Žalbeno vijeće Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT) koje je naslijedilo predmete Haaškog suda je izreklo drugostupanjsku presudu protiv Vojislava Šešelja koji je 2016. oslobođen optužbi za ratni zločin u Hrvatskoj i BiH. Vijeće je donijelo odluku da je Šešelj kriv za zločine protiv čovječnosti po točkama 1, 10 i 11 iz optužnice, koje uključuju progone, protjerivanje i prisilno premještanje vojvođanskih Hrvata u selu Hrtkovci 1992. godine.

Time je preinačena prvostupanjska odluka kojom je 2016. godine predsjednik SRS-a oslobođen od svih optužbi Haškog tužiteljstva.

Reakcije u Hrvatskoj su očekivane; svi su izrazili nezadovoljstvo jer, eto, svi „znaju“ da je Vojislav Šešelj „zločinac“, odnosno ratni huškač. Međutim, ono što je struka, pa bila ona pravna, politička ili medijska, propustila kazati i obrazovati u mentalnom samoupravljanju i komunizmu utamničeni hrvatski puk jest da nitko nije kriv niti se može smatrati/proglašavati krivim dok mu se pred nepristranim sudom poštujući pravila sudskog postupka ne dokaže krivnja.

Tko god je barem površno pratio Šešeljov postupak u Haagu, imao je prilike vidjeti da je Vojislav Šešelj s haaškim tužiteljstvom, ali i sudstvom doslovno pomeo pod, ismijao sve dionike postupka te im argumentirano i obrazloženo pokazao da mu nisu uspjeli dokazati krivnju. Inače, predsjedavajući sudac Jean-Claude Antonetti je možda najbolji sudac cijeloga Haaškoga suda, te je uopće upitno kako se našao među diletantima i korumpiranim djelatnicima Haaškoga suda. Uopće, notorna je činjenica da države u Haag, ali i Europski parlament te Ujedinjene narode šalju svoje najgore i najnesposobnije sinove i kćeri, kao što je komunistička partija svoje potpuno bezperspektivne kadrove postavljala na čelo sindikata.

Samoproglašeni pravni „ekspert“ Pero Kovačević Šešeljov slučaj naziva „farsom“. Drugostupanjska osuda Šešelja zaista jest farsa, ne jer nam se Šešelj sviđa, nego zato što mu tužitelj nije uspio dokazati krivnju. Ako je uzanca demokratskoga svijeta da nitko ne će biti osuđen ukoliko mu se ne dokaže krivnja, onda u čemu je problem? Kad će Hrvati u Domovini naučiti živjeti i misliti kao što se misli na Zapadu? Znamo da je Šešelj huškač i ratni zločinac, znamo da je pozivao na etničko čišćenje nesrpskog stanovništva, ali mu se to nije uspjelo dokazati na sudu, pa makar i na Haaškom sudu.

Ako nam je već svima jasno da je Haaški sud politički sud, zašto se na presude nije utjecalo, nazovimo to „ne-pravnim“ putem? Zašto se nije lobiralo, ucjenjivalo, pregovaralo, zagovaralo? Što je radila hrvatska diplomacija i visoka politika? Gdje su onda bili pravni „eksperti“? Isto se možemo zapitati glede presude hrvatskoj šestorci; gdje su onda bili svi koji danas negoduju i istupaju u medije sa svojim „cijenjenim“ mišljenjem, gdje su bili kad je trebalo nešto poduzeti? Zašto imamo tako puno generala u HV-u? Jer mnogi postadoše generali – nakon bitke…

Uostalom, osporimo li presudu Šešelju, ujedno osporavamo i presudu Gotovini i Markaču, jer, ne može nam Haaški sud malo biti „po volji“, a malo nam ići na živce. To je još nešto što dobri potomci komunizma nisu naučili, a zove se dosljednost.

Evo detalja glede jednog Šešeljevog argumenta, pa će svima biti nešto jasnije. On je u svojim govorima citirao jednu pjesmu, a ispostavilo se na sudu da je citirao ni manje ni više no francusku himnu – Marseljezu.

Mi čak danas, 2018. godine, imamo problema s pjevanjem „Lijepa li si“, „U boj, u boj“, „Rajska Djevo“ ili „Ustani bane“. Jesu li to domoljubne pjesme? Jesu. Pozivaju li na netrpeljivost, fašizam, nacizam i ustaštvo? Ne, osim u glavama Jugoslavena i domaćih izdajnika. Kako onda citiranje Marseljeze u Šešeljevim govorima može biti kazneno djelo poticanja na genocid? Dovraga, budimo dosljedni; Hrvati su sve neki veliki katolici, a naš Bog, Isus Krist nas je, ako ništa, naučio da budemo dosljedni, ma i pod cijenu života.

Hrvatskoj ne bi bilo kraja kad bismo se mogli pohvaliti tako dobrim sinovima kao što se Srbi mogu pohvaliti Šešeljem. Iza sve njegove vulgarnosti i primitivizma se krije briljantan um (jedan od najmlađih doktora znanosti u „istoriji“ Jugoslavije), te, što je još važnije, neugasivo domoljublje; sporedna je stvar što među Hrvatima nije omiljen. Ipak, možda se možemo utješiti jednom ne tako poznatom činjenicom.

Kao što većina znade, Vojislav je, unatoč popularnosti u Srbiji, staro hrvatsko ime. Šešelj je još starije hrvatsko prezime, pa se valja povoditi onom starom: „nomen est omen“. Nadalje, Vojislav Šešelj je kršten u katoličkom (!) manastiru u Zavali kao Vjekoslav Šešelj. Rođen je 1954. godine, a laže da se krstio u manastiru Tvrdoš te godine jer je isti bio zatvoren 1951. Također, Šešelj je iz sela Mareva Ljut, odakle je i naš Ruđer Bošković (zbog Šešelja ga Srbi i svojataju), odnosno iz sela gdje pravoslavci nikad nisu živjeli. Uvidom u popise stanovništva te knjige rođenih, proizlazi da su cijeli taj kraj stoljećima naseljavali 95-99% Hrvati i katolici.

Šešelj se osjeća kao veliki Srbin sve manje i manje Srbijice. To je ujedno i pitanje rodne ideologije glede toga je li čovjek ono što jest ili ono čim se osjeća. Možda Hrvatska ipak ima svoje dobre sinove, samo što se zalažu za protuhrvatske ideje…

 

Josip Gajski