“Iseljena Hrvatska, na tisuće milja daleko od rodjene grude, u tudjemu svijetu, uza sve, što je braća na domu zaboravila, i uza sve to, što je gospoda političari smetali, varali, razočarali — ta Iseljena Hrvatska u Sjevernoj Americi nije nikada zaboravila stare domovine Hrvata, te je po svojoj mogućnosti i svojim prilikama radila i uradila mnogo za tu svoju dragu domovinu. I spremna je uvijek da i dalje radi, da se i dalje žrtvuje.” Ivan Krešić, New York, 1934.

JE LI ISTINA da američki Hrvati nijesu učinili ništa za svoju staru domovinu Hrvatsku? (Predavanje, što ga je održao Ivan Krešić na redovnoj 73. sjednici Kola HSK “Eugen Kvaternik” u New Yorku, N.Y. dana 15. srpnja 1934.)

“Strahovali smo: što će biti od nas bez kompasa naših prirodnih glavara? (Strossmayera i Starčevića.) Ali strah nas prevari, jer ono, što bijaše u njima najbolje — ljubav za narod i vjeru u slobodu . . . čuvaju naše osirotjele kolibe, što živu od amerikanskih muka”.

​August Matoš.

“Imali smo gospodu, koja su gradila Veliku Hrvatsku, a hrvatski narod u Ameriku tjerali”.

Stjepan Radić.

Ove rečenice dvojice Hrvata, kojima je za sva vremena osigurano mjesto i na stranicama hrvatske povjesnice i u srcima hrvatskog naroda, naveo sam na čelu svog predavanja naročito da istaknem ovo: ​Prije svjetskoga rata napisale su se u domovini Hrvata čitave hrpe hrvatskih knjiga, čitava brda hrvatskih novina i časopisa, vodila se mahom gospodska politika, s godine u godinu stvarale se stranke i strančice, svako malo pisali se novi programi, — dok je jedna jaka, svježa, zelena grana te domovine svih Hrvata muku mučila u tudjem svijetu, u iseljeništvu, u ovoj našoj Sjevernoj Americi.
​Javili su se ti hrvatski iseljenici na ovim ovdje stranama — recimo, da budemo sigurni — pred svojih 60 godina, i ako imademo dokaza, da su amo dolazili još i ranije.

​I kroz svih tih, recimo, 60 godina, sve do svršetka velikog rata, u svim onim hrpama hrvatskih knjiga, u svim onim brdima hrvatskih novina i časopisa, u onoj “visokoj” gospodskoj hrvatskoj politici, u onim bezbrojnim hrvatskim strankama i programima, jedva da ćete igdje naći vrijedna spomena o tisućama i tisućama hrvatske djece, koja morala u tudji svije — preko velike lokve — trbuhom za kruhom.

​”Gradili Veliku Hrvatsku” — rekao je Stjepan Radić godine 1917. — “a narod hrvatski u Ameriku tjerali!”

​Tjerali i — zaboravili!

​A taj iz domovine protjerani hrvatski narod — kako to prije toga, g. 1906. napisao August Matoš — svojim znojem podržavao i hranio hrvatske opustjele kolibe: “one, što živjele od amerikanske muke”, od muke naših amerikanskih iseljenika . . . .
​I tako, posvema zaboravljeni od domovine, posve prepušteni samima sebi, a u 99 postotaka došli iza pluga, motike i vesla u tudju daleku zemlju, medju strane ljude stranoga jezika, stranih običaja, stranoga života — hrvatski siromašni iseljenik u Sjevernoj Americi našao se odjednom kao da iz neba pao — bez prijatelja, bez savjetnika, posvema, isključivo oslonjen na svoje jake mišice, na svoju zdravu pamet.
​Možemo li mi danas pravo zamisliti, pravedno ocijeniti to stanje, taj položaj sirote hrvatskog iseljenika u ovim stranama?
​”Sirotinja, što ošla trbuhom za kruhom preko oceana!”

​Ove sam teške riječi čitao pred više od dvadesetak godina u jednom našem starokrajskom listu, a te riječi, u glavnome, označuju mišljenje 99 postotaka naše starokrajske gospode — političara, pisaca, novinara, bankara — o iseljenim Hrvatima, označuju njihovo mišljenje, pa dosljedno i njihovo ravnanje prema nama.

