Čovjek bi pomislio da jugoslavensko mahnitanje može protokom vremena samo jenjavati. Onda pročita posljednji uradak Drage Pilsela i zaključi da je siroti Carlos došao do ruba litice te, vjerujući u onu Sanaderovu: „Idemo dalje“, zaista zakoračio dalje i… strovalio se u bezdan komunističkog ludila.

Dragi Drago sam piše o svojem novom „bestselleru“; on si, za razliku od Martine Dalić, ne može priuštiti novinara jednog lista koji bi mu napisao knjigu. Pritom pokazuje neke znakove blage na(r)cis(t)oidnosti: „Predstavljajući moj (!) novi roman na tportalu, moj (!) urednik Drago Glamuzina (VBZ) preporučuje (auto)biografsku (!) knjigu ”Povratak Adolfa Pilsela” u čijem je središtu moj (!) otac Adolf…“ Moj, moj, moj, „Me, Myself and I“. Otac mu ima tako lijepo ime, kao onaj arhitekt Loos (1870.-1933.), no ustrajavanje na priči da je bio tjelohranitelj Ante Pavelića otkriva prilično pilselo-centričan pogled na svijet.

„Jesam li ja (!) podsvjesno zapravo cijelo vrijeme, otkako sam 1997. upoznao tatu, želio njega suočiti s Jasenovcem?“ – pita se Carlos. Dakle, antifašistički ustaša (nešto poput inverznog Mesića) svojeg oca koji je navodno bio tjelohranitelj Poglavnika suočava s Jasenovcem, a on ni nitko od antifašističkih istinoboraca se ne usudi javno suočiti s, primjerice, Igorom Vukićem ili još nizom drugih povjesničara baš na temu Jasenovca?

Spominje se potom i „brata“ Branka (nije napisao „moga brata Branka“!), no trebao bi znati, ako je pravi katolik, da je Branko još uvijek s nama, jer je duša besmrtna, ili barem tako tvrde neki „klerofašisti“.

Čemu otac i brat nego izlika da pišeš o sebi: „I od tada mu, mislim, pokušavam pojasniti tko sam zapravo ja. Da sam netko tko je u mladosti spavao pod slikom Ante Pavelića, a danas se ubrajam među prijatelje Ognjena Krausa i Zorana Pusića, koji su prošli petak predvodili naše sjećanje na 80. godišnjicu Kristalne noći, noći koja se spustila i među Hrvate u jamama iznad Gospića, i drugdje naravno, a osobito s jedne i druge strane Save kod Jasenovca.“

 „Tata ima tu napast da zaključuje o drugima bez pitanja. To radi cijeli život“ – flaubertovskom preciznošću primjećuje Drago. Valjda će mu biti drago čuti da jabuka ne pada daleko od stabla. Potom opisuje po jungovskom obrascu svoje nesretno djetinjstvo koje se pretače u antifašističko mesijanstvo jer će njegova nova knjiga „razbjesniti novije ustaše, kako ispada, biračko tijelo najdraže poglavnice.“

Na novom broju „Novosti“ naslovnicu čini karikatura Predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u tango klinču s Velimirom Bujanecom. Međutim, Predsjednika RH nazvati Poglavnikom, ima tu već elemenata za tužbu, ali i kaznenu prijavu.

„Povratak Adolfa Pilsela“ je knjiga koja treba „raskrinkati laž i širiti prostor istine“ jer „ustaška kultura ili Sedlarova 'kultura' kultura je laži. Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine. Ali istina ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona se ne može konstruirati i njome se ne smije manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja ne obuhvaćaju stvarnost u punoći njezinih silnica, javlja se potreba za obrazlaganjem i za utemeljenjem.“ Ironija ovih riječi doseže božansku razinu.

Slična se razina pridaje riječima Ognjena Krausa: „Kad ne bismo razumjeli riječi Ognjena Krausa koji aktere vlasti pita: 'Do kada ćete prodavati čast ove zemlje koja je antifašističkim pokretom oprala obraz od ustaškog pokreta?', tada bismo izdali ono najkvalitetnije što je Hrvatska dala svijetu – NOB.“

Dakle, najkvalitetnije što je Hrvatska dala svijetu jest Narodnooslobodilačka borba? E onda smo s razlogom tu gdje je smo! A u čemu je onda razlika između NOB-a i Domovinskog rata, jer, ako prihvatimo (KOS-ovu) tezu da je „hrvatska vojska činila zločine nad srpskim civilima“, onda to nije različito od, primjerice, Mesićeve izjave da je na Bleiburgu ubijeno „nešta malo ljudi“?

Zar nije Franjo Tuđman onda postupio baš poput druga Tita i kazao: „Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko“.

No, gdje je problem? Koji je narod oslobađao borbom koju državu? U NOB-u nepostojeći jugoslavenski narod nepostojeću državu, a u Domovinskom ratu postojeći hrvatski narod postojeću hrvatsku državu.

Zaključno se Drago Carlos Pilsel uvijek, pa tako i ovom zgodom, vraća Bogu, kao najvišoj misli, iznad koje je jedino Jasenovac: „Tata, neka ti ne bude teško ovu knjigu pročitati onako kako slušaš mise na radiju ili moliš krunicu, jer ovo je križni put našeg obiteljskoga razrušenog života. I znaj, ima nade i ima milosti. Jamčim ti to jer ima Boga, Boga koji nas ljubi. I koji je umirao u Jasenovcu.“

Neke ljude dotuče smrt bližnjega, bolest, starost…, a neke očito poraz Ive Josipovića na izborima. Evo zaključka iz prethodnog Pilselovog uratka naslovljenog „Očajni ste zbog KGK? Eh, pa mogli ste imati Josipovića“: „Ivo Josipović nije savršena ličnost, nije osoba bez mane, mislim da je pogriješio što je pokrenuo vlastitu stranku (da se vratio u SDP, danas bi bio šef oporbe), ali je meni bio i ostao osoba upravo prožeta duhom moralnosti. On je izuzetno predan radu, izrazito požrtvovan i iskren u odnosu s ljudima.“

A što reći nego: „Šenuo!“ (razlikovati svakako od Augusta Šenoa!)

 

L. C.