Buran je bio ovaj tjedan. Dolazak srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Hrvatskoj je izazvao takvu pomutnju da više nisam siguran tko je vlast, tko opozicija, tko je lijevi politički spektar, a tko desni.
Nedvojbena je činjenica da između Hrvatske i Srbije postoji mnoštvo neriješenih problema, ne samo iz vremena Domovinskog rata, već punih sto godina (1918 – 2018.g.) Tu se nagomilalo svega i svačega. Rješivog, a još više nerješivog. U tom smislu je potreban razgovor. Bilo bi bolje da se to dogodilo ne u Zagrebu, već u Belom Manastiru u Baranji. U tom slučaju izbjegli bismo silne nepotrebne “kulise”, i koještošta drugog ceremonijalnog što je djelovalo u određenim momentima nategnuto i pomalo cirkusantno.
Ako se oslanjate na ono što vidite, čujete, pročitate u hrvatskim medijima, prva godina mandata Donalda Trumpa izgledala je otprilike ovako: Kad ne ogovara svoje suradnike i ne viče na njih, predsjednik sjedi u svom uredu, noge na stolu, umjesto papira. I gleda televiziju.