Poznati dominikanac Frano Pcela u razgovoru za Hrvatski list ističe kako hrvatska politika vapi za istinskim katolicima.

„Kad bismo bili dosljedni“ glasi naslov Prceline knjige iz 2004. godine, a kratka biografija poznatog hrvatskog dominikanca izgleda ovako: Frano Prcela rođen je u Sinju; osnovnu školu pohađao je u Košutama i Trilju. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu, u rujnu 1985. položio je prve redovničke zavjete u dominikanskom redu. Na KBF-u u Zagrebu dvije godine studirao je filozofiju i teologiju, no 1987. nastavio je studij teologije u Bonnu. Ujesen 1990. krenuo je na postdiplomski studij na fakultetu Phil. - Theol. Hochschule Sankt Georgen u Frankfurtu s ciljem postizanja doktorata. U svibnju 1992. zaređen je za svećenika. Od 1992. do 1999. godine živio je i radio u dominikanskom samostanu u Dusseldorfu: bio je urednik ili u uredništvu nekoliko časopisa, kao slobodni suradnik radio je na nekoliko radio postaja (WDR, Deutsche Welle, HRT), pisao članke i studije na njemačkom i hrvatskom jeziku, organizirao više znanstvenih simpozija (posebice na temu pomirenja i uloge Crkve i teologije u europskim integracijama), priredio i preveo nekoliko knjiga, bio suradnik u nekoliko znanstvenih leksikona, mjesečnika i dnevnih novina.

U lipnju 1999. izabran je za provincijala Hrvatske dominikanske provincije sa sjedištem u Zagrebu i na toj službi ostao je do lipnja 2003. godine. Od listopada 2003. do kolovoza 2006. bio je dušobrižnik pri Hrvatskoj katoličkoj misiji bi. Alojzija Stepinca u Chicagu, a do ljeta 2009. živio je u Washingtonu baveći se znanstvenim radom i pisanjem. Od jeseni prošle godine živi i radi u dominikanskom istraživačkom centru za filozofiju i teologiju u Europi - u Institutu M. - D. Chenu u Berlinu. Dominikanac Prcela zahvalan je sugovornik za (raz)govor o vjeri i politici, bivšem i sadašnjem predsjedniku, katolicitetu i kroatocitetu, duhovnim impresijama i sadržajima Zapada i našeg prostora, o bespućima i izlazima iz (bez)dušne smrti i života bez Boga u potrošačkom društvu, bilo daje riječ o metaforičkoj, stvarnoj, egzistencijalnoj i ontološkoj, ili ne daj Bože vječnoj smrti neumrle duše.

Hrvatska je dobila novog predsjednika, bivšem predsjedniku ste svojedobno uputili polemički intonirano otvoreno pismo, skupa s časnom majkom sestara dominikanki. Kako danas doživljavate predsjednika u mirovini, kako novoga na Pantovčaku i kako vidite odnos Crkve i države u novim-starim političkim okolnostima?

- Vaše pitanje sadrži zapravo četiri pitanja. Premalo je prostora da bismo mogli razborito pokušati porazgovoriti o svemu. Neka, pak, bude sljedeće rečeno: osobno nisam nikada sreo Stjepana Mesića. Kako je doživljaj neke osobe ipak vezan s iskustvom osobnog susreta, dakle, o tome ne mogu ništa posebno reći.

No slutim da želite čuti odgovor mimo osobnog iskustva i kako ga danas vidim u postpredsjedničkoj ulozi. Kao prvo sretan sam daje u miru završio obnašanje predsjedničke službe. Naime, prečesto je davao povoda krivom, a ne konstruktivnom nemiru hrvatskog društva, koji je ponekad prijetio da se prometne u fizički nemir. Drugo, bilo je to obnašanje javne službe s par excellance nedosljednošću! Kad bi se netko dao na posao, a bio bi to uistinu ogroman (a i post festum možda ne baš koristan?!) pothvat, da na lijevom stupcu stranice papira stavi njegove izjave, a na desnom stupcu iste stranice napiše što se stvarno dogodilo s tim izjavama - dobili bismo naime velebnu "komediju riječi". U dobroj literarnoj opremi i još boljoj političkoj analizi taj bi se uradak mogao natjecati za mnogu nagradu apsurdnog teatra riječi. Nadam se da ćemo svi mi biti pošteđeni njegovih 'savjeta' za budućnost Republike Hrvatske i društva u cjelosti. Nadovezujući se na prethodno, želim u kontekstu novoizabranog predsjednika iznijeti jednu želju: svjestan svojih predsjedničkih dužnosti, neka nastoji djelovati integrativno omogućavajući tako da rad, trud, znanje, poštenje, istina i dosljednost postanu zamašnjak obnove hrvatskog društva, a ne političke, novinarske, pa i predsjedničke parole. Etici izgovorene riječi i namjerno propuštenog dobra podliježu i predsjednici države! Što se, pak, tiče odnosa Crkve i države, zasigurno postoje kompetentnije osobe iz Crkve koje o tomu mogu izdašnije progovoriti. No jedno želim ipak reći, za taj odnos, a uglavnom ga se smatra lošim, nije odgovorna samo politika i političari, odgovornost snosi i crkvena hijerarhija.