​Sirotinja, koja je i nebu teška — tko da o njoj računa vodi? Dolazi u račun tek onda, kad i magarac, kojega na pir zovu samo i jedino, kada treba da drva nosi!

​Ovom toli zgodnom narodnom hrvatskom rečenicom tako se vjerno osvjetlava odnošaj naše starokrajske gospode prema nama iseljenicima: Magarac, pir i — drva!

​Bez straha, da će me itko pobiti, iznosim ovu tvrdnju, spreman da je krvavim dokazima iz povijesti odnosa stare domovine prema Iseljenoj Hrvatskoj i dokažem. I to od prvih početaka do dana današnjega!

​Međutim, ta posvema samoj sebi prepuštena, od domovine čisto zaboravljena, pa prezrena “prekoceanska sirotinja, što ošla trbuhom za kruhom” — oslonjena, kako rekoh, isključivo na svoje mišice i svoju glavu, nije utonula u ovom velikom tudjem moru, nije se pretopila u ovom u povijesti još nevidjenom američkom strahovitom kotlu, koji sve tali i pretapa; ostala je, održala se je živa i zdrava — pa je August Matoš godine 1906. ustvrdio živu istinu, kad napisao, da od “amerikanske muke” živu osirotjele hrvatske kolibice, koje čuvaju ono najbolje — ljubav za narod i vjeru u slobodu . . . .
​I samo već radi te muke, koja se nikada pravo ocijeniti ne će, teška, krvava je pljuska, kad se — pa ne znam, u čije ime bilo! — dolazi pred toga hrvatskog iseljenika, pa mu se onako s nokta u brk dobacuje:

​Nijesi za Hrvatsku svoju učinio ništa!

​Krvava pljuska, koja valjda ipak ne će baš toliko zaboljeti, a samo zato ne će, jer — nije prava! Američki Hrvat već priviknuo takvim kruškama od svoje starokrajske gospode. Ali ipak boli, svejedno boli. I američki je Hrvat nikada zaboraviti ne će!

​Rekoh: — I ako posvema zaboravljena od stare domovine i prepuštena u tudjemu svijetu sama sebi, Iseljena Hrvatska u Sjedinjenim Državama nije se izgubila, nije utonula u moru tudjinstva. Dapače, sve obrnuto:

​Taj hrvatski iseljenik sam, posve sam, bez ikakve pomoći iz stare svoje domovine, stvara ovdje sebi društva, podiže crkve i škole, pokreće novine i svaki put, kad misli, da ga treba njegova stara domovina Hrvatska, odazivlje se svim srcem, svom dušom svojom, koja je i u tudjini ostala hrvatska. A — posebno zarezujem — odazivlje se američki Hrvat iz čiste ljubavi, bez i trunka sebičnosti i računa.

​Prenesite se duhom u teške one dane pred svojih četerdeset godina, u one dane, kada pada prvi zarodak današnje velike i jake Hrvatske Bratske Zajednice, najveće organizacije Hrvata na svijetu, organizacije, kakve starokrajska gospoda ni danas još nijesu mogla da stvore — prenesite se duhom u one dane, prolistatje stranice toga rada, pregaranja, žrtvi, ljubavi istinske, svijesti prave i žive, koja je pred više od 40 godina prožimala hrvatskog iseljenika u ovim stranama; prolistajte te stranice, ispisane žuljavom rukom sirotinje hrvatske u dalekom tudjem svijetu . . . . I na tim stranicama povijesti naše Iseljene Hrvatske naći ćete doduše i pogrešaka, i zala — ta, Bože moj, što je taj sirotan, dok na domu bio, naučio od svoje školovane gospode? Što?! Kako ga domovina u strani svijet otpremila? Što je na domu naučio, što čitao, koji i kakove dobre primjere vidio?!
​Pred gospodskim kaputom na deset koračaja smjerno kapu skidao — — —

​Pa ipak, i takav, kakav je bio, kad se našao u tudjemu svijetu, koji mu davao bar tu slobodu, da za sebe i svoju brigu vodi, da se udružuje, da slobodno svojim jezikom govori i njim se u svojoj hrvatskoj crkvi Bogu moli — taj i takav hrvatski iseljenik našao je u sebi i dovoljno snage i dovoljno pameti, da se održi, da se organizuje, da u najtežim prilikama sačuva živu svoju hrvatsku svijest, pa da je u nebrojenim prilikama djelom, živim djelom posvjedoči.

