Ako se donedavno i mogao naći netko tko bi dvojio je li Hrvatskoj potrebna reforma školskog sustava, prošlotjedni prosvjedni skupa u središtu Zagreba odagnao je svaku sumnju. Poruke svjetine koja se prošle srijede "šljegla" na Jelačić plac ne samo što ne ostavljaju prostor dvojbi, nego i upečatljivo svjedoče o dubini krize hrvatskog školskog sustava.

Naime, transparenti kojima su se prosvjednici predstavili frapantan su spoj funkcionalne nepismenosti i ideološke zagriženosti. Moglo se tu vidjeti svega, od povezivanja ni po čemu povezivih pojmova po načelu "ili-ili" do nabiflanih slogana prepisanih iz jeftinih revolucionarnih priručnika iz prve polovice dvadesetog stoljeća, posve suprotno proklamiranom duhu kurikularne reforme kojoj se namjeravalo dati potporu. Posebno žalosno je to što su osim onih koji su proizašli iz trenutnog školskog sustava na skupu nastupili i oni koji su ih takvima proizveli, ali i oni koji osmišljavaju okvir i procese koji bi sustav trebali promijeniti nabolje. Štoviše, potonje dvije skupine bile su organizatori i motivatori skupa, time i odgovorni za njegove poruke.

A sve je krenulo po zlu već samim izborom naziva reforme. Nomen est omen, rekli bi stari Latini i u ovom slučaju ne bi pogriješili. To što skorojevićima, povratnicima iz bijelog svijeta hrvatske riječi ne zvuče dostojno njihova grandioznog djela za malo koga danas može predstavljati iznenađenje. Dodatno, hrvatska riječ "uputnik" koja odgovara izabranom "kurikulumu" ima dva vrlo ozbiljna nedostatka. Em zvuči, nekako ust ..., pardon, previše hrvatski, em još započinje "zloglasnim slovom U" što bi na protagoniste reforme bez sumnje djelovalo demotivirajuće, kod nekih možda i izazvalo gađenje. No, kad se već uzeo latinizam koji zvuči učenije od priproste hrvatske riječi, zašto "kurikulum" a ne "kurikul" kako bi bilo svojstveno hrvatskoj jezičnoj tradiciji. Tko zna, možda je kurikulum autorima ostao zvoniti u ušima sa nekog "simpozijuma organizovanog negde u komšiluku". A nije isključeno ni da je od "tamo daleko" stigao ispravak nakon što je bivši ministar Jovanović poslao udžbenike na provjeru tamošnjim stručnjacima.

Kad se stide hrvatskog jezika, te temeljne identitetske odrednice hrvatskog naroda, ne čudi ni što će oca hrvatske književnosti rutinski šutnuti iz obvezne lektire i smjestiti ga u zapećak. Kad se klone književnih korijena hrvatskog naroda, kako li će se tek odnositi prema temeljima njegove države koju je narod u krvi i muci stvorio. Kako, nego s prijezirom! Domovinski rat reformatori vide kao rat na postjugoslavenskom prostoru, ne rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (Uostalom, zar je u Drugom svjetskom ratu bilo bitno drukčije? U normalnim okolnostima komparacija ta dva događaja bi predstavljala prikladnu vježbu za učenike u smislu da ih se potakne na samostalan rad i istraživanje što je, navodno, namjera reforme). Osim što neprecizno i provokativno definiraju prostor ratnih zbivanja, reformatori se ne usuđuju spomenuti ni subjekte, ni uloge, a kamoli prirodu rata. Sve u dobro poznatom "regijonaškom" stilu, nešto se dogodilo, strašno je bilo i ne ponovilo se. A slijed događaja? Tko, što i koga? Ni traga, ni glasa od toga. Od učenja s razumijevanjem konteksta i uzročno-posljedičnog slijeda ovdje se očito odustalo. Tako, dakle, stručnjaci upućuju one koji bi trebali djecu poučavati kako da to čine kad je temeljni povijesni događaj stvaranja moderne hrvatske države u pitanju. Zanimljivo je da je izneseni pogled na Domovinski rat sasvim u skladu s ranije već javno iznesenim ocjenama predvodnika reformatorskog stada, iako navedeni nije stručnjak za područje povijesti. Iz toga se može naslutiti po kojem su kriteriju birani oni koji su kurikul operativno radili. Što reći, nego sličan se sličnome raduje, poslužimo li se još jednom latinskom mudrošću.

