Namjeravao sam ovo uputiti predsjedniku Hrvatskoga sabora kao otvoreno pismo – ali čemu? On je samo sluga koji se ne smije suprotstaviti stranačkome predsjedniku, derogiravši (prešutno) ustavnu ulogu Hrvatskoga sabora, čime je de facto napravljen tihi državni udar!

Predsjednik vlade je samo prvi činovnik koji bi ponizno trebao odgovarati na pitanja demokratski izabranih zastupnika, a Zoran Milanović ih već mjesecima vrijeđa, polemizira s njima, ponižava ih i ponaša se poput razmaženoga derišta, ili vođe ulične bande kojemu se nitko ne smije supratstaviti. U Saboru, a ne u svojoj stranci. U kojemu nije zastupnik i nema nikakva prava, osim da odgovara na upite.

Ali ovo je ipak država (rekao bi Vojnović, premda za Milanovića samo "slučajna"), a ne ulica, s koje možeš pobjeći kad zagusti, i kad te volja.

Ako se takvo nešto ne događa na ulici, već u parlamentu, kao vrhovnom zakonodavnom tijelu te države, onda je riječ o najcrnjim diktatorskim sklonostima i praktičnoj dikaturi. Na žalost, druga riječ za to ne postoji.

Sjećamo se kako je svojedobno I. Sanader poslije izbora za predsjednika svoje stranke tražio "veće ovlasti" (one Tuđmanove bile su mu male), ali je bio dostatno inteligentan da reterira. (Pazite: u stranci, a ne u Saboru.) Njegova nasljednica je bila nervoznija pa je na neugodne upite u sabornici samo stupčila nogama.

Ali samo je prvi činovnik Milanović natovario na svoja nejaka pleća (želeći valjda biti Atlant - da je barem snažan onoliko koliko je umišljen) sve prerogative parlamenta, de facto svrgnuvši predsjednika.

Zato ovo ne mogu nazvati otvorenim pismom predsjedniku Sabora jer on u stvarnosti nema nikakvih ovlasti (kad je u pitanju predsjednik vlade).

U normalnim državama premijer bi morao biti smijenjen. Ako još nismo i formalno diktatura.

A predsjednik Sabora, kad već ne postoji (ne računajući oblik Platonove "sjene"), najmanje što može učiniti jest da se časno povuče.

Ivan Grljušić