​I da taj hrvatski iseljenik nije stvorio ništa drugo, nego samo svoju Hrvatsku Bratsku Zajednicu, imao bi potpuno pravo da ponosno kaže na nju kao na lijep, divan plod svoga zamjernoga rada i svoje žive svijesti.
​I od te njegove Zajednice već svojih 40 godina koristili su se i svejednako se i danas koriste, izravno ili neizravno, i ona naša starokrajska gospoda, koja su znala i znadu i danas još dobaciti američkim Hrvatima:

​— Za Hrvatsku nijeste učinili ništa!

​A osim velike zajednice, stvorio je hrvatski iseljenik u Sjedinjenim Državama još toliko drugih neodvisnih, samostalnih organizacija; gradio je crkve, podizao škole hrvatske, domove hrvatske . . . Žalim, što mi vrijeme ne dopušta da se malo bliže osvrnem na rad Zajednice i samostalnih hrvatskih organizacija, na rad, od kojega se je i ter kako okoristila stara domovina Hrvata, a koji na žalost nije još pravo ocijenjen.

​Ovdje bi se morao još posebice da osvrnem na naše hrvatske svećenike i na naše hrvatske novinare u Iseljenoj Hrvatskoj, na sve njih od reda, bez razlike. Možete i jednima i drugima spočitnuti i ovo i ono, zamjeriti im jedno i drugo, ali jedno stoji: Bili su sa svojim narodom, sačinjavali su jaku, živu vezu, što je Iseljenu Hrvatsku postojano vezala sa starom domoviniom.

​Nije bio zavidan položaj ni jednih ni drugih. Bilo je grešaka, pa i krupnih. Ta i oni, svećenici i novinari, i oni su ljudi. Ali njihov rad i zasluge za hrvatstvo nepristran pametan ne će zanijekati, pa i oni, mrtvi i živi, osjećaju težinu krvave pljuske:
​— Za Hrvatsku nijeste učinili ništa!
​Jest, jest! — doći će starokrajski gospodin, pa će kazati: — Sve to može da bude tako, sve vam to mi još i možemo da priznamo, ali, ali — Gdje je vama, američkim Hrvatima, narodno politički rad, gdje su vam uspjesi takvog rada? U tom pogledu nijeste vi za domovinu Hrvatsku učinili zapravo skoro ništa!
​Iseljena Hrvatska ima potpuno pravo da na taj glas odgovori ovako:

— Lagano, lagacko, poštovana starokrajska gospodo! Ako su volovi plahi, zemlja je već podjeljena! Pa nam dozvolite, da mi hrvatski iseljenici, sa svoje strane, zapitamo vas, gospodu ovako:

​A gdje je, gospodo, vaš politički rad? Gdje su vam uspjesi toga vašega političkog rada? Što ste to vi na starome našemu domu uradili, što bi nama u iseljeništvu služilo jakim poticalom, dobrim ugledom za naš rad ovdje?

​Mi znamo samo ovo: — Vi ste se dijelili u stranke, kojima broja ne znamo, dok je krov nad glavom Hrvata gorio! Tjerali ste visoku gospodsku politiku, koje naš hrvatski svijet nije razumio, a od koje narodu i domovini Hrvata nikada koristi nije bilo! Medjusobom ste se grdili i na noževe klali!
​U mladosti, gospodo, bili ste i ter kako grlati, pjesnici, veliki rodoljubi, da izašaviš iz mladosti — uz vrlo rijetke, časne i velike iznimke — sniženo poljubite skute i koljena tlačitelja i izrabljivača svog naroda!

​A kada je kucnuo onaj veliki, ondaj stoljećima očekivani čas, koji imao da okrene sudbinu i Hrvatskoj već jednom donese slobodu, vi ste se, gospodo časna, izgubili ko dlijeto iza pasa i svi, ama svi, — neki prije, neki poslije — svi do jednoga polomili ste koljena, trčeći da čim prije stignete u Beograd, protiv kojega ste i nas kasnije pozivali! Odoste u Beograd, a nakon položene prisege na onaj ustav, koji je brisao našu domovinu, našu državu Hrvatsku.