VJERNICI NA ZAPADU ISKRENIJI SU NEGO U HRVATSKOJ

Vaše nedavno predavanje u Zagrebu p(r)obudilo je vjersku statiku i statistiku. Uistinu ste na briljantan način u duhu Drugoga vatikanskog koncila predstavili duhovni trenutak Crkve u Hrvata. Donedavno ste bili u Sjedinjenim Državama, danas živite u Berlinu, kako iz zapadne vizure doživljavate vjerski trenutak Zapada, a kako ovaj u Hrvatskoj?

- Čovjek je biće usporedbe i uspoređivanja pa u tom smislu razumijem Vaš upit. Naime, svako iskustvo koje pokušavamo pretočiti u riječi podliježe "zakonu uspoređivanja", ne samo kad vrjednujemo naša iskustva. Želim se nadati da ćemo mi Hrvati konačno ozbiljno početi učiti stvarati zdravi odmak od iluzije koja se zove, kao da bi vjerska i vjernička situacija u našem narodu i društvu bila superiornija i manje podrovana 'zlima današnjeg vremena' od onih na Zapadu. Mnogo bi se toga moglo reći o toj usporedbi. Želim se ograničiti samo na jedno zapažanje: čini mi se da su ljudi na Zapadu manje deklarativni vjernici negoli je to slučaj u Hrvatskoj. Ako već naglašavaju svoju vjersku, odnosno crkvenu pripadnost, onda ju mnogo intenzivnije, dublje žive. Ta je vjera i crkvenost uopće u doslovnom smislu riječi pismenija, pa tako i biblijski odnosno teološki osiguranija i odraslija.

Na predavanju ste rekli i efektnu rečenicu - papu rado slušamo i volimo, njegove riječi nešto manje: blagopokojni papa Ivan Pavao II. tu zauzima posebno mjesto. Zašto njegove poruke, poruke Drugoga vatikanskog koncila tako teško nalaze put od srca do svijesti vjernika?

- Mnogo je dulji put od srca do svijesti, odnosno do primjene nekog vjerskog postulata u konkretnom životu nego što nam se to čini. Niti smo mi Hrvati po pitanju prihvaćanja srcem nekih vjerskih sadržaja nešto posebno nadareniji negoli drugi, a nismo, s druge strane, ni izrazito hendikepiraniji po pitanju primjene istih u svom svakodnevnom životu. U čemu je onda problem? Čini mi se da bi poteškoća, između ostaloga, mogla biti u tomu što sam već prethodno rekao, da smo mi zapravo skloni svoju vjeru reducirati na doživljaj. Ta naglašeno emotivna religioznost ne stvara pretpostavke za "intelektualno osiguranu vjeru." Jer fides quaerens intellectum vjera treba, traži i razum. Da bi se to ostvarilo, potrebno je 'raditi', omogućiti našoj vjeri da izađe iz prvopričesničkih cipela ili vjerskog odijela krizme, dakle, treba odrasti da bi dorasla sadašnjem, aktualnom trenutku našega života.

Vrijeme postmoderne iznjedrilo je i pojam 'novog ateizma'. Vjerski prostor Hrvatske opterećuje sindrom izjednačavanja katoliciteta i kroatociteta. Sto je potrebno učiniti da se napokon realizira ona biblijska - Bogu Božje, caru carevo?

