puzajućeg totalitarizma. A da se ta borba zahuktava, izvjesno je. Šačicu liječnika i znanstvenika koji su još ranije digli svoj glas protiv 'covid politike' mediji su već uspjeli prokazati kao čudake, teoretičare urote i isključiti iz rasprave, tako da je istup doktora Lauca, donedavno člana Vladina savjeta, vjetar u leđa onima koji se opiru slijepom slijeđenju ''mjera''. Premda ne sumnjam da će medijski odred za odstrjel s Vlatkom Pokos i Zoranom Šprajcem u prvim redovima učiniti sve da i Lauca dezavuira. Junaštvo našeg doba ogledat će se prije svega u spremnosti da se pobijedi vlastiti strah od isključenja.

Što se tiče subotnjeg prosvjeda na Trgu bana Jelačića, znakovite su dvije-tri stvari. Prvi put nakon ranih devedesetih kada su vatrene govore držali fra Tomislav Duka i don Anto Baković, barem koliko se ja ovoga trenutka mogu sjetiti, na jednom je velikom političkom skupu govorio jedan fratar, isto tako s puno se žara pjevala budnica Ustani, bane Jelačiću, koja je već dugo bila potisnuta kao neaktualna nakon što je Hrvatska stekla samostalnost. Nisam bio na skupu, ali se već po snimkama na You Tubeu mogla osjetiti jedna posebna energija, nešto što je nedostajalo gotovo svim protestima nakon devedesetih. Također, da mi je netko prije samo godinu dana rekao da će Marko Francišković govoriti pred skupom od pedesetak tisuća ljudi, rekao bih mu da priča gluposti. Neke stvari su se promijenile, a interesna organizacija u koju se pretvorio HDZ ne prepoznaje znakove vremena. Njihova će krivnja biti, uz sve ostalo što su do sada skrivili, ako na valu dolazećih promjena Kairosov čuperak ščepa pogrešna osoba i opet odvede Hrvatsku na krivu stranu povijesti.

A promjena će biti. Kad se u Nizozemskoj, zemlji koja je desetljećima bila svojevrsni poligon za širenje ljudskih prava i sloboda, puca na prosvjednike, to je znak da je vrag odnio šalu.

Damir Pešorda

Share
0