Ostavimo prošlost prošlosti i okrenimo se budućnosti, omiljena je mantra krugova koji ne žele istinske promjene u reformi. Možda se reformatori doista odnose bolje prema budućnosti hrvatskog naroda nego prema njegovoj prošlosti? Za odgoj u budućnosti kako je vide, poodavno je to već jasno, u školi više mjesta nema. Slikovito je to poručio i predvodnik reformatorskog stada kad je pred damom, k tome i predsjednicom Republike, šeretski nabio ruke u džepove. No, što je s obrazovanjem? Malo tko poriče potrebe suvremenog društva za stručnjacima u tzv. STEM području (prirodne znanosti, informatička tehnologija, inženjerstvo, matematika). Ipak, na dobronamjernu primjedbu predsjednika Vlade Oreškovića na početku njegova mandata kako Europa treba 900 000 informatičkih stručnjaka upućenu kao svojevrsnu smjernicu, rektor zagrebačkog sveučilišta Boras nervozno reagira prijedlogom o uvođenju obveznog učenja ćirilice u hrvatske osnovne škole.

A kako STEM područje tretiraju kurikularni reformatori? U ekspertnoj radnoj skupini bila je samo jedna osoba vezana uz to područje, i to granično (geografija). Uzevši to u obzir, i nije tako neobično što se u programu opće gimnazije predlaže smanjivanje satnice za matematiku, kako bi se one učenike koji se na početku gimnazije još nisu odlučili što će studirati usmjerilo podalje od STEM područja i otežalo im da ga izaberu kad dođe vrijeme. Također, stručnjaci uključeni u reformu tvrde da je u STEM području gradivo još prošireno, iako je ključna parola reformatora kako se suvišni sadržaji i mnoštvo nepotrebnih činjenica izbacuju iz programa. Valjda kako bi se ti ionako teški predmeti učenicima učinili još težima i tako im se još više ubila volja za njih. Također, povećanje broja izbornih predmeta koje biraju sami učenici po prirodi stvari će smanjiti udjel sati predmeta iz STEM područja u ukupnoj satnici, jer većina učenika je, prirodno i posve logično, sklona birati lakše sadržaje. Konačan rezultat ovog će biti manji broj učenika koji će aplicirati na fakultetske programe vezane uz STEM područje. Očito, kosturi iz Šuvarovog ormara pokazuju istu tendenciju kao njihov uzor i kreator misaonog im sklopa. Što više "inženjera društva", a što manje onih iz prirodoznanstvenog i inženjerskog područja.

Trenutni omjer tih zvanja u upisnim kvotama na hrvatskim fakultetima ne odgovara zemlji koja ima ambiciju ostvarivati pozitivnu vanjsko-trgovinsku bilancu. Broj upisnih mjesta na društveno-humanističkim studijima dvostruko nadmašuje onaj na prirodoznanstvenim i tehničkim. Želi li se doista provesti reforma koja hrvatskom gospodarstvu i općenito društvu nasušno treba, hitno treba donijeti odluku da se omjer tih kvota obrne u korist STEM područja, i to već od sljedeće akademske godine, jer podne je već prošlo. Bez obzira na nedostatnu infrastrukturu na fakultetima i tome neprilagođene temelje u nižim stupnjevima obrazovanja. Situacija je usporediva s onom u Domovinskom ratu kad Hrvatska nije imala vremena za ustrojavanje vojske, ali se ipak uspjela obraniti. Tako i danas Hrvatska doista više nema vremena ponašati se poput pijanog milijunaša i financirati školovanje kadrova društveno-humanističkih struka u trenutnom broju, budući će joj mnogi ostati na teret umjesto da budu na korist nakon što diplomiraju.

Radi učinkovitosti sustava i optimizacije troškova treba poticati trogodišnji prvostupnički studij u STEM području, a teret naknadnog školovanja prebaciti sa cijele zajednice na buduće poslodavce koji su najmjerodavniji utvrditi za što im diplomanti trebaju i sukladno tome usmjeriti njihovu daljnju izobrazbu. Usporedno, u hodu treba prilagođavati osnovnoškolski i srednjoškolski sustav novim upisnim kvotama (to je dio kojim bi se kurikularna reforma trebala baviti, no umjesto da ga favorizira, ona, kako smo vidjeli, STEM područje dodatno zanemaruje). Tako bi se poslala poruka potencijalnim ulagačima u hrvatsko gospodarstvo kako je Hrvatska spremna u dostatnom broju školovati radnu snagu osposobljenu proizvoditi nešto što će netko poželjeti kupiti, ali i iskoristiti priliku koja joj se pruža kao budućem energetskom čvorištu na području od Baltika do Jadrana. Zar ne bi bilo prirodno da na tim poslovima rade naši inženjeri nego da ih uvozimo?

Doista, bilo je krajnje vrijeme reći Jokiću jok, ne samo zato što prijedlog kurikularne reforme zanemaruje hrvatsku prošlost i hrvatski identitet, već prije svega zato jer zabija zadnji čavao u lijes hrvatske budućnosti. Tim više što su se događanja na političkoj sceni u međuvremenu dramatično ubrzala pa se i tamo moralo reći bobu bob i popu pop.

 

Grgur S.

Share
0