Ovih je dana Vlada konačno objavila hrvatski prijevod Ugovora o pristupanju Europskoj uniji, ali nakon njegova čitanja zacijelo nećete biti ništa pametniji ili upućeniji. Jezik je birokratski, razumljiv eventualno samo pravnim i financijskim ekspertima. Preveden je nemušto, u njemu ima dosta relativnih veličina i šifriranih pokazatelja, a ponajviše pozivanja na razne ranije konvencije, uredbe i ugovore, koji bi se morali poznavati da bi se i ovaj ugovor razumio.

Puno će konkretnih sporazuma uslijediti tek nakon potpisivanja samog Ugovora. Da bi on za širu javnost bio uopće upotrebljiv moralo bi se napraviti sažeto, jasno i precizno tumačenje svih odredbi, uključujući i određene financijske izračune. Između glavnih izbornih takmaca o ključnom pitanju nacionalne budućnosti, o ulasku u EU nema razlika.

Prisutno je samo sitničavo nadmetanje oko toga tko je više zaslužan za ovaj proces približavanja i skorog zaključenja Ugovora. Glavni politički akteri poput Gordana Jandrokovića, ministra vanjskih poslova i Vesne Pusić, predsjednice Odbora za europske integracije, izgledaju kao učenici koji natucaju slabo naučeno gradivo, koji nisu u stanju odgovoriti ni na jedno konkretno pitanje ili to iz nekih svojih razloga ne žele učiniti.

Jandroković nas plaši lažnim dilemama: Ili EU ili izolacija i Zapadni Balkan, a gospođa Pusić se i dalje drži kao najpametnijom u selu ili kao učiteljica u razredu, dijeli lekcije, prijeti prstom, bez pokrića se superiorno i podrugljivo smješka te svojim nastupima unosi dodatno nepovjerenje u smisao cijelog ovog pothvata, koji se barem tako predstavlja javnosti. Posebno je za eu-promidžbu karakteristično klasično služenje poluistinama.

Primjerice, kaže se kako će Hrvatska u prvoj godini dobiti 800 milijuna eura iz europskih fondova, ali se ne kaže da će se ta sredstva dobivati obročno u sljedeće četiri godine, kao ni to da ta sredstva nisu nepovratna, bezuvjetna i bez udjela same Hrvatske, već da su ovisna o programima i natječajima na kojima mogu ravnopravno sudjelovati i tvrtke izvan Hrvatske.

Spominju se milijarde za poljoprivredu, ali se tek može iscijediti podatak kako čak 75 posto tih sredstava moramo osigurati sami. Stidljivo se priznaje kako članarina za prvu godinu po nekoliko osnova stoji bezuvjetnih 268 milijuna eura.

A porezi, a davanja?

Govori se o jedinstvenom poreznom i carinskom sustavu, ali se ne zna pouzdano hoće li dio poreza na dodanu vrijednost i carina biti izravno uplaćivan u blagajnu EU-a. Čitav se problem svodi na to da se izvrše obveze, da se narod nagovori na pozitivan stav, što za sada domaćim i stranim političarima slabo polazi za rukom. Postoje razne ankete koje naručuje hrvatska Vlada pa i predstavništvo EU-a u Zagrebu, no svakako je najmjerodavniji Eurobarometar koji se radi po narudžbi Europske komisije.

Njegovi posljednji pokazatelji govore kako je u Hrvatskoj više protivnika (34 posto), nego privrženika (30 posto) integracije. Zanimljiv je podatak iz tog istraživanja da uvjerljiva većina građana skoro svih zemlja drži kako ulazak u EU njihovoj zemlji nije donio nikakvu korist. Naši građani možda mogu očekivati povećane investicije (koje i u čiju korist?) ali sigurno i rast cijena  i rezanja izdvajanja za socijalne potrebe. Hrvatsku će i na razne neizravne načine materijalno i moralno koštati ulazak u EU. Jedan od tih načina je i program povratka Srba, što je i glavni sadržaj famoznog 23. poglavlja pregovora.

Već i iz hrvatskih stajališta vidi se kako je država za realizaciju tog programa u okviru kojega je obnovljeno ili sagrađeno 146 tisuća kuća i omogućen povratak čak 348 tisuća osoba utrošila 5,3 milijarde eura. Za stambeno zbrinjavanje pet tisuća bivših nositelja stambenog prava u područjima ratnog djelovanja, ali još više izvan njega, koji će po posebno povoljnim uvjetima moći otkupiti te stanove, utrošeno je pola milijarde eura, a do 2014. godine izgradit će se još 2350 stambenih jedinica s tom namjenom, što će stajati dodatnih 153 milijuna eura.

Vlada je tiskala sedam tisuća letaka i obrazaca moleći povratak izbjeglih u Srbiju, Crnu Goru i BiH. Među onima kojima se iznova osiguravaju stanovi su nerijetko i pripadnici agresorskih postrojbi, stanovnici gradova koji nisu bili prognani i koji po definiciji Ženevske konvencije o prognanicima i izbjeglicama u tu kategoriju ne spadaju.

Ali to nije sve...

To naravno nije sve. Riješeno je skoro svih 25 tisuća, većinom pozitivno, zahtjeva za priznavanjem mirovina i mirovinskog staža na područjima pod bivšom upravom UN-a, djeca pripadnika manjina moći će iz svojih matičnih zemalja birati udžbenike ako im se ne sviđaju hrvatski, manjinama je osigurano osam zastupničkih mjesta, u pravosudnim i upravnim tijelima mora biti zastupljeno najmanje 5,5 posto pripadnika manjina, koji imaju prednost pri zapošljavanju pri jednakim ostalim uvjetima.

Za udruge i novine nacionalnih manjina osigurano je blizu 6 milijuna eura. Naši političari u zadanoj misiji pomirenja, što je također sadržaj navedenog poglavlja, redovno hodočaste u Beograd, te na mjesto “hrvatskih zločina” pa i četničkih ustanaka, jedva čekajući da povuku tužbu protiv Srbije zbog agresije. Pa ipak, srpski političari u Hrvatskoj nisu zadovoljni ostvarenim. Jer, ovo je vrijeme ucjena.

Josip Jović