Nakon što je u Kaštelima u sklopu karnevalskih dana spaljena slikovnica „Moja dugina obitelj“ kojom se među djecom najranije dobi otvoreno i drsko propagira homoseksualnost, promptno su kritički reagirale ministrica obrazovanja Blaženka Divjak i pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević.

Divjak se založila za otvoreno i tolerantno društvo, a sam čin paljenja slikovnice označila govorom mržnje i isključivosti, dok je za ovu drugu gospođu koja je nedavno izabrana na ovu dužnost voljom vladajuće konzervativne stranke, taj čin loš primjer odnosa prema različitostima i prema knjigama, te poticaj na nasilje i nesnošljivost, zaključivši kako je sve to dokaz da nam treba zdravstveni i građanski odgoj. Maloj djeci, kaže pravobraniteljica, treba nuditi kvalitetan sadržaj, a ne vlastite predrasude.

Koliko riječi toliko netočnosti i gluposti. Sve same frazetine naučene na nekim seminarima o ljudskim pravima. Nije se, naime, radilo ni o kakvom odnosu prema knjigama, nije zapaljena čak ni slikovnica, već njezina maketa ili pano.

Ta slikovnica, koja nije dobila odobrenje nadležnog ministarstva za korištenje u odgojno-obrazovnim ustanovama i koja na djecu, koja imaju tatu i mamu, svojom sugestijom kako se može imati dvije mame i dvojicu tata, djeluje u najmanju ruku zbunjujuće.

I tu biološku činjenicu da dijete može imati samo jednog tatu i samo jednu mamu naša pravobraniteljica djece, koja bi trebala prvenstveno braniti djecu od ovakvih manipulacija, proglašava predrasudom, a slikovnicu kvalitetnim sadržajem. O tempora, o mores!

U jednoj kazališnoj predstavi o kojoj se puno pisalo i govorilo neki naši izabrani suvremenici prikazani su kao svinje i na koncu, kako svinje i zaslužuju, ubijeni. Tu predstavu ni jedno ministarstvo ni jedno državno tijelo zaduženo za kulturu nije kritiziralo.

Naprotiv, mnogi su ugledni političari, pravnici i kritičari branili tu predstavu u ime umjetničkih sloboda. Najbučniji je bio Davor Bernardić braneći satiru i humor od tobožnje cenzure. Sada ni on niti itko drugi nije stao u obranu kaštelanske karnevalske satire.

U našim velikim i malim mjestima, u svim vremenima i pod različitim režimima karnevalske povorke završavale su simboličkim paljenjem predsjednika, gradonačelnika i svećenika i nikada nikome to nije smetalo. Ne bi ni ovaj put da je spaljena, recimo, Biblija.

Ali, dirati u homoseksualnost, koju treba promovirati u dječjim vrtićima kao normalnost ili čak poželjnost, znači upasti u opasnu, zabranjenu zonu mržnje, netoleranacije i isključivosti, u zonu političke nekorektnosti. Ona nije više pitanje prava pojedinaca, ona je već prerasla u globalnu ideologiju koja se odgojem, konvencijom, povorkom filmova i kadroviranja nameće svima kao progresivan pogled na svijet.

 

Josip Jović / Slobodna Salmacija