Pojednostavljeno rečeno, potreban je odmak od pridjeva hrvatsko k pridjevu kršćansko u katoličanstvu. Da bih pak opširnije odgovorio na Vaše pitanje, trebao bih skoro ponoviti svoje predavanje koje sam nedavno održao u Zagrebu. U svakom slučaju, načelno se može reći da se religije ne smiju identificirati s nacijama, u protivnom se svode na narodne, odnosno plemenske religije. Ako Crkva postaje nacionalnom, odnosno etničkom, ona prestaje biti katoličkom, sveopćom. Katolički etnocentrizam nema biblijskoga pokrića i uvijek bi trebao ostati kako bez teološkog opravdanja, tako i bez pastoralne potpore.

NEMA DOBRIH I LOŠIH VREMENA ZA VJERU

Kako (pre)živjeti svoju vjeru u ozračju sveopćeg nihilizma, relativizma i izokrenutog reda vrjednota, kako danas vjerom u ovim vjeri, ljudskosti i Bogu nesklonim vremenima nadjačati dvojbu  Duh Sveti ili Ghostbusters?

- A kad su to vremena za istinsku vjeru bila povoljna, tzv. dobra vremena za vjeru? Možda su, i zasigurno jesu, neka vremena bila povoljnija za utjecaj institucije Crkve, ali to još uvijek ne kaže da su ta vremena uistinu bila za vjeru baš dobra vremena. Zapravo nema dobrih ili loših vremena u vjeri i za vjeru. Mi imamo samo jedno vrijeme na raspolaganju i to je upravo ovo naše vrijeme. I znate što, ovo je uistinu najpovoljnije vrijeme za našu vjeru. I što su društvene, političke ili kulturološke okolnosti za vjeru izazovnije, utoliko je vjera pred ispitom da preispita temelje na kojima počiva, da potraži svoju dubinu, ukorijenjenost u blizini Božjoj.

Duboku poruku kršćanske začudnosti mnogi olako zaobilaze, nije li agnosticizam (groteskno je izgledala predsjednička zakletva i ono -tako mi Bog pomogao- kod deklariranog agnostika) i brojni drugi izmi sinonim za nevjeru i nijekanje Boga, za život gdje nema grijeha ni odgovornosti, svijesti i savjesti, o čemu govori rečenica iz psalma - čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba?

- Nisam poklonik pastoralnih i teoloških tumačenja aktualnih pojava u društvu iz pozicije zabrinutosti za tuđu vjeru. Govoriti kakvi su drugi, što rade i što ne vjeruju, niti su nam od koristi da dođemo do njih, a niti nama samima pomaže da rastemo u našoj vjeri. Što nam je činiti? Ni manje ni više nego djelatno živjeti kontrast tim pojavama. Upiranje prstom na druge ne gradi mostove. To pak nipošto ne znači da ne smijemo nazivati neke fenomene njihovim imenom, naprotiv! Mi smo itekako na potezu ali ne prozivanjem drugih, nego pokazivanjem vlastitim životom. Nevjera drugih je i dijete ravnodušnosti nas vjernika, katolika!

Može li (zašto ne ili zašto da) vjernik biti to što jest u javnom političkom životu?

- Dapače! Hrvatsko društvo vapi za istinskim katolicima angažiranima u politici. Nije hrvatska politika primarno stoga u krizi jer nemamo dobrih političara, nego stoga što nemamo i dosljednih katolika u politici. Javno mnijenje je stvorilo sliku kao da su svi političari korumpirani, lažljivci i opasni ljudi, stoga baviti se tim poslom znači gotovo pa upustiti se u kriminalnu rabotu. Već samo posvješćivanje široj javnosti "opisa radnog mjesta političkog poslanja" mogao bi biti korak za stvaranje pretpostavki nove politike. A najjednostavnija definicija politike glasi ona je zauzimanje za zajedničko, opće dobro! Znakovito je da hrvatska javnost doslovce dijabolizira političare (osim nekoliko svojih miljenika), a s druge strane ta ista javnost ima nevjerojatna i nemoguća očekivanja od politike, zapravo se prepušta politici da ona preuzme ili zaposjedne sve teme.

