Rezovi, reforme i laži

Republika Hrvatska ne putuje na Mars pa joj onda ne trebaju koncizni programi i precizni planovi kako doći do udaljenog planeta te kako preživjeti i kako se održati na nepoznatom prostoru.

Ništa Hrvatska novog ne izmišlja niti istražuje niti se bavi političko-gospodarskim inovacijama, sve je u politici i gospodarstvu već godinama i decenijama kristalno razvidno i zna se što treba u recesiji učiniti. Svakom savjesnom domaćinu jasno je kako sankcionirati štetu i smanjenjem nepotrebnih troškova poboljšati stanje. Toliko jasno da boli svaka misao na ono što će prije ili kasnije doći na red htjeli mi to u Hrvatskoj ili ne, zato svi analitičari svoje strahove pakiraju u nekakav znanstveni riječnik ne bi li ispali mudro oprezni. I te toliko spominjane reforme i rezovi samo su duda varalica za javnost, jer nitko, ali doslovno nitko – ni političari, ni stranke, ni Partija, ni sindikati – ne želi naglas izustiti o čemu je doista riječ i što se mora učiniti tj. u koliko visokom postotku se penju redukcije ljudskih viškova i materijalnih troškova .

Na ovoj razini hrvatske gospodarske katastrofe i političkog amaterizma samo je o brutalnim rezovima riječ. Te razvikane reforme nisu drugo nego eufemizam za okrutnu i nesmiljenu redukciju zaposenih i njihovih socijalnih prava. Samo gospodarski uspješne zemlje imaju pravo na velika socijalna prava, tj. smiju pravedno podijeliti višak, siromašna i bankrotirana gospodarstva trebaju najprije preživjeti i to samo na jedan način – dodatnim rupicama na opasaču. Tek poslije takvih redukcija – kad se proračun oslobodi vrtoglavih i nepotrebnih materijalnih troškova i stiska sinekurnih radnih mjesta – treba vidjeti u kom gospodarskom pravcu krenuti te kojoj se gospodarskoj grani strateški prikloniti, jer velika podjela svjetskog gospodarstva davno je završena.

Zar SDPartija može i smije govoriti o reformama i rezovima kad je u svom mandatu povećala činovništvo za 7000 službenika! potpuno obnovila vozni park s desecima tisuća vozila a na svom izbornom plakatu prikazala Tomislava Karamarka s leđa kako drži u rukama škarice? Partija se, dakle, grozi škarica, rezova, ali nije u tome sama. Svi boluju od fobije redukcija, od činjenice da se Hrvatska guši u birokratskoj i samoupravljačkoj jalovini na svom razinama. Kad govore o rezovima svi redovito misle na druge, nikad na sebe. Niti jedna stranka i niti jedan sindikat, a pogotovo hrvatsko izborno tijelo proizašlo iz nakaradnih demokracija tranzitnih zemalja izašlih iz komunističke diktature, ne žele iskreno priznati da su protiv reformi. Protiv redukcija svih nepotrebnih radnih mjesta u državnoj administraciji (lokalnoj samoupravi, naravno), javnim poduzećima i protiv kresanja svih neptrebnih troškova. Svi oni redom protiv su bilo kakvih strukturnih promjena. Svima je zapravo dobro, a plaču, nariču i cmizdre jer se to od njih očekuje, jer su Hrvati jedan cmizdrav i patetičan narod. Načelo opisanog izbornog tijela je: znam što imam, ne znam što ću dobiti. I to načelo vlada Hrvatskom na svim razinama, u svim županijama podjednako.

Uzmimo, naprimjer, Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) zapošljava 1280 ljudi; za usporedbu negdašnji Savezni sekretarijat spoljnih poslova (SSIP) u Beogradu zapošljavao je 680 ljudi! Dakle Jugoslavija itekako sklona birokraciji, nepotizmu i megalomanskoj politici nesvrstanih s ambasadom u svakom kutku svijeta – da se ne spominju nacionalni i republički ključevi – ponašala se prema hrvatskom MVP kao štedljivi protestant?! Je li biračima i strankama jasno da u ovim okolnostima 90% ljudi iz MVP je višak koji ide na Zavod za zapošljavanje? Koja smo mi to sila i faktor da imamo tako mnogoljudno ministarstvo, čemu i za koga? Zar se zaboravlja da smo mala i prilično beznačajna zemlja, a još k tome smo članica EU i zbog toga možemo obilno koristiti pomoć i usluge svih postojećih EU diplomatskih predstavništava u svijetu. U tom smislu EU je jedna zemlja za sve njene članice kad se radi o diplomatskoj pomoći. Tu činjenicu samo pamet nesvrstanih samoupravljača ušančenih u MVP i Milanovićevoj hrvatsko-srpskoj vladi ne može i ne želi prihvatiti. Strateški vanjskopolitički interes RH, kao članice EU i NATO-a svodi se na tek nekoliko zemalja. A tek agencije za ovo, ono... njihovi referenti, tajnice, šefovi, načelnici i ravnatelji... tisuće njih, treba li ih itko, i čemu služe?

Slična je stvar sa činovništvom u javnim poduzećima, u državnim ministarstvima i lokalnoj samoupravi, pravosuđu, u bolnicama i javnim ustanovama, u školstvu... i da se nabraja. Sva računovodstva osnovnih škola u Zagrabu, na primjer, može voditi jedan računovodstveni servis od pet ljudi, što znači da računovodstva u svakoj osnovnoj školi ne trebaju. Ista je stvar i sa srednjim školama, fakultetima i sveučilištima. I tako u svim gradovima i mjestima. Danas elektronska tehnologija omogućuje da računala i komunikacije, uz pomoć adekvatnih knjigovodstvenih programa, mijenjaju rad stotina i tisuća ljudi u administrativnim poslovima. Treba samo usporediti koliko na sličnim poslovima (knjigovodstva) vlasnici tvrtki imaju činovnika, i neka to bude mjerilo. Prokleto je to s tehnologijom, ali je tako.

Koja je stranka spremna reći svojim biračima da takvom strategijom redukcije iz državnih i lokalnih službi, zdravstva, školstva, socijalnih ustanova i javnih poduzeća treba pod hitno otpustiti 70 do 100 000 službenika? Bi li Most takvo opterećenje izdržao, ili HDZ-ovo biračko tijelo, ili sdpsrtijski sinekuristi? Činovnika koji se ljeti hlade uredskim klimama, a zimi griju po uredima i s ukućanima satima telefonom dogovaraju jelovnik ručka i večere, nitko ne treba. Državna služba i činovništvo u javnim poduzećima nisu nikakve sinekure i priručno skladište za zbrinjavanje stranačkih uhljeba; takav način razmišljanja i postupanja je boljševizam najgore vrste.

Koja će stranka u svoj program staviti prodaju svih službenih automobila (tu ne spadaju servisna vozila), državne i lokalne administracije, javnih ustanova i poduzeća, njih preko 20 000 komada, jer takva kategorija „službenog vozila“ nigdje u civiliziranom svijetu ne postoji. Tko će otpustiti nepotrebnih tisuće službenih vozača? Danska ima sedam službenih automobila, sve ostalo je rent a car, javni prijevoz i taxi; daleko jeftinije nego službeni vozni park, ali onda nema korištenje službenog vozila u privatne svrhe, odlazaka na godišnji sa službenim automobilom, korištenje vikendom... Gradonačelnik u Danskoj na posao dolazi svojim automobilom ili javnim prijevozom, i svi tako redom: ministri, doministri, zamjenici, ravnatelji, načelnici... nije to uravnilovka i lažna solidarnost s biračima, nego što će nam takvi dužnosnici koji nemaju svoj automobil ili im se neda na posao doći javnim prijevozom?

Tko doista želi sjesti s vođama sindikata za stol i objasniti im da se posljednjih 25 godina ponašaju poput hijena i nimalo ne brane radničke interese nego svoje sinekurne pozicije. To su sve od reda neradnici, stare opajdare Socijalističkog saveza i ondašnjeg sindikata svinjskih polovica koji su još za vrijeme socijalističkog samoupravljanja shvatili da je sindikalistički kruh mekši i bijeliji nego radnički. Ti isti sindikalisti neprestano spominju radna mjesta, ali u Hrvatskoj ne smiju postojati niti se stvarati radna mjesta – u Hrvatskoj ljudi trebaju posla – a to je nešto drugo. Ljudi ne smiju tražiti radno mjesto već posao.

Što je s lustracijom, jer kako je izvediva reforma sudstva/pravosuđa bez lustracije? Hrvatska još uvijek ima suce udruženog rada, suce kojima je komitet dirigirao krivnju i određivao visinu kazne. Osim HDZ-a nitko ne spominje lustraciju! Zar sudnice i dalje trebaju biti u rukama komitetskih poslušnika?

Članstvo u Nadzornim odborima je čast i dužnost čestitih i pismenih, i treba se obavljati volonterski. Volonterstvo je moralni čin i način uštede te nosi veliko rasterećenje za državni proračun. Zašto stranke u svoj izborni program nisu stavile nevladine udruge u volonterski režim. Sve može i „neka cvate tisuću cvjetova“, ali bez proračunske potpore. Neka se borci za prava plavih i ružičastih zečeva iskažu svojim dobrovoljnim radom, volonterskim entuzijazmom, zato su valjda i postali članovi udruga, da svojim dobrovoljnim radom učine dobro i poboljšaju svijet. Nevladinim organizacijama nula kuna i hrvatski je proračun deblji za četiri do pet milijardi kuna. To su konkretni potezi, a ne imaginarij tlapnji zataškan frazatinama, tzv reforme.

Tko od pretendenata na vlast želi „narodu“ priopćiti mogućnost da se uskoro mirovine neće moći podijeliti, ne u punom iznosu, jer se proračun ne puni dovoljno. Jednostavno ima premalo radnika i za državu je neizdržljivo da na jednog radnika ide jedan umirovljenik. Takav omjer niti jedno gospodarstvo ne može izdržati. Može, ako se mirovine svedu na socijalnu pomoć.

Tko od političara razmišlja o povećanju plaća policije i sigurnosnog sustava, jer RH je u matici migracijske rijeke, zahvaljujući Milanovićevom vladom okružena bodljikavom žicom, i moguća meta terorističkih napada. Hrvatska ima dugačku granicu s BiH, koljevkom ISIL-a, i sa Srbijom i sigurnost države je višestruko ugrožena. Tko iskreno želi povećati plaću onima koje država doista treba, i dati pravi materijalni stimulans onima koji stvaraju tržišne viškove, referentnim stručnjacima, kreativcima, onima što mogu bilo gdje na svijetu zaposliti sa svojim znanjem i stručnošću? Zar socijalistički samoupravljački um, uvijek ista lica samoupravnih sindikalista i činovnički birokrati ove katastrofalne vlade? Oni koji su potjerali najsposobnije iz Hrvatske, njih preko sto tisuća u posljednjih pet godina?

Problematično je upravo hrvatsko biračko tijelo: ono ne želi nikakve promijene i baš nikakve reforme, nedaobog rezove. Izborni programi ga ne zanimaju, sve je to samo politički folklor i stranke bi komotno mogle u „Gloriji“ objavljivati svoje programe (u nastavcima), jer biračko tijelo čita konzumira samo takvu „literaturu“. Svi birači tzv. desne i lijeve opcije žele da sve ostane kako je, kako bi se što više (kao i sve vrijeme do sada) radilo u sivoj zoni, tj. fušarilo, a u javnosti imalo razloga za njurganje i plač.

Most je obmana provincijalaca, zbir nedorečenih i zrcaljenje samoupravljačke neodlučnosti, način da se puno priča i tlapi o nepostojećem. Prisjetim se dalmatinskih muževa, njihovih političkih polemika sa Zagrebom i Bečom, njihove borbe protiv dalmatinskog autonomaštva i bilo kakve kulturološke podređenosti, a onda na TV ugledam Stipu Petrinu, dalmatinskog bovana koji niti kočijaš ne bi mogao biti prije spomenutoj gospodi.

Nitko osim opterećenog privatnog poduzetništva ne želi išta promijeniti, zapravo državnu i lokalnu administraciju učiniti jeftinijom i učinkovitijom, a pravih proizvodnih poduzetnika je premalo i nitko im ne vjeruje i ne pomaže. Oni su neprijatelji moćnog uvozničkog lobija. Nažalost svrha hrvatske države postala je državna služba, uhljebljenje u činovništvo, i to je ono najgore, pobjeda sluganskog mentaliteta.

Domoljubna koalicija na sljedećim izvanrednim izborima, ako želi pobjedu, mora otvoreno izaći s podacima redukcije, pa ma kako okrutni oni bili, i neka „džabničari“ i samoupravljači odluče što zapravo žele i hoće. To bi bio čist posao. Može biračko tijelo još jednom odabrati hibernatore i za neko vrijeme odgoditi slom, ali računi sljepila će doći na naplatu i svi oni koji oklijevaju prije ili poslije postat će kontejneraši.

Ne postoji podjela biračkog tijela na ljeve i desne. Detuđmanizacija je proces vraćanja Hrvatske u staru državu Jugoslaviju pod nazivom „Regijona“. Na sreću takva detuđmanizacija nije do kraja uspjela, Republika Hrvatska je punopravni član i NATO-a i EU. Međutim „regionalci" se i dalje trse opstruirati integraciju Hrvatske u europske procese i svjetonazor i žele je vratiti u zagrljaj starih državnih asocijacija. To je ova sadašnja tehnička hrvatsko-srpska vlada, njeni lideri u simbiozi sa Stjepanom Mesićem, Budimirom Lončarom, Ivom Josipovićem, uz pomoć partijskog kapitala isisanog u 45 komunističkih godina diktature, partijske nomenklature i YUTA-e.

S druge strane imamo stranku koja je osmislila i stvorila Republiku Hrvatsku, njenu Domoljubnu koaliciju, pa bih mogao reći da je podjela biračkog tijela u Hrvatskoj na one koji su za povratak u nekakvu Jugoslaviju: SDPartija i HNS i na one koji su za ostanak u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj.

Toliko jednostavno o reformama i rezovima kad postoji razboritost i politička volja. Dovoljno. Lakmus papir svake nove Vlade bit će zatvaranje Agencije za vladin zrakoplov u kome radi 230 djelatnika?! Ako to nova vlada ne učini unutar 24 sata od dolaska na vlast, onda je ista kao i sve prethodne, uključujući i ovu protuhrvatsku Milanovićevu.

L. C.