U Večernjim listu od 25. srpnja pozornost mi je privukao jedan oglas. Sveučilište u Zagrebu raspisuje natječaj za upis na ''sveučilišni interdisciplinarni specijalistički studij Priprema i provedba Eu projekata''.

Oni koji uspješno završe studij postat će ''sveučilišni specijalisti za EU projekte''. Naoko je sasvim logično da u vrijeme kada svi govore o Eu projektima i ''povlačenju'' iz europskih fondova Sveučilište u Zagrebu reagira osnivanjem odgovarajućeg specijalističkog studija, međutim pomalo je čudno da se na Sveučilištu stječu tako efemerna i prigodna zvanja. Što ako se, recimo, u dogledno vrijeme raspadne EU? Hoće li ''specijalisti za EU'' preko noći biti prekomandirani u specijaliste za razdruživanje?

Nagledali smo se u socijalizmu nepotrebnih zvanja, raznih stručnjaka za marksizam, ONO i DSZ, inženjera organizacije rada i sl. Za te su se ljude morali izmišljati poslovi nakon što je njihovo znanje postalo nepotrebno ili su ostajali bez posla. Doduše, nekima se posrećilo pa su postali, recimo, gradonačelnici. No, da bi čovjek postao političar ili biznismen na hrvatski način neke visoke škole nisu ni potrebne, štoviše mogu biti preprjeka. S druge strane dirljiva je ta hrvatska vjera u potoke europskih novaca. Oni su tamo, još uvijek je tvrda vjera u Hrvata, treba ih samo znati povući, to jest usmjeriti prema Hrvatskoj. Zato se i otvaraju ovakvi specijalistički studiji. Doduše, organizatori dodatni motiv sigurno imaju i u 28. 000 kuna po polazniku, koliko rečeni specijalistički studij košta.

     Ako već postoji potreba za kadrom koji razumije pravne, ekonomske i druge mehanizme ''Eu projekata'' i uopće transakcija s kompliciranom eunijskom birokracijom, njega se moglo i moralo pripremati davno prije, puno diskretnije i efikasnije. Uostalom, zar nije bilo logičnije da se dio ionako preglomaznog državnog aparata pripremao kroz pregovore, seminare, obuku u inozemstvu itd. za taj posao. Uostalom, ono malo projekata iz neposrednog okruženja za koje znam pripremili su samozatajni ljudi koji za to nisu posebno educirani. Kada bi projekt prošao, onda bi bili zaposleni ''profesionalci'' na godinu-dvije, koji su dalje ''vodili'' projekt. Lavovski dio troškova iznosili bi troškovi na plaće, catering, reprezentaciju, putovanja isl. Riječ je, da se razumijemo, o relativno malim projektima, no nekako predmnijevam da stvari ne stoje puno bolje ni kada je o velikim projektima riječ. Samo što su troškovi u tim slučajevima sigurno veći.

Stvara se tako jedna siva zona, jedan popratni parazitski sustav koji skupo košta, a malo doprinosi. Zar nismo sličan problem imali i u socijalizmu? Bilo kako bilo, mit o povlačenju žilavo opstaje i ide dalje unatoč gorkim razočaranjima naivnih ''neto platiša''. Što Hrvatska dosada u svojim transakcijama s Europskom unijom dosada nedvojbeno jest. Bojim se da ni školovanje ''specijalista za povlačenje'' na Zagrebačkom sveučilištu, to neće samo po sebi promijeniti. Uostalom, tko nam u fantastičnoj hrvatskoj stvarnosti jamči da likovi poput Kregara i bivšeg predsjednika – jer Pravni fakultet je glavni organizator specijalističkog studija o kojemu je riječ – neće polaznike pripremati tako da Eu i dalje bude jedini dobitnik u transakcijama između Hrvatske i Eu? Znam da pitanje zvuči pomalo paranoično, no ako se prisjetimo što se Hrvatskoj događalo posljednjih petnaestak godina, lako ćemo zaključiti da su njezine elite sklapale uglavnom nepovoljne aranžmane za ovu nevoljnu zemlju. Od Prevlake do Savudrijske vale, od Ine do negativne bilance s Eu.

Previše je toga učinjeno traljavo, pa i kriminalno, da bi bilo slučajno.

 

Damir Pešorda