Dakle suočeni smo s dvjema krajnostima: ni jedna nam ne pomaže da se maknemo s mrtve točke hrvatskog 'društvenog beznađa'. Svi kao da se osjećaju pozvanima tumačiti makropolitiku. Promjene u politici mogu se samo i jedino onda postići ako se smire diskusije, ako se stvaraju pretpostavke za novi, razboritiji i skromniji govor, u svijesti prethodno spomenute definicije politike, malim i vjerodostojnim koracima. U ozračju krivnje političara za sve i u očekivanjima da oni mogu riješiti sve poteškoće hrvatskog društva, zatvaraju se vrata svima drugima da budu konstruktivni čimbenici novog političkog i društvenog vjetra. Dakle vjernici su na potezu da se konačno uključe u politiku i udahnu joj novi vjetar u jedra uzburkanog hrvatskog političkog broda.

DVOSTRUKI IZAZOV ZA CRKVU

U zapjenjenoj agresiji na Boga i križeve (ne samo u Hrvatskoj, gdje je današnji "penzioner u mirovini" ili "umirovljenik u penziji" bio posebno agresivan, uz logističku potporu i nekih svećenika i teologa, razumije se, onih koji čine teološku avangardu i zgražaju se nad polupismenima ili nepismenima oko sebe, koji su na izravnoj liniji s Duhom Svetim - što oni svakako misle), plač, jauk i škrgut zuba nismo čuli, mnogi bi Crkvu (danas perfidnije nego nekoć kad su grmjeli - dolje papa, dolje Rim i popovi s njim) stavili u tor manji od sakristije govoreći - Crkva se ne smije aktivno uključivati u društveno-politička zbivanja?

- Dopustite mi da na ovo pitanje odgovorim malo opširnije. Naime, vjersko djelovanje za Crkvu znači ne samo biti kod pojedinaca, nego isto tako i angažman u zajednici i za zajednicu, dakle, u društvu kao takvom. Katolička crkva u Hrvatskoj suočava se s brzim gubitkom utjecaja u društvenoj javnosti i zapravo ne zna kako se u toj situaciji postaviti. Najradije ne bi priznala da službeno želi imati utjecaja, dočim velika većina vjernika želi da Crkva bude respektabilan društveni subjekt, premda uglavnom nisu sigurni s kojim društvenim ingerencijama. Tako se Crkva u toj nedorečenoj 'diskusiji' u zadnje vrijeme opire onima koji od nje traže suzdržanost od političkih tema. Zapravo od nje se ne traži samo (opravdana!) apstinencija od stranačko - političkih sadržaja, nego od politike kao takve, dakle, suzdržanost od tema koje se tiču cjelokupne zajednice jer, po njihovu mišljenju, to je stvar politike i drugih društvenih čimbenika, ali ne i Crkve! Predstavnici Crkve osjećaju se s jedne strane pod pritiskom da napuste društvenu (ne javnu!) pozornicu, i s druge strane, pred izazovom da nešto poduzmu oko očuvanja prepoznatljivo katoličkoga u društvenoj areni. Dakle, Crkva stoji pred dvostrukim izazovom! Što je činiti? S jedne strane mora se oduprijeti napasti da brani svoj društveni utjecaj. Nije nikakva floskula ako se kaže kako je kršćanstvo, u smislu društvenog utjecaja, najjače kad je najslabije. Naime, gubitak u društvu osigurane pozicije (utjecaja) nije nikakva nezgoda koju pod svaku cijenu treba izbjeći (Usp. 2 Kor 12, 9-10). Naprotiv, Crkvi je čak zauzeti se oko toga da ona kao institucija ima što manji utjecaj, da se zapravo osjeća nesigurnom, kako bi tako potpomogla i aktivno poticala vjernike pojedince da se osobno više angažiraju u kreiranju civilnog društva i politike uopće. Dočim su vjernici u homogenom društvu podupirani Crkvom i njezinim institucijama, u pluralističkom društvu sve više dolazi do izražaja činjenica da sada Crkva ovisi o pojedincima. Ona je, naime, potrebita njihove podrške, kako bi se pojedinačnim angažmanom stvorio mozaik vjerničke prepoznatljivosti, a ne osigurao javnim ugledom institucije Crkve. To bi bilo zauzimanje oko katoličke prepoznatljivosti (i utjecaja u društvu!) u najboljem smislu riječi - upravo načinom života vjernika pojedinca. Odnosno, kako je svojedobno rekao kardinal Hoeffner - Crkva je u modernom društvu prisutna i djelotvorna samo dotle dokle seže svjedočenje kršćana.

Hrvatski list