Teško je u ovoj kolumni uoči predsjedničkih izbora ne pisati o izborima, ipak ću se ovaj put oduprijeti toj napasti. Pisat ću o čudnovatim pjevačima nebožićnih pjesama u ovo predbožićno vrijeme. Tko pjeva, veli poslovica, zlo ne misli; međutim oni petokrakaši i kokardaši što su pjevali ''Slobodane, šalji nam salate/Ima mesa, klat ćemo Hrvate'' nekako mi se ne uklapaju u tu poslovicu.

Ovih su dana opet neki pjevači privukli moju pozornost. Ne pjevaju o Slobodanu i salati, već o šumama i gorama. Internetom, naime, kruži video na kojem Rade Šerbedžija, Danko Končar, Ante Nobilo i drugo probrano društvo kao u nekom transu pjevaju Po šumama i gorama… Starina Rade daje ritam udarajući dlanom po stolu, Nobilo kiti svirce, Končar je puno pribraniji, novčanika se ne laća. Bogataša ćeš prepoznati po tomu što mu se u džepu gnijezdi crnostrik.

   Misli čovjek, hajde to se sastali stari nostalgičari pa malo slave, malo žale za vremenima kada su bili mladi u neprežaljenoj im Jugoslaviji. Onoj istoj koja ubijala ''neprijateljsku emigraciju'' po ''trulom Zapadu'' i lomila kosti ''unutrašnjem neprijatelju'' na Golom otoku i Svetom Grguru. Svejedno, neka se stari nostalgičari izdobrovolje, njihovo je vrijeme ionako prošlo. Međutim, osupne ga jedan drugi video, na kojem vidi kako puna zagrebačka Arena na koncertu Lepe Brene u transu pjeva Jugoslaviji, odnosno o djevojci Jugoslavenki koja valjda simbolizira Jugoslaviju, a iz mase u jednom trenutku netko pjevačici dodaje jugoslavenska zastavu s petokrakom, onom istom pod kojom se u Vukovaru razaralo i klalo. Na jednom od regionskih portala piše: “Predstava sa zastavom trajala je skoro puni minut, a obožavaoci su njen potez popratili sa vriscima i aplauzima. Snimak se brzo proširio društvenim mrežama, (…)Ovo je dokaz da još uvijek ima puno onih koji žale za onim starim dobrim vremenima kada smo svi bili jedan narod i jedna nacija, i jedna pjesma iz takvog vremena normalno da će izazvati pravo oduševljenje.'' Je li to ona ''normalnost'' koju nam nude neki predsjednički kandidati?

   'Normalno' se posljednjih dvadesetak godina toliko izvitoperilo da je gotovo sve što je bilo nenormalno postalo normalno. I obrnuto. Pa je tako valjda normalno i to da usred Zagreba raspamećena publika kliče zastavi pod kojom je Hrvatska prije manje od trideset godina razarana, a njezino stanovništvo ubijano na najbestijalnije načine. Dok se nakon svakog koncerta Marka Perkovića Thompsona povlače sudski repovi i medijska halabuka, kao da je terorist ili zločinac, a ne pjevač domoljubnih pjesama. Normalno i logično definitivno nisu više na cijeni, ma ne vrijede pišljiva boba. Orwellovski rečeno: rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć, normalno je nenormalno.

Zato ću na kraju ipak ponešto reći i o izborima za predsjednika ili predsjednicu Republike Hrvatske iako sam na početku rekao da neću. Ako ste za ono što imamo posljednjih pet godina, glasovat ćete za aktualnu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović; ako ste zato da nam se vrati ono što smo imali za vrijeme Zorana Milanovića, glasovat ćete, naravno, za Zorana Milanovića; ako ste za nemoguće promjene, glasovat ćete za onoga tko obećava nemoguće promjene, to jest za Mislava Kolakušića; ako ste pak za neizvjesne, ali ipak obećavajuće promjene – glasovat ćete za Miroslava Škoru. Izbor nije lagan kako se na prvi pogled čini: promjene ne znače uvijek promjene na bolje, a čak ni promjene na bolje, ne znače da nekim konkretnim ljudima neće biti gore. Bilo kako bilo, izbjegavajte ono što se vam nude kao novu normalnost, prodaju vam rog pod svijeću.

   I ne dajte da vam itko ili išta ukrade Božić. Sretan vam i blagoslovljen Božić.

  

  

Damir Pešorda