Ako se pomoć "prijateljskoga hrvatskoga naroda" u presudi šesterici bh. Hrvata, proglasi zločinačkim pothvatom, Republika Hrvatska agresorom na BiH, onda to ne će biti udarac samo hrvatskoj državi, nestajućim Hrvatima u BiH, nego i onima koji su pomoć tražili i dobili od "prijateljskoga hrvatskog naroda", ali i međunarodnoj pravdi

Hrvatska i BiH su susjedne države, koje ne dijele samo međusobno dugu zajedničku državnu granicu, nego su zbog svoga specifičnog položaja također međusobno gospodarski, zemljopisno, povijesno i geostrateški povezane. Upravo je zbog tog položaja i definirano jedinstveno ratište tijekom velikosrpske agresije na ove dvije države, što se razvidno može razabrati iz pripremnih i operativnih navalnih planova bivše JNA, koja je kao vojni instrument Beograda poslužila Miloševićevoj ratnoj politici da ostvari okupaciju dijelova tih država, koji su u završnici, nakon formalnoga ujedinjenja, trebali činiti jedinstveni teritorij u zajednici sa Srbijom. Svjesna upravo svih tih činjenica hrvatska politika nije mogla sve i da je htjela voditi drukčiju politiku, osim potpore politici cjelovite BiH.

U tim su se strateškim pitanjima, bez obzira na naknadne političke izjave, nedvojbeno slagali političko vodstvo Republike Hrvatske na čelu s dr. Franjom Tuđmanom i vodstvo muslimansko-bošnjačkoga naroda s Alijom Izetbegovićem. Nisu točne tvrdnje jednoga dijela političke javnosti u Hrvatskoj, nastale tek kao promidžbeni pokušaj oporbe da se kao protivnici dr. Tuđmana i HDZ-a domognu vlasti, kako je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, inače utemeljena 18. studenoga 1991. bila kamen spoticanja hrvatske državne politike prema BiH. Naime, zahvaljujući toj organizaciji i njezinim političkim predstavnicima u Skupštini BiH je donesena odluka o proglašenju nezavisnosti BiH, a hrvatski je narod tu odluku svojih političkih predstavnika podupro i svojim jasnim očitovanjem na referendumu. Ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti Republika Hrvatska je priznala BiH kao suverenu državu.

Nesuglasice i razilaženja između hrvatske i bošnjačko-muslimanske strane otvaraju se u pogledima na pitanja oko unutarnjega uređenja BiH, što opet jedan dio političke oporbe u Hrvatskoj koristi za međustranačka nadmetanja, a te razlike muslimansko-bošnjačka politika rabi za potvrđivanje vlastite nacije. Potiskivanje i progoni muslimanskoga stanovništva s područja koja su zaposjele srpske snage te njihov dolazak na područja u kojima se održavala ustaljena brojčana ravnoteža između Muslimana i Hrvata otvarao je prostor budućega međusobnog sukobljavanja.

Unatoč sukobima i na kraju počinjenim zločinima s obje bosanskohercegovačke strane - dakle i onih Armije BiH i onih HVO-a, Republika Hrvatska je tijekom cijeloga rata slala ratnu, sanitetsku i humanitarnu potporu i hrvatskoj i muslimansko-bošnjačkoj stranu u BiH, potičući ih na zajednički otpor velikosrpskoj agresiji, a istodobno je skrbila i o najvećem broju muslimansko-bošnjačkih izbjeglica u Republici Hrvatskoj. Hrvatska zajednica Herceg Bosna prerasla je 28. kolovoza 1993. u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, kao buduću upravnu jedinicu hrvatskoga naroda u sklopu BiH, nu ni HZ HB ni kasnija HR HB nikad nisu donijele ustav o raskidu odnošaja s BiH te su i jedna i druga u svim aspektima poštovala njezinu suverenost.

Kasnije je, 18. ožujka 1994., potpisivanjem Washingtonskoga sporazuma pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Država, Herceg-Bosna urasla u sustav muslimansko-hrvatske Federacije. Nedostatak pak političkoga suglasja oko unutarnjega ustrojstva BiH doveo je u poratnom razdoblju praktično do podjele te zemlje na srpski entitet Republiku Srpsku i Federaciju koja se zahvaljujući majorizaciji uglavnom pretvorila u muslimansko-bošnjački entitet. Istraživanja pokazuju kako je kao posljedica toga neriješenog pitanja prepolovljen broj Hrvata u BiH u odnosu na 1991.

Na anketnom istraživanju, čiji su podatci objavljeni u veljači na reprezentativnom uzorku od 1563 državljanina BiH, u oba entiteta, distriktu Brčko, u 18 zemljopisnih regija i 52 općine 49,5 posto ispitanika očitovalo se Bošnjacima, 10,6 posto Hrvatima, a skoro 33 posto Srbima. Tako je ispitivanje pokazalo da je broj Bošnjaka i Srba veći nego 1991. dok je broj Hrvata skoro prepolovljen u odnosu na popis iz 1991. Tako danas, 18 godina nakon završetka rata na području Republike Srpske nedostaje oko 92 posto katolika, uglavnom Hrvata, a u Federacija BiH oko 35 posto katolika–Hrvata, što bi mjerodavnima trebalo biti upozorenje da ozbiljno razmisle o preustroju države, kojim bi se omogućila jednakopravnost Hrvatima s druga dva naroda, što je upravo pitanje oko kojeg su se razilazila hrvatska i muslimansko-bošnjačka gledišta tijekom pregovora o unutarnjem uređenju BiH. Koliko su pak apsurdne optužnice Haaškoga tužiteljstva protiv šesterice optuženih Hrvata iz BiH (Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića) o udruživanju u zajednički zločinački pothvat na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i načelnikom Glavnoga stožera HV-a generalom Jankom Bobetkom te predsjednikom Herceg Bosne Matom Bobanom kako bi iz sastava BiH izdvojili taj teritorij i priključili ga tzv. velikoj Hrvatskoj, osim navedenoga ponajbolje svjedoči održavanje stalne helikopterske veze Zagreb-Bihać, a kojom je okruženoj i zaštićenoj zoni UN-a stizala infuzija pomoći u različitim obrambenim i sanitetskim potrebama.

U izvješću Glavnom stožeru HV-a od 21. srpnja 1995. „komanda 5. korpusa ABiH“ navodi da je Korpus pretrpio „velike gubitke u živoj sili i značajan gubitak teritorije“ te da su „zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa“, i da „pri ovakvom tempu napada agresora, može pružati organizovanu odbranu u naredna dva do tri dana“. Istoga dana pak u pismu koje je poslao predsjedniku Republiku Hrvatske Franji Tuđmanu, tadašnji načelnik bihaćke općine Adnan Alagić navodi da se „dramatičan položaj iz sata u sat usložnjava jer je humanitarna situacija još od ranije katastrofalna“, da su zabilježeni prvi slučajevi umiranja od gladi, da je „sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona neizvjesna“, da će se „boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice“, te da „jedinu nadu polažu u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod“.

Pa ako se pomoć "prijateljskoga hrvatskoga naroda", na čelu s političkim vodstvom u Hrvatskoj na Haaškom sudu, u presudi šesterici bh. Hrvata, proglasi zločinačkim pothvatom, Republika Hrvatska agresorom na BiH, onda to ne će biti udarac samo hrvatskoj državi, nestajućim Hrvatima u BiH, nego i onima koji su tu pomoć tražili i dobili od "prijateljskoga hrvatskog naroda", ali i međunarodnoj pravdi, na kojoj počivaju odnošaji u međunarodnoj zajednici.

Mate Kovačević