Životi svih nas obilježeni su, u većoj ili manjoj mjeri, vjerom u progres. Kao i svaka druga vjera i ta vjera ima svoje proroke, mučenike, svećenike i svoje stado. Pa ako baš hoćete, i svoju inkviziciju.

Htjeli – ne htjeli, sumnjičavci, u kakve se i sam ubrajam, barem djelomično participiraju u zakučastim obredima te sekularne religije. Ostavljajući po strani filozofiju i nauk te vjere, ovdje ću se pozabaviti prizemnim političkim i gospodarskim implikacijama progesivističke dogme.

Sudeći po krizi kojoj se ne nazire kraj, dogma o stalnom rastu kao temelju gospodarske uspješnosti samo je dogma. Kao i dolazeći komunistički raj u društvima tzv. realnog socijalizma. U kojem je realno bilo samo nasilje nad onima koji drukčije misle. Očito je da zapadna društva stagniraju, da se društvene razlike povećavaju i da inicijativu preuzimaju ne-zapadna, demografski potentna društva. Ono što osobito upada u oči jest i idejno siromaštvo, nekonzistentnost, pa i primitivnost suvremenih političkih ideologija. Recimo, suvremena ljevica žonglira eklektičkim skupom ideja, floskula i očitih bedastoća prema kojima je klasični marksizam respektabilan političko-filozofski sustav mišljenja.

Danas su ideologije toliko rudimentarne da je, uklonimo li vizualnu simboliku, teško razlikovati krajnju desnicu i krajnju ljevicu. I jedni i drugi mrze bankare, novac i čipiranje, ni jedni ni drugi ne vole Židove, vjeruju u teoriju urote itd. Naravno, sve su to teme vrijedne rasprave, ali stupidno niska razina s kojom im se pristupa ozbiljnu raspravu o njima gotovo onemogućuje. Možda griješim, ali čini mi se da političko mišljenje u ovom stoljeću doživljava stanovitu regresiju u odnosu na prethodne stoljeće. A to nije dobro. Sjetimo li se kakve nam je ratove i užase priuštilo dvadeseto stoljeće, u dvadeset i prvom stoljeću, ako sam u pravu, mogle bi se dogoditi još strašnije stvari.

   Suvremena eksplozija komunikacijskih mogućnosti za sada u mnogo većoj mjeri služi za širenje stupidnih ili skarednih negoli korisnih sadržaja. Skup parcijalnih ideologija, od ekologije do gender ideologije, ne obećava smislen i uravnotežen razvoj društva, dapače vodi nas u nove sukobe. Pompozno najavljeni ''kraj povijesti'' zapravo je uvod u cijeli niz ratova za koje do prije tridesetak godina uopće nismo pretpostavljali da se mogu voditi. Nakon što su u dvadesetom stoljeću socijalizam i nacionalizam isprobali svoje inačice totalitarizma, dolazi li na red liberalizam kao podloga nekog novog globalnog totalitarizma? Današnje naoko kaotično stanje doista bi moglo završiti nekom vrstom totalitarizma globalnih aspiracija, premda sam skloniji vjerovati u raspad svjetskog poretka po mjeri Zapada.

   U svemu tomu Hrvatska se ne snalazi, njezine elite kao da baš i ne znaju što bi sa suverenošću. Koju, uostalom, većina njih nije ni željela baš žarko. Skup utopističkih dogmi koje su nekoć vukli iz ''teorije i prakse samoupravnog socijalizma'' sada povlače iz Bruxellesa. Pri tomu, naravno, nije uopće bitno koliko uistinu vjeruju u njih. Pomutnja s Grčkom, Ukrajinom ili imigrantskim valom iz Afrike i Bliskog istoka uopće ih ne zbunjuje niti ih potiče da poduzimaju neke akcije kako bi preduhitrili dolazeće probleme. Naši ministri djeluju kao ljudi koji su potpuno izgubili doticaj sa stvarnošću. No, zapravo, možda ih samo nije briga što će sutra biti sa zemljom kojom trenutno upravljaju.

   Ono što još više zabrinjava jest i činjenica da narod koji je prije samo dvadesetak i nešto godina tako jasno prepoznavao znakove vremena i znao se ponosno i hrabro izboriti za svoje mjesto na geopolitičkoj karti svijeta sada samo rezignirano prati vlastito propadanje. U kontekstu šire regresije koja je zahvatila zapadnu civilizaciju mi Hrvati kao da proživljavamo i malu vlastitu regresiju. Ili je u pitanju samo najobičniji strah? Naime, oni koji dižu glas mogu biti i napadnuti. Recimo, kao tjednik u kojem pišem.  

 

Damir Pešorda

Share
0