​A — svaki put, kada ste se sjetili, da negdje tamo u dalekoj Americi, o kojoj pojma nijeste imali, živi hrvatska sirotinja, koja “ošla preko velike lokve trbuhom za kruhom”, — svaki put, kada je koji od vas dolazio toj hrvatskoj sirotinji u Americi, — svaki puta, svaki od vas, donio nam je samo zlo, razmirice, zadjevice, svadju, ostavio nam u baštinu crva, da nas toči, a on sa sobom nosio — tvrde američke dolare!
​I tako je to bilo sve počelo tamo od Hinka Sirovatke 1904. godine, preko jugoslavenskih propagatora za vrijeme svjetskog rata, pa preko Kežmana do Košutića, da manjih vaših “zvijezda” i više-manje “apoštola” niti ne spominjemo.

​Jest, visoka i učena gospodo, sve ovo je živa, sveta istina. Vi je možda zaboravljate, ali je ne zaboravlja hrvatski iseljenik, a zaboravit je ne može, jer ju je i ter kako teško osjetio i na svojoj duši i na svojoj kesi . . . .

* * *
Da ne spominjem ranijih žrtvi, rada i pokušaja Iseljene Hrvatske, pa obilnih doprinosa za svaku dobru hrvatsku narodnu stvar u staroj domovini, ja ću ovdje da izažmem rad i žrtve američkih Hrvata posljednih 25 godina: ​Imali smo jak, čvrst “Hrvatski Savez”, sagradjen na živoj i jakoj svijesti američkih Hrvata. Za par mjeseci proširio se je bio po svim Sjedinjenim Državama, a zanosom, iskrenim, pravim hrvatskim zanosom, da mu je šteko primjera naći. — Da spomenem samo jedno, i to ovo: ​Iz toga Hrvatskog Saveza potekao je mladi Hrvatski revolucioner, ili kako bi se to danas reklo “ustaša”, Stjepan Dojčić, kojega će se Zagreb valjda i danas još sjećati radi njegovoga revolvera, koji 18. kolovoza 1912. odapeo pred zabrebačkom prvostolnicom prema grudima magjarskoga eksponenta Cuvaja. A sjećat će ga se i radi onoga njegovoga, Dojčićeva, muškoga, junačkoga držanja na zagrebačkom sudu, gdje taj mladi, američki Hrvat, revolucioner, nije prezao, nije molio za milost, niti dozivolio, da ga “uhvati trema”, nego slobodno junački kresao, spreman da glavu dade. (I danas još živi član Hrvatskoga Saveza, današnji Kolaš, koji Dojčiću platio put u Zagreb.)

​I taj Hrvatski Svez likvidirao nam je starokrajski gospon, starokrajski političar . . . . ​Imali smo Hrvatski Sokol — svjestan, jak. Proširio bio jaka krila od Atlantika do Pacifika. Pa? — Pa i Hrvatski Sokol likvidirao nam starokrajski gospon, starokrajski politicus, koji kasnije u Zagrebu gradio vile, raskošne kuće, palače . . . .

Tko je nama u Americi za vrijeme svjetskog rata bogumrsko lagao? — Naša draga hrvatska braća, starokrajski gosponi, starokrajski političari . . . .
​Kada je ono blagopokojni Stjepan Radić stao da budi, drži i organizuje hrvatsko selo, taj jedini sigurni oslon hrvatske zemlje, naroda i države, američki Hrvati, makar već strahovito razočarani, — jer toliko puta prevareni od starokrajske gospode političara, — dižu se i opet i stvaraju svoju Hrvatsku Republikansku Ligu. I za malo, Liga okuplja hrvatsku iseljenu djecu, razasutu po Americi; Liga se širi, jača, — — a u času najboljega razmaha, eto iz stare domovine gospona političara, eto nam Kežmana, da nam Ligu pocijepa, a za malo i uništi, da se mi, kako ono rekao Kuzma Kuharić, ko rakova djeca razbježimo . . . . Opet razočarani, opet bačeni unatrag, opet prevareni od starokrajskih gospona.
​Ovo su, braćo i sestre moje, sve jučerašnji dogadjaji, sve nepobitne povjesničke činjenice, što su se zbile za naših dana. I na temelju tih činjenica imamo potpuno pravo mi, američki Hrvati, kada nam starokrajska gospoda dodju i kažu, da za svoju Hrvatsku nijesmo učinili ništa, da iznesemo za odgovor gornje činjenice, a uz ovaj dodatak: ​Ako sav taj naš rad, ako sve te naše žrtve nijesu donijele ploda, koji smo imali pravo očekivati, krivi ste tome vi, samo vi, starokrajska gospodo političari! Od vas nikada ništa dobra naučili nijesmo! A zla mnogo i — previše!

