U nedjelju 25. ožujka 2015. navijači crnogorskog kluba Budućnost na središnjem su zagrebačkom trgu razbijali kontejnere i boce te urlali: ''Ovo je Srbija!'' Zagrebački dnevnik Večernji list o tom događaju izvješćuje pod sljedećim naslovom i podnaslovom: Razbijali po središtu Zagreba: ''Specijalci priveli veliku skupinu huligana/ Još uvijek nije jasno koji su motivi ovog nereda.''

Zanimljivo je da u tom vodećem hrvatskom dnevniku ne znaju koji su motivi divljanja pod četničkom parolom Ovo je Srbija. Da su, ne daj Bože, razbijači vikali Za dom spremni, siguran sam da bi u Večernjaku znali koji su motivi tih ''ustaških guja''.

   Hrvatski mediji nemaju problema samo s prepoznavanjem lako prepoznatljivih motiva nego i s brojenjem. Tako su o subotnjem prosvjednom skupu protiv Istanbulske konvencije baratali brojkom od pet do sedamdeset tisuća prosvjednika. Međutim, treba biti pošten i reći da je glavni krivac za to policija. Hrvatska ili Božinovićeva, neka čitatelji procijene sami. Policija je, sudeći prema snimkama prvih izvješća s više portala, prvo izvijestila da je bilo pedeset tisuća prosvjednika. Onda im je, vjerojatno, stigao nalog da broje ponovo, pa su došli do pet tisuća prosvjednika. Ostalih četrdesetak tisuća proglasili su osobama koji su se slučajno zatekli u to vrijeme na Jelačić placu. Ili su sudjelovali u nekom drugom od brojnih fantomskih događanja koja su se baš u to vrijeme odvijala na tom istom trgu. Motive takvog brojenja i prebrojavanja valjda samo Večernjakovi novinari ne bi dokučili.

   Ono što, priznajem, ni sam ne mogu dokučiti jesu motivi ozbiljnih i uglednih ljudi da se blamiraju. Mislim, naravno, na visokopozicionirane HDZ-ovce koji su ''progledali'' nakon što im je Plenković poručio da još jednom pročitaju IK. Znam, uobičajeni odgovor na takva je pitanja novac, položaj i slične stvari koje uvelike ovise o naklonosti šefa stranke, međutim taj me odgovor ne zadovoljava u potpunosti. Mnogi od tih ljudi osigurani su i financijski i na svaki drugi način tako da su motivi njihove poslušnosti, nagađam, na nekoj dubljoj, gotovo podsvjesnoj, refleksnoj razini. To je to nasljeđe socijalističke prošlosti, partijskog načina mišljenja. Ima tu, međutim, i vezanosti uz simboliku HDZ-a, svojevrsnog izjednačavanja Tuđmanove stranke i Hrvatske, svega pomalo. Ne oslobodimo li se kao društvo te usađene poslušnosti, nastavit ćemo propadati i nazadovati. Posebno je tužno bilo gledati Mladež HDZ-a kako se požurila iskazati lojalnost šefu. Tako mladi, a već hadezeovci…

   Zato ohrabruju organizatori prosvjeda, mlade, pametne i samosvjesne žene. To je jedna nova generacija, odana vjeri i domovini, ali oslobođena kompleksa HDZ-a, oni bi mogli uspjeti. Zato ih se i boje, zato tako besramno krivotvore broj prosvjednika. Prije nešto više od deset godina, kada je Sanader herostratski harao Hrvatskom, i sam sam se priključio jednoj inicijativi za stvaranje domoljubne, tuđmanovske alternative HDZ-u. Inicijativa je doživjela fijasko na izborima. Bilo mi je žao što nismo uspjeli ništa promijeniti, no na osobnom planu laknulo mi je. Ne volim izravni politički angažman, stresno je, a iziskuje i neke kompromise koje ne želim činiti. Tada, 2007. godine, vrijeme očito nije bilo sazrelo za potiskivanje HDZ-a.

   Zatim se nakon fijaska Kosoričina HDZ-a na izborima ukazala izgledna prilika za reformu samog HDZ-a, to jest za njegovu retuđmanizaciju kako je najavio pobjednik na unutarhadezeovskim izborima Tomislav Karamarko. No, padom Karamarka i dolaskom Plenkovića propalo je i to. Danas navodno desni, demokršćanski HDZ opet, kao i u Sanaderovo vrijeme, provodi ono što se sama ljevica nije usudila provesti dok je bila na vlasti. Ova nova politička snaga koja izrasta iz miljea katoličkih civilnih udruga unosi novu kvalitetu u hrvatski politički život. Iako sam, vjeran tradiciji hrvatske državotvorne misli, uvijek gajio stanovitu skepsu prema prenaglašenu katolicizmu u politici, moram priznati da u toj novoj političkoj snazi vidim jedinu šansu za preobrazbu Hrvatske na bolje.

   U toj preobraženoj Hrvatskoj kojoj se nadam, središnji bi mediji, siguran sam, lako prepoznavali motive razbijača koji viču ''Ovo je Srbija!'', a policija bi znala brojiti.

 

Damir Pešorda