Buran je bio ovaj tjedan. Dolazak srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Hrvatskoj je izazvao takvu pomutnju da više nisam siguran tko je vlast, tko opozicija, tko je lijevi politički spektar, a tko desni.

Aleksandar Vučić, onakav kakav je u svojoj srži, odradio je dobru predstavu i u dva dana posjeta Hrvatskoj najmanje se bavio Hrvatskom, sve je bila brižno režirana predstava za Bruxelles, a u manjoj mjeri za srbijanske unutarnje političke potrebe.

Što se tiče Hrvatske, posjet je još jednom pokazao kako nam pomutnja ne vlada samo u vanjskoj politici već da smo potpuno ne funkcionalni i na unutarnjem političkom planu. Savo Štrbac, okorjeli krajinski četnik i direktor Veritasa, jednom je izjavio kako hrvatsko društvo nema integriranu nacionalnu svijest. Nakon posljednjih događaja počinjem misliti kako Štrbac ne prosipa samo četničku propagandu već pogađa ahilovu petu hrvatskog društva.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pozvala je Vučića u Hrvatsku ne samo da bi udovoljila Washingtonu i Bruxellesu u proklamiranoj gradnji dobrosusjedskih odnosa, već i da bi, pokazuju to njene posljednje vanjskopolitičke aktivnosti, izborila povoljnija ustavna rješenja za Hrvate u BiH, barem tako tvrde upućeni u zbivanja na Pantovčaku. Nije nikakva tajna kako velikobošnjački unitarizam i centralizam u BiH predstavljaju najveću opasnost i za Hrvate i Srbe u BiH te kako je takva bošnjačka politika približila hrvatske i srpske političke vođe u BiH.

Neosporna je činjenica da je Aleksandar Vučić legitimno izabrani predsjednik Srbije i da predsjednica mora pregovarati s njim. Također, neosporno je da je Aleksandar Vučić i dan danas, kao i prije više od dvadeset godina, zagovornik ideje Velike Srbije. Doduše, danas umotane u celofan europskih integracija i proklamiranja bolje budućnosti u ovom dijelu Europe. Međutim, Vučiću očito ovakva priča prolazi na Zapadu, a malo tko propitkuje njegovu prošlost, a teško i da itko može shvatiti bit srbijanske politike na prostoru bivše Jugoslavije.

U takvim okolnostima na Zapadu očito ne prolazi službena hrvatska politika prokazivanja naravi srbijanskog režima i njihovih korijena u ratnim zbivanjima na prostoru Hrvatske i BiH u devedesetima. Zapad želi Srbiju oteti ruskom zagrljaju i spreman je u tim nastojanjima Vučiću progledati kroz prste na deficit demokracije u Srbiji, manjak građanskih sloboda, korumpiranost, manjak slobode medija i ne suočavanje s prošlošću. Ukratko, tolerirat će mu sve ono što Hrvatskoj na tom putu nisu tolerirali. U takvim okolnostima treba prihvatiti igru, realnu politiku, i igrajući po željama Zapada pokušati izvući maksimum za hrvatske nacionalne interese.

A onda dolazimo do ključnog pitanja u cijeloj ovoj priči – koji su nacionalni interesi Republike Hrvatske u odnosima sa Srbijom?

Povratak otuđenog kulturnog blaga - dobro, ratna odšteta - dobro, rasvjetljavanje sudbine nestalih - dobro, razgraničenje na Dunavu- dobro! Nisu li prije dolaska Vučića u Zagreb predsjednica i predsjednik Vlade trebali sjesti i utvrditi nacionalne interese u razgovorima s predsjednikom Srbije, ali i način ophođenja sa srbijanskom delegacijom po ovim pitanjima.

Ipak predsjednik Srbije dolazi u državu koja je članica EU, državu koja će sutra u svom parlamentu morati dati pristanak da Srbija uopće uđe u tako željenu EU. No, upravo suprotno, dolazak Vučića u Zagreb otkrio je svu nekoordiniranost hrvatske politike. To je bilo dovoljno iskusnom i inteligentnom manipulatoru Vučiću da uđe u međuprostor, rascjep, između Pantovčaka i Banskih dvora i priredi show u kojem on igra ulogu mirotvorca i zagovornika bolje budućnosti, političara koji nije opterećen ratnom retorikom devedesetih. Upravo sve ono što je od njega očekivala galerija likova iz Bruxellesa.

Ukratko, umjesto da je udario u čvrst zid jedinstvene hrvatske politike po pitanju svih ovih tema, Vučić je ušetao u prostor hrvatskog političkog razdora u kojem jedni zagovaraju tužbu za ratnu odštetu, a drugi ne zagovaraju, u kojem jedni zagovaraju potrebu da se osobno ispriča, a drugi ne postavljaju taj uvjet. U takvim okolnostima Vučić je briljantno politički reagirao i aktivno se uključio u unutar političke hrvatske igre, čak javno navijajući za jednu stranu.

Koliko je pogubna navedena hrvatska politika razdora najbolje govori činjenica da je Vučić uspio davno izlizanu temu Jasenovca suprotstaviti hrvatskim očekivanjima isprike za ratna strahote koje je Srbija učinila u Hrvatskoj devedesetih. Štoviše, doveo je ove dvije teme u direktnu korelaciju. Prevedeno, uzeo je potpuno neupotrebljiv argument i njime napao legitimne hrvatske stavove i u glavama međunarodne zajednice ponovno napravio takav rusvaj da oni više nemaju pojma tko je tu koga, zašto, i kada.

Dio hrvatske javnosti posebno je zaboljelo ophođenje predsjednice prema srbijanskom predsjedniku. Neosporno je kako predsjednici trebaju razgovarati, ali stav predsjednice po nekoliko pitanja, od Vučićeve osobne isprike do ratne odštete za mnoge je u najmanju ruku diskutabilan. Kada tome stavu dodamo i nadmeno Vučićevo držanje lekcija na Pantovčaku, dobar je dio onih koji dobiju prilično gorak okus.

Samo Kolinda Grabar Kitarović zna zašto je zaigrala ovakvu igru i zašto je Vučiću spremna tolerirati stvari koje mu ni Ivo Josipović ne bi tolerirao. Ukoliko je u središtu predsjedničina interesa briga za položaj Hrvata u BiH i osiguravanje srbijanske potpore prijedlogu izmjena izbornog zakona u BiH, a koje zagovaraju Hrvati u BiH, onda predsjednici treba skinuti kapu i zaslužuje sve isprike za uvrede koje je pretrpjela ovih dana. Ukoliko je pak predsjednica sve ovo odradila zbog očekivanja Zapada o normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije onda je to nešto sasvim drugo. Budući da izmjene izbornog zakona u BiH moraju biti gotove i usvojene do ljeta vrlo brzo ćemo i vidjeti rezultat politike vođene ovog tjedna, a tada ćemo moći i bolje suditi o svemu što se ovih dana događalo.

Za sada, jedini uspjeh Vučićeva posjeta Zagrebu je iznenadna i šokantna transformacija medija u Republici Hrvatskoj, naime, mediji u Hrvatskoj su iznenada otkrili – domoljublje. Interesantno je kako su mediji koji su do jučer bili praktički zagovornici i glasnogovornici neojugoslavenskih ideja odjednom postali ekstremno nacionalistički orijentirani. Udovice i branitelji više nisu ekstremni dio populacije s neograničenim privilegijama, kako su ih do tada častili, već uvažena društvena skupina čije stavove treba saslušati.

Novinari koji su do jučer pisali hvalospjeve svakoj ideji koja je vodila ne kritičkom dijalogu sa Srbijom odjednom su se pretvorili u isljednike srbijanskih ratnih zločina, a Vučić je od njih jedva uspio spasiti živu glavu u Gvozdu.

Što se u tako kratkom periodu dogodilo da je medije u Hrvatskoj (namjerno kažem medije u hrvatskoj a ne hrvatske medije) odjednom počeo zanimati dignitet Domovinskog rata i branitelja?

Površno poznajući vlasničku strukturu medija, uglavnom u rukama stranaca ili skrivenu iza skrbničkih računa u raznim bankama, teško mi se oteti dojmu kako je predsjedničin poziv Vučiću pokvario određene političke interese u ovom dijelu Europe. Pa u tom svijetlu i treba tražiti iznenadnu provalu domoljublja u medijima u Hrvatskoj.  

 

Željko Primorac