​I sve, ama sve, što mi ovdje počinili, a na što ste vi svoje ruke stavili — sve, ama sve to nam je od reda propalo!

​Sačuvali smo samo naše hrvatske dobrotvorne organizacije, a sačuvali smo ih samo i jedino za to, jer vama, starokrajska gospodo političari, nije bilo dozvoljeno, da u te naše organizacije svoje prste miješate! Da ste ih miješali, mi bismo danas bili i bez tih skoro jedinih naših oslona u tudjemu svijetu!

​Ima vas mnogo, koji se sjećate 15-godišnjega rada i života, što ih je američki Hrvat u čistu zanosu, iz najčistije ljubavi doprinosio za Hrvatskog Radišu, za svoju hrvatsku sirotinju. Ima vas mnogo, koji ste u tome radu i u tim žrtvama živo sudjelovali. Vi, braćo i sestre u New Yorku, znadete ovo: Naša newyorška grana, uz pripomoć “Danice”, za samih pet godina dana poslala je Radiši u Zagrebu pet tisuća dolara.
​Pa — tko nas je opet u tome zanosu ohladio, tko nas je u toj tako lijepoj vjeri orazočarao? I opet naša starokrajska gospoda!
​Ovdje ću maločak, samo za časak da skrenem, da vam kažem ovo:
​Teško rumenilo stida me oblijeva, dok sam tuj nedavno čitao izvješće sa posljednje Radišine skupštine u Zagrebu. Naša se gospoda tamo na tolko zaboravila, da je jedan od delegata, hrvatski seljak iz Bosne, bolno zavapio: ​”Došli smo s tolikim veseljem u naš Zagreb, a sada me je, gledajući, što radite, gospodo, skoro stid, da sam Hrvat!”

​Vratimo se sebi: — Gdje je danas onaj naš lijepi zanos, ona naša čista vjera, kojom smo radili i žrtvovali za Radišu? Pitajte za odgovor našu starokrajsku gospodu, pa ih podučite, neka paze na jezik, kada, recimo, osudjuju našu hrvatsku sirotinju u Americi, koja razočarana posvema nad starokrajskom gospodom i njihovom “visokom politikom” traži izlaza i utjehe u internacionalizmu ili u taboru onih, koji joj propovijedaju o takvom političkom i socijalnom poretku, u kjem takvova gospoda, s kakvom su oni imali posla, neće imati riječi . . . .

* * *
Kada je ono u lipnju 1928. pukla puška u beogradskom štala-parlamentu i ubila predstavnike, pa i vodju hrvatskog naroda, — i opet se diže, kako to starokrajska gospoda vole da kazuju, “sirotinja, što preko lokve ošla trbuhom za kruhom”, pa sama bez ičije pomoći stvara sebi svoju organizaciju, stvara Hrvatsko Kolo. 

​Ali podučena teškim, skupim, gorkim iskustvom sa starokrajskom gospodom, postavlja svoju novu organizaciju na široke, izvanstranačke, svehrvatske temelj, a na svoj barjak piše: — Sve za Hrvatsku, sve za Hrvatsku, koju dakako sačinjava i ova naša Iseljena Hrvatska!

​I zove: — U kolo, u jedno veliko bratsko i hrvatsko kolo sve, što pravo hrvatski misli i osjeća i sve, što hoće da radi i žrtvuje! Sve, sve, što u Iseljenoj Hrvatskoj hrvatski diše, sve bez razlike stranaka i strančica, bez obzira na imena i nazive, na boje i oznake. A uslov je jedan jedini: Čista i prava hrvatska svijest, zdrava pamet, pošteno hrvatsko srce, živa hrvatska svijest, iz koje niče jaka volja, da se radi i žrtvuje za hrvatski narod!

​Da je taj program pravo pogodio hrvatsku dušu, vidjelo se je već za prvih mjeseci nakon osnutka Hrvatskog Kola. To vam je svima poznato i ne treba da opetujem, ali se moram zaustaviti na ovome: ​Kada se Hrvatsko Kolo najljepše stalo da širi, eto opet starokrajskoga gospona političara, koji će da “mudrom” starokrajskom politikom — razbije Kolo. Svi se još dobro sjećamo g. Košutića i njegove rabote, a u vrijeme najvećega djela, što ga je Iseljena Hrvatska ikada još poduzela, u vrijeme narodnoga glasovanja za slobodu Hrvatske.

​Hvala kolaškoj svijesti, pokušaj starokrajskoga gosponda Košutića nije uspio — glasovanje je provedeno, braći u kraju dano je u ruke jako oružje tisuća slbodnih hrvatskih glasova, Hrvatsko Kolo je sačuvano i baš nekako u to doba objačano sa 11 novih Kola.

​Pokušaj g. Košutića doduše nije uspio, ali je ipak — štetovao, kao što su nam štetovali svi uopće pokušaji, svih uopće starokrajskih gospona političara. Preko te štete smo prešli, a ja je ovdje iznosim za još jedan dokaz svojoj tvrdnji: ​”Dosada smo od starokrajskih političara trpili samo štete u svome narodnom hrvatskom radu”.

​Nije istina, da američki Hrvati nijesu učinili ništa za svoju staru domovinu Hrvatsku, nego je povjesna istina, da su učinili mnogo, te da bi učinili bili i mnogo više, da ih nijesu u tome radu ometala starokrajska gospoda političari i političarčići.

​Tako su ta gospoda radila do danas!

​Hoće li i od danas?

​Iskrena želja, topla molba i iskreni uzdah nas Hrvatskih Kolaša i Kolašica jeste ovaj:
​Daj, Bože, i ti lijepa srećo hrvatska, ako te uopće igdje ima, — daj, pa od danas okrenuli drugim, pravim putem. Daj, Bože, pa se dogodilo ovo:
​Neka naša draga hrvatska braća s one strane otpočnu nešto zbilja hrvatsko, nešto zbilja naše, samo naše, neka nam djelom pokažu, da je to nešto zbilja naše, samo naše hrvatsko, neka djelima pokažu, da je njihov rad uistinu za bolju i ljepšu budućnost slobodne i nezavisne države Hrvatske, pa neka onda vide oni opet hrvatskog iseljenika u Americi!

​Neka nam naša draga hrvatska braća s one strane oceana ne zamjere, ako ne vjerujemo u igre slijepoga miša, ako ne možemo da vjerujemo u kabanice, ispod kojih vire papci stoljetnih zakletih neprijatelja Hrvatske i hrvatskog naroda. Neka nam ne zamjere, ako — opareni — i u hladno pušemo, pa neka ne dolaze da nas radi toga vrijedjaju i u obraz nam pljuju, dovikujući nam, da za našu Hrvatsku nijesmo učinili ništa!
​Mi od Hrvatskog Kola, od njegovoga početka do dana današnjega, vršili smo, vršimo i vršit ćemo svoju narodnu hrvatsku dužnost po svome najboljemu uvjerenju, a prema zrelo promišljenome i savjesno sastavljenomu programu Hrvatskog Kola. Na dosadašnji rad i na dosadašnje uspjehe možemo mirne duše ponosno pokazati. A da se pravo omjeri taj naš rad i ti naši uspjesi, moraju se u obzi uzeti teške prilike, u kojima živimo, i brojni, a jaki neprijatelji naši, te uopće neprijatelji hrvatske misli. Pa i taj kolaški rad i ti kolaški uspjesi ogoljuju onu krvavu nepravdu, što se Iseljenoj Hrvatskoj nanosi, kada joj se veli, da za Hrvatsku nije učinila ništa.

​Imam više pisama od ruke iz pera dra. Ante Pavelića, koji se ne može dovoljno da nahvali programa i rada našeg Hrvatskog Kola, a u jednom od zadnjih svojih pisama veli dr. Pavelić doslvce ovo: ​”Pisao sam u New York, da se ne dira Hrvatsko Kolo, jer mi ovdje dobro znamo, što nam Kolo vrijedi!”

​Već samim ovim riječima i sam Ante Pavelić obara tešku nepravdu, što nam se nanosi, kada nam se veli: ​— Za Hrvatsku nijeste učinili ništa!

​Prije nego završim, primjetit ću, da sam ove retke metao na papir onako, kako mi ih pamćenje i srce u pero kazivalo, a ne mogu dovoljno nažaliti, što mi dnevni posao ne dozvolio, da predmet obradim, kako to pravom zaslužuje. Bit će, valjda za to vremena u buduće!

​Pa da u poskupcu izažmem ovako: ​Iseljena Hrvatska, na tisuće milja daleko od rodjene grude, u tudjemu svijetu, uza sve, što je braća na domu zaboravila, i uza sve to, što je gospoda političari smetali, varali, razočarali — ta Iseljena Hrvatska u Sjevernoj Americi nije nikada zaboravila stare domovine Hrvata, te je po svojoj mogućnosti i svojim prilikama radila i uradila mnogo za tu svoju dragu domovinu. I spremna je uvijek da i dalje radi, da se i dalje žrtvuje.

​Pa i sama starokrajska gospoda dokazom su za to: Kadgod su k nama amo došli, nije im trebalo tražiti Iseljene Hrvatske — svaki put su je našli, svaki put su došli na gotovo!

​Ne govoreći za druge, kazat ću za naše Kolaše ovo: ​Kada je ono dr. Ante Pavelić sretno umaknuo iz tamnice, koja se Hrvatskom zove, a ispred beogradskih krvnika, prvo ga je pozdravilo Hrvatsko Kolo. Nitko drugi! Sjećam se, kada je prvi put Danica počela pisati o dru. Anti Paveliću, mnogi su me naši dobri Hrvati iz raznih strana Amerike pitali: A tkoje taj Ante Pavelić? Pisao sam i tumačio, a vi se svi još dobro sjećate, da su Kola Hrvatskih Sinova i Kćeri spremno priskočili u pomoć i novčanu dru. Anti Paveliću. Vjerujući da radimo za dobru hrvatsku stvar, mi smo Kolaši i Kolašice svestrano pozdravljali našu braću u emigraciji, a prema programu našega Kola: — Pomagati sve, što je hrvatsko!

​Zar je i Hrvatskome Kolu upućena ona teška riječ:

​— Za Hrvatsku nijeste učinili ništa?

​Ako je zbilja i Kolu upućena, mi je Kolaši pobijati ne ćemo, tek ćemo naglasiti i podcrtati ovu: — Laž je to, svetogrdna laž, a neumitna povjesnica nas uči, da laž još nikoga oslobodila nije, pa ne će valjda ni nas Hrvate!
​Ja rekoh, a kazat ću i opet, gdjegod mi se prilika pruži, a vi, kolaška braćo i sestre moje, — mislite!

* * *
Počeo sam, navevši riječi jednoga od najljepših hrvatski srdaca, što ga je ikada Hrvatska majka nosila, riječi hrvatskoga prognanika pjesnika Augusta Matoša. Dozvolite mi, da njegovim riječima i svršim.

​Ma što govorila kako god radila naša starokrajska gospoda političari, mi, hrvatski Kolaši, a s nama i ostali dobri i svijesni sinovi i kćeri Iseljene Hrvatske, tvrdo vjerujemo vjeru hrvatsku, pa u toj vjeri ponavljamo riječi, što ih je izgovorio hrvatski sin Matoš, kada — za vizionarskoga povratka iz iseljeništva u Domovinu, vidio Majku Kroaciju, pa joj zavapio: ​”Kroacijo, majko moja! — padnem ničice i obujmim joj koljena. — Hrvatska, bakljo mojih tamnih putova, tvrdi kruše mojih nevolja, suzno uzglavlje mog progonstva! Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku i ti ćeš disati i bitisati donle, dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer i ako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo!”


Ivan Krešić (Ston, 1878. – Berkley, 1956.) – došao u SAD 1906. i bio, među ostalim, pokretač, vlasnik i urednik novine Hrvatski list i Danica hrvatska; jedan od utemeljitelja Hrvatskog saveza i potom Hrvatskog kola